Vječnost Dana ašure
U mjesecu muharemu 61. godine po Hidžri na području Iraka, pored rijeke Eufrat, desio se događaj koji se toga dana u historijskom pogledu činio veoma neznatnim, malim i beznačajnim. Ogromna vojska koju je mobilizirala islamska državna vlast koja je bila u rukama Beni Umejja napravila je opsadu nad skupinom koja nije brojala ni stotinu vojnika i izvršila pritisak na njih kako bi prisegli tadašnjem halifi i kako bi se pokorili njegovoj naredbi. Budući da ova mala skupina nije pristala da dati prisegu i te da se nije predala, počeo je žestok rat koji je trajao veoma kratko. Za manje od jednog dana sve je bilo završeno. Svi vojnici te male vojske bili su pobijeni i mislilo se da će ovaj historijski događaj, kao stotine njemu sličnih, čak i važnijih koji su se desili i dešavaju se u historiji čovječanstva, biti zabilježen na marginama historije i da će se usljed protoka vremena naći pored ostalih zastarjelih i zaboravljenih događaja historije.
Kada se desio ovaj događaj, život muslima tekao je svojim uobičajnim tokom i svako se zanimao svojim svakodnevnim poslovima. Trgovci su bili zaokupljeni trgovinom, džamije su bile u funkciji i namazi su se obavljali u džematu. Muslimanski propovjednici na minberima su držali govore o halalu i haramu, Džennetu i Džehennemu, nagradi i kazni i ostalim vjerskim temama.
Jedino o čemu se nije govorilo bilo je pitanje ovog naizgled neučinkovitog i prolaznog događaja. Samo je državna vlast s dvjema namjerama poslala izvještaj o ovom događaju u različita područja islamske države toga vremena i to vrlo sažeto i nejasno. Prvi razlog jeste taj da bi ljudi bili obaviješteni o pogibiji predvodnika ovog pokreta koji se suprotstavljao državnoj vlasti, da bi uzeli pouku iz toga što se deslio i da se ovakvi ustanci ne bi ponovili. Drugi razlog jeste da državni aparat u ovom događaju sebe predstavi kao nekoga ko je bio na istini i nevin, a predvodnike ustanka kao ljude koji izazivaju nemile događaje i koji prave nered, bez obzira što se na njihovu čelu nalazi Husejn ibn Ali, te da ih predstavi kao nekoga ko ne djeluje u skladu s istinom i ko želi provoditi silu.
Nije samo državni aparat Beni Umejja sa svojim pristalicama već je čak i većina muslimana toga vremena tumačila taj događaj u korist ubica Imama Husejna. Pretpostavljalo se da se, pored toga što su postali šehidi, niko od Ehli-bejta i njegove skupine neće imati snage suprotstaviti Jezidu, a da će srca, ranjena šehadetom Imama Husejna, poslije neznatnog vremena zacijeliti s prolaskom vremena. Oni nisu znali da će ova tragedija, koja je trajala nekoliko sati, zbog čistog i istinskog dragulja koji je imala u sebi i zbog potpune podudarnosti s dubokim stvarnostima borbe istine i neistine, prolaskom vremena dobiti na veličini, a njen utjecaj iz dana u dan bivati sve veći i veći. U vrijeme kada se desio bile su samo nekolike osobe iz čiste Poslanikove porodice, koje su mogle procijeniti ovaj događaj i govoriti o njegovim posljedicama u budućnosti po muslimane i historiju islama i donekle izbaviti ljude iz greške u koje su zapali. Upravo te nekolike osobe bile su te koje su mogle svojim riječima ukloniti zastor s nesuvislih postupaka vlasti i grešaka ljudi i usmjeriti ljude da se zamisle šta su ovi mirni i uspavani šehidi na zemlji uradili neprijatelju i kakav će odjek imati u historiji ove odrubljene glave nabijene na koplja. Oni su bili ti koji su kao zarobljenici išli po selima i gradovima i mijenjali misaoni pravac ljudi i koji su očuvali svetost svojih šehida od svake vrste razmišljanja osim razmišljanja o pravu i sreći naroda.
