Zar čovjek može da ne jede, pa mu je to naređeno?
Zar čovjek može da ne jede, pa mu je to naređeno?
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُلُوا مِن طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ وَاشْكُرُوا لِلَّهِ إِن كُنتُمْ إِيَّاهُ تَعْبُدُونَ
O vjernici, jedite čista jela kojima smo vas opskrbili i budite Bogu zahvalni, ako se samo Njemu klanjate![1]
Postoji jedenje i jedenje. Životinje, također, jedu i osim jedenja i pojenja nemaju nikakvih drugih briga.
Imam Ali, a.s., je rekao:
“Da sam htio, mogao sam krenuti putem koji vodi medu čistom, pšenici odličnoj i odjeći svilenoj, ali daleko je od mene to da me strasti moje savladaju i da me pohlepa vodi odabiranju jela, dok u Hidžazu ili Jemami možda ima neko ko nema nade u dobivanje kruščića ili ko nikad nije jeo do sitosti; ili da legnem trbuha puna dok oko mene ima trbuha gladnih i utroba koje je žeđ obuzela. Ili, da budem kao što pjesnik kaže:
Dok ljudi kraj tebe čeznu koru kruha,
ti bolest gojiš u logi svog trbuha
Hoću li se zadovoljiti time što mi se govori: ‘Zapovjednik vjernih!’ – a da s ljudima ne dijelim tegobe vremena i da im ne budem uzor u gorčini života? Nisam stvoren da me zaokuplja jedenje hrane dobre, poput životinje pripete, čija je briga jedina hrana njezina, ili poput životinje nepripete čije zanimanje je ispaša njezina. Ona puni trbuh svoj hranom svojom, i ne obraća pažnju na ono što je čeka.” [2]
U jednom hadisu od Božijeg poslanika, s.a.v.a., se prenosi:
“Onaj čija je jedina briga ono što u trbuh njegov ulazi, vrijednost njegova je ono što iz trbuha njegovog izlazi.”[3]
Ovakvo jedenje čovjeka vodi prema animalnosti i na kraju ga čini životinjom. Čovjek koji treba biti učitelj i odgajatelj meleka se toliko srozava da se takmiči sa životinjama. Misija vjere je ta da čovjeka oslobodi ovog srozavanja i niskosti te da ga uzdigne na stepen ljudskosti.
Naravno, zarobljenik svoga trbuha ne može biti produhovljen, a vjera je došla upravo s tom zadaćom da oslobodi čovjeka iz tih okova.
[1] El-Bekare, 172.
[2] Nehdžu–l-belaga, pismo 45.
