Da li se čovječnost može nadograditi?

Da li se čovječnost može nadograditi?

Izvjesno je da je čovjek vrsta životinje. Iz tog razloga ima mnogo zajedničkog sa ostalim živim bićima. Istovremeno, niz temeljnih odlika ga izdiže nad ostalim živim bićima.

Ono što je zajedničko čovjeku i životinji i ono što izdiže čovjeka nad životinjom uzrokovalo je da čovjek ima dva života – životinjski i ljudski život; drugim riječima, materijalni i kulturni život.

Ovdje se razmatra pitanje kakva veza postoji između životinjske razine čovjeka i njegove čovječnosti, između njegovog životinjskog i njegovog ljudskog života, između njegovog materijalnog i kulturnog, odnosno duhovnog života? Da li je jedan život stablo, a drugi ogranak? Jedan je osnova, a drugi je njegov odraz? Jedan je temelj, a drugi nadogradnja? Da li je materijalni život temelj, a kulturni nadogradnja? Da li je životinjska razina čovjeka temelj, a njegova ljudskost nadogradnja?

Ono što se danas razmatra ima sociološki, a ne psihološki aspekt. Razmatra se sa gledišta sociologije, a ne sa gledišta psihologije. Stoga će tok rasprave teći na sljedeći način: da li su ekonomske ustanove, koje su povezane sa proizvodnjom i proizvođačkim odnosima, osnova među društvenim ustanovama, dok su ostale društvene ustanove – naročito one u kojima se očituje čovjekova ljudskost – ogranci, nadogradnja i odraz ekonomskih ustanova? Da li su nauka, filozofija, književnost, vjera, pravo, etika i umjetnost u svakom razdoblju bili očitovanja ekonomskih stvarnosti i po sebi nemaju nikakvu vrstu izvornosti?

O ovom pitanju se raspravlja na ovakav način. Međutim, htjeli to ili ne, ova sociološka rasprava poprima psihološki ishod, a zalazi i u filozofsku raspravu o čovjeku, o njegovoj zbilji i izvornosti, koja se danas naziva humanizam. Ta se rasprava svodi na stav da čovjekova čovječnost ni u kom slučaju nema izvornost i da samo njegova životinjska razina ima izvornost. Čovjek ne posjeduje izvornost zvanu čovječnost u odnosu na svoju životinjsku razinu. To znači da se potvrđuje mišljenje one skupine koja poriče temeljnu razliku između čovjeka i životinje.

Po ovom mišljenju, ne samo da se poriču izvornosti ljudskih sklonosti – uključujući istinoljubivost, sklonost prema dobru, prema ljepoti, prema Bogu – već se poriče i realistički pogled čovjeka na svijet i stvarnost, jer nikakav pogled ne može biti samo “pogled”, ne može biti nepristran. Svaki pogled odražava jednu posebnu materijalnu sklonost i ne može biti ništa osim toga.

Zanimljivo je da neke škole mišljenja koje imaju ovakav stav istovremeno govore o čovječnosti i humanizmu!

Zbilja je zapravo da usavršavajuće kretanje čovjeka počinje od životinjske razine i da se do savršenstva dolazi kretanjem ka čovječnosti. Ovo načelo je ispravno i za pojedinca i za društvo. Čovjek je na početku svog bivstvovanja materijalno tijelo. Usavršavajućim supstancijalnim kretanjem pretvara se u dušu ili duhovnu supstancu. Čovjekova duša se rađa u okrilju njegovog tijela, usavršava se i stiže do nezavisnosti. Životinjska razina čovjeka ima položaj gnijezda i legla u kojem njegova čovječnost ostvaruje “razvoj” i usavršava se. Isto kao što je odlika usavršavanja to da savršeno biće, u onoj mjeri u kojoj ostvaruje savršenstvo, postaje nezavisno biće, koje postoji po svojoj biti, koje vlada i ostvaruje uticaj na svoju životnu sredinu, i čovjekova čovječnost – bilo na razini pojedinca ili društva – u onoj mjeri u kojoj se usavrši koračat će ka nezavisnosti i upravljanju svojim ostalim razinama. Pojedinac koji se usavršio jeste pojedinac koji ima određenu prevlast nad svojim unutrašnjim i vanjskim okruženjem. Usavršen pojedinac jeste onaj koji se oslobodio potčinjenosti svog unutrašnjeg i vanjskog okruženja, a povezao se sa uvjerenjem i vjerovanjem.

I usavršavanje društva se odvija na jednak način, tako da se usavršavanje duše odvija u okrilju tijela, a usavršavanje čovječnosti pojedinca u okrilju njegove životinjske razine.