Čovjek vjere je čovjek budućnosti

Čovjek vjere je čovjek budućnosti

Zametak ljudskog društva većim dijelom se oblikuje posredstvom ekonomskih ustanova. Civilizacijski i duhovni vidovi društva su na razini duše društva. Kao što postoji uzajamni uticaj između tijela i duše, takva veza je uspostavljena i između duše društva i njegovih organa, tj. između njegovih duhovnih i materijalnih ustanova. Isto kao što je usavršavajući put pojedinca usmjeren ka slobodi, nezavisnosti i što većoj prevlasti duše, i usavršavajući put društva je takav. To znači da koliko ljudsko društvo bude savršenije, utoliko će imati bolji kulturni život, nezavisnost i veću moć upravljanja materijalnim životom. Čovjek budućnosti je civilizirana životinja, a ne ekonomska životinja. Čovjek budućnosti je čovjek uvjerenja, vjere i ideoloških opredjeljenja, a ne čovjek stomaka i niskih strasti.

Naravno, ovo ne znači da se ljudsko društvo po predodređenju i nužno kreće korak po korak i pravolinijski ka savršenstvu ljudskih vrijednosti i da je ljudsko društvo sa ovog gledišta neprekidno, u svakoj vremenskoj dionici u odnosu na prethodnu jedan korak ispred. Moguće je da čovjek prođe kroz jedno razdoblje društvenog života, a da, unatoč svim tehnološkim naprecima, u pogledu ljudskih duhovnosti bude za razinu ili više razina niži nego u prošlosti, kao što se danas govori za čovjeka našeg stoljeća. Čovjek, sagledavajući cjelinu njegovog kretanja, napreduje bilo u materijalnom ili duhovnom pogledu. Usavršavajuće kretanje čovjeka u duhovnom pogledu nije jednolično, pravolinijsko kretanje. To je kretanje koje odstupa nekad udesno, a nekad ulijevo, ima zastoje, a ponekad i kretnju unazad. Ali u svojoj cjelini, to je usavršavajuće kretanje ka napretku. Zbog toga kažemo da je čovjek budućnosti civilizirana životinja, a ne ekonomska. Čovjek budućnosti je čovjek uvjerenja i vjere, a ne stomaka i niskih strasti.

Po ovom mišljenju, ljudski aspekt čovjeka, zbog svoje izvornosti, usavršava se uporedo sa razvojem njegovih proizvodnih sredstava – štaviše prethodi tom razvoju. Usljed usavršavanja postepeno se smanjuje njegova ovisnost i potpadanje pod uticaj prirodne i društvene sredine, a povećava se njegovo izbavljenje – koje je povezano sa uvjerenjem, idealima i ideološkim opredjeljenjem – kao i njegov uticaj na prirodnu i društvenu sredinu. On će u budućnosti ostvariti što je moguće potpuniju duhovnu slobodu, odnosno neovisnost i tijesnu povezanost sa uvjerenjem, vjerom i ideologijom. Čovjek u prošlosti, iako se manje koristio darovima prirode i svoga postojanja, više je bio zatočenik i rob prirode i svoje životinjske naravi. Ali čovjek budućnosti, u isto vrijeme dok se bude koristio prirodom i darovima svoga postojanja, bit će nešto više oslobođen zarobljenosti prirodom i svojim životinjskim moćima i povećat će svoju prevlast nad sobom i prirodom.

Po ovom mišljenju, ljudska zbilja, iako se zbiva uporedo i u okrilju njegovog životinjskog i materijalnog usavršavanja, ni u kom slučaju nije sjena, odraz ni pratilac njegovog materijalnog usavršavanja. Sama je neovisna i usavršavajuća zbilja. Isto kao što potpada pod uticaj materijalnih stvari, ona i utiče na njih.

Odrednica krajnje sudbine čovjeka je njegov izvorni kulturni usavršavajući tok i njegova izvorna ljudska zbilja, a ne tok napretka sredstava proizvodnje. Ova izvorna zbilja ljudskosti čovjeka je ta koja nastavlja svoje kretanje i usavršava sredstva proizvodnje zajedno sa ostalim vidovima života, a nije tačno da se sredstva proizvodnje sama po sebi usavršavaju, a čovjekova ljudskost, poput nekog sredstva koje opravdava proizvođački sistem, mijenja i razvija, te se zbog toga naziva usavršavajuća, jer opravdava razvijeniji proizvođački sistem.