Osnove sreće – odgoj

Osnove sreće – odgoj

 

I krilo poniznosti iz samilosti im rasprostri i reci: “Gospodaru moj, Ti im se smiluj baš kao što su i oni mene njegovali kad sam bio mali.”^[1]

وَاخْفِضْ لَهُمَا جَنَاحَ الذُّلِّ مِنَ الرَّحْمَةِ وَقُل رَّبِّ ارْحَمْهُمَا كَمَا رَبَّيَانِى صَغِيرًا

 

Odgoj je jedan od dva najvažnija stuba sreće. Sve dimenzije sreće ili nesreće, bila ona tjelesnog ili duševnog karaktera, kako jedne osobe, tako i porodice, cijele države, pa i svih ljudi na zemaljskoj kugli, imaju dva temelja:

1 – načelo nasljedstva,

2 – načelo odgoja.

Odgoj je toliko važan i uticajan da u nekim primjerima može zaustaviti karakteristike nasljednih osobina i potisnuti ih u zaborav, a učinke svojih karakteristika ispoljiti i po svojim zahtjevima oblikovati pojedince.

Kada kažemo da odgoj samo u nekim slučajevima može nadjačati nasljeđivanje, to je zato što su neke nasljedne osobine djeteta sudbinske i određene te ih odgoj ne može promijeniti.

Neki su ljudi, zbog neposjedovanja imana ili zbog neznanja, potpuno porekli načelo predodređenja i nazvali su ga neutemeljenim, dok su neki drugi, zbog neobaviještenosti o vjerskim i naučnim osnovama, smatrali da su sva dešavanja u životu neizbježna po načelu predodređenja te da su nam ruke potpuno vezane.

Činjenica je da cijeli svijet opstoji i djeluje na predodređenju i općim i detaljnim načelima određenja.

إِنَّا كُلَّ شَىْءٍ خَلَقْنَاهُ بِقَدَرٍ

Mi svaku stvar s mjerom stvaramo.^[2]

 

Značenje predodređenje i odredbe

 Da se ne bi stvorio prostor za pogrešno shvatanje u vezi sa nasljednim osobinama i sudbine objasnit ćemo značenje predodređenja i odredbe, tojest, kada i kadera.

Najmanje zemaljske čestice i najveća nebeska tijela stvoreni su prema preciznom proračunu i ispravnom mjerom su stavljeni na odgovarajuće mjesto. To je pravo značenje kadera, odnosno mjere. Zahvaljujući ispravnoj mjeri i preciznom proračunu, kao i na temelju matematičkih proračuna jedan astronom može unaprijed ustanoviti pomračenje Mjeseca, dužinu njegova trajanja i stepen pomračenja. Da položaj Sunca i kretanje Mjeseca nisu tako uređeni i proračunati, astronomi nikada ne bi mogli precizno izračunati njihove buduće položaje. Časni Kur'an u vezi s tim kaže:

الشَّمْسُ وَالْقَمَرُ بِحُسْبَانٍ

Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove.^[3]

Ako je veliki kosmos sa masivnim nebeskim tijelima stabilan i uređen, ako jedan kamen zbog gravitacije zemlje iz kosmosa pada u središte, ako jedna sjemenka pšenice pohranjena u zemlju nakon određenog vremena izrasta u vitki klas, ako jedno sjemeno jajašce pohranjeno u ženkinu maternicu poslije izrasta u jednu savršenu životinjsku ili ljudsku jedinku – sve to djeluje u skladu sa savršenim Božijim zakonom (sunnet) ili zakonom Kreacije, što je sve skupa predodređenje i odredba (kada i kader). Dakle, predodređenje i odredba upravljaju čitavim svijetom i sve, u skladu sa Božijom odredbom, na svom putu ide ka savršenstvu.

Čovjek je jedno od stvorenja Ovoga svijeta čije sve snage (pokreti i mirovanja) djeluju i odvijaju se u skladu sa zakonima predodređenja i odredbe. Srčani otkucaji, kolanje krvi, živčana osjetljivost, varenje hrane u želucu, apsorpcija jetre, gledanje očima, slušanje ušima – sve su to tjelesne aktivnosti koje se odvijaju pod vođstvom zakona predodređenja i odredbe. Ovdje je bitno istaći da su zakoni predodređenja i odredbe vezani za čovjeka dvojakog karaktera:

1. Određen broj tih zakona kadaa i kadera čine konačni i nametnuti zakoni koji se odvijaju bez našeg izbora.
2. Drugi dio čine predodređenosti (mukadderat) čije izvršenje Uzvišeni stavlja nama na raspolaganje. Jezik je, naprimjer, naš tjelesni organ na koji se odnosi mnogo predodređenosti. Jedna od predodređenosti jezika je da krv kola njegovim venama, a druga je govor. Protok krvi u našem jeziku je izvan naše volje – htjeli mi ili ne htjeli, krv će kolati u jeziku. Kolanje krvi u jeziku podrazumijeva dvije predodređenosti i odredbe:
   1. po Božijoj odredbi, događa se kolanje krvi kroz jezik,
   2. po Božijoj odredbi, kolanje krvi kroz jezik je obavezno i neizbježno te mi u tome nemamo nikakvog izbora ni volje.

Sljedeća predodređenost jezika tiče se govora, a nama je data na raspolaganje. Tako možemo nešto da kažemo, a možemo i da ne kažemo; možemo da kažemo istinu, a možemo i laž. Prema tome, kada je riječ o govoru, jezik ima dva gospodara predodređenosti i odredbe: jedan je božanska neizbježna uloga, u koju spada moć jezika da uopće govori, a druga je da je po samoj božanskoj odredbi govor stavljen nama na raspolaganje.

U nekim slučajevima kada i kader se izvršavaju kao nužne i prinudne odredbe, a nekada se određena odredba (kada) odvija posredstvom dobrovoljnog predodređenja (kader). Naprimjer, načelo smrti je neizbježno po božanskom sudbinskom zakonu za sve ljude:

كُلُّ نَفْسٍ ذَآئِقَةُ الْمَوْتِ

Svaki će čovjek smrt okusiti.^[4]

Ova neizbježna predodređenost može se dogoditi putem prirodne smrti, kada se potroši životna energija, a moguće je da se mlada osoba, koja bi što se tiče životne energije i tjelesnog zdravlja mogla živjeti još niz godina, svojevoljno odluči na samoubistvo i tako okonča ovosvjetski život.

Stogodišnji starac koji umre prirodnom smrću i dvadesetogodišnji mladić koji svojevoljno izvrši samoubistvo – umiru prema Božijoj odredbi kadaa i kadera, s tom razlikom što je kod starca kada i kader neizbježan, dok je kod mladića svojevoljan. Dakle, mladić je zloupotrijebio svoj kada i kader te okončao svoj život.

Imam Rida, a.s., ističe da je Imam Sedžad, a.s., u svojim munadžatima (moljenjima) molio:

أَلَّلهُمَّ إِنِّي قَوَيتُ عَلى مَعَاصِيكَ بِنِعَمِكَ

“Bože, ja sam iz Tvojih blagodati stekao moć i sposobnost griješenja Tebi.”^[5]

Dakle, grješnik zloupotrebljava Božije blagodati slobode i slobodnog izbora, koje mu je Bog darovao Svojim kadaom i kaderom, te čini nasilje.

Kada je ovo u pitanju, neki ljudi griješe misleći da kada god se spomene kada i kader to obavezno znači prisilu te da se sudbinskoj odredbi ne može pobjeći. A nije tako. U nekim slučajevima ova odredba kadaa i kadera je prepuštena na slobodno raspolaganje samom čovjeku.

Jedna predaja Imam Alija ibn Ebi Taliba, a.s., ovo pitanje veoma dobro razjašnjava:

“Nakon Bitke na Sifinu i vraćanja iz Sirije čovjek je upitao hazreti Alija: ‘Da li je naš odlazak u Šam bio predodređen kadaom i kaderom Božijim?’ Imam Ali, a.s., je odgovorio: ‘Da! Ni na jedan brijeg se niste popeli i ni u jednu dolinu niste se spustili, a da to nije bilo u okviru Božijeg kadaa i kadera.’ Čovjek ponovo upita: ‘E onda naše patnje idu na Božiji račun i mi ne trebamo očekivati nagradu za to?’

Imam mu na to odgovori: ‘Uzvišeni Bog će vam dati za ovo veliku nagradu – nagradu za odlazak u borbu, jer ste po vlastitoj volji otišli u borbu; potom vam slijedi nagrada za boravak na ratištu, jer ste po vlastitoj volji tamo boravili; potom vas očekuje nagrada za povratak otuda, jer ste se otuda vratili po svojoj volji – i ni u jednoj od ovih stvari niste bili prinuđeni. Možda si pomislio iz mog govora, pošto je sve ovo naše putovanje u skladu sa Božijim kadaom i kaderom, da je zbog toga svaki naš postupak posljedica Božije prinude. A da je tako, onda bi sva ljudska djela bila bezvrijedna, ne bi bilo nagrade ni kazne, a ni podsticanja ni ukora.’”^[6]

Iz ove predaje vidimo da je Imam Ali, a.s., kretanje ljudi u bitku smatrao Božijim kadaom i kaderom, ali je naglasio da za to nisu bili nužni obavezno predodređenje (kada) i odredba (kader).

I Imam Rida, a.s., je u jednoj predaji posvetio pažnju ovom pitanju. Naime, kada je prenosilac upitao: “A šta znači stvar između dvije stvari?”, on reče: “To je sloboda čovjeka da ide putem slijeđenja Božijih odredbi i izbjegavanja grijeha.”

Čovjek priupita: “Da li onda volja i želja Uzvišenog imaju udjela u ljudskim djelima?” Imam reče: “Božija želja i volja imaju udjela u poslušnosti i dobrima kroz naređivanje poslušnosti, bivanje zadovoljnim zbog poslušnosti i kroz pružanje pomoći pri poslušnosti. A Božija želja i volja u griješenju i lošim djelima očituju se kroz zabranu griješenja, srditost zbog griješenja i kroz nepružanje pomoći u izvršavanju griješenja.”

Čovjek ponovo upita: “Da li kada i kader Uzvišenog imaju udjela u ljudskim djelima?” Hazreti Rida reče: “Da! Nema ljudskog djela, bilo ono dobro ili zlo, a da Božije predodređenje (kada) nema u njemu udjela.” Čovjek opet upita: “Pa kakvo je značenje predodređenja?” Reče: “To je Božija odredba prema onome što ljudi zasluže, nagradu ili kaznu, na Dunjaluku ili na Ahiretu.”^[7]

Potpuno je jasno da Imam Rida, a.s., sva ljudska djela, dobra ili zla, smatra utemeljenim u Božijem predodređenju. Božije predodređenje, kada su u pitanju ljudska djela, predstavlja slobodu djelovanja – upravo onu slobodu i slobodnu volju kojom se poslušnošću Bogu zaslužuje nagrada, a neposlušnošću i grješnošću zaslužuje kazna.

Ukoliko bi se neko popeo na vanjsko kube džamije s ciljem da se odozgo baci na glavu, te kazao: Ako je sudbina da umrem, umrijet ću čak i ako se ne bacim s krova, a ako mi sudbinom bude dosuđeno da ostanem, onda ću i ostati čak i ako se bacim, ovaj govor ne bi bio valjan, jer Uzvišeni u ovom slučaju ima nekoliko nužnih i prinudnih predodređenosti i jednu odredbu vezanu za slobodnu volju. Prinudne predodređenosti sastoje se iz sljedećeg:

1. Božiji kada i kader je kamen, kojim je popločana džamija, učinio tvrdim i čvrstim;
2. Božiji kada i kader je da je čovjekova lobanja načinjena od krhkih kostiju;
3. Božiji kada i kader, kojim je stvorio silu Zemljine teže, traži da se svako tijelo koje se nađe u zraku velikom brzinom sruši na zemlju;
4. Božiji kada i kader je tako ustanovljen da će tijelo čovjeka, ukoliko se on sa visine baci na zemlju, biti polomljena, a mozak prosut;
5. Božiji kada i kader je takav da ako nečiji mozak bude prosut, taj umire.

Svi ovi kadai i kaderi su nužni i prinudni.

6. Kada i kader je i to da čovjek posjeduje slobodnu volju i da se svojevoljno može baciti sa krova i umrijeti, a može se odlučiti i da stepenicama mirno siđe do prizemlja.

Čovjeku koji je odlučio da se baci s krova treba reći: Kada je riječ o tvojoj smrti i životu, Bog slijedi tvoju volju i htijenje. Ako odlučiš da se baciš s krova, određeno je da umreš, a ako izabereš stepenice, ostat ćeš živ. U oba slučaja riječ je o kada i kaderu.

Ibn Nubata prenosi da je Imam Ali, a.s., prešao od zida kojem je prijetilo obrušavanje do drugog zida. Rekli su mu: “O vladaru pravovjernih, bježiš od predodređenja (kadaa)!” Imam Ali, a.s., reče: “Da, bježim od Božijeg kadaa ka Božijem kaderu (odredbi).”^[8]

Hazreti Ali je pobjegao od ruševnog zida i to je smatrao Božijim kaderom, jer je Uzvišeni Bog prema kaderu odredio čovjeku slobodu odlučivanja.

On tako može izabrati da ostane kod zida i da mu se zid sruši na glavu, a može izabrati i da izbjegava zid i na taj način se spasi. U oba ova slučaja kada i kader su na djelu.

 

[1] El-Isra, 24.

[2] El-Kamer, 49.

[3] Er-Rahman, 5.

[4] Ali ‘Imran, 185.

[5] Biharu-l-envar, sv. 3., str. 3.

[6] Tuhafu-l-‘ukul, str. 468.

[7] Biharu-l-envar, sv. 3., str. 5.

[8] Biharu-l-envar, sv. 3., str. 33.