Imam Husejn govori na Mini
Imam Husejn govori na Mini
“Tako vam Allaha, znate li da je Ali ibn ebi Talib bio brat Allahovog Poslanika? Onda kada je bratimio svoje ashabe, njega je odabrao za svog brata rekavši mu: ‘Ti si moj brat, a ja sam tvoj brat na ovom svijetu i na Ahiretu’” i potvrdili su.
Potom ih je zapitao: ‘Tako vam Allaha, znate li da je Allahov Poslanik kupio mjesto svoje džamije i svojih kuća pa izgradio džamiju i deset kuća, devet njemu i desetu, u sredini, mome ocu, a poslije zatvorio sva vrata otvorena u džamiju osim njegovih? Govorio je o tome onaj koji je govorio da je rekao: ‘Nisam ja zatvorio vaša vrata i otvorio njegova, već mi je Allah naredio da zatvorim vaša i On je otvorio njegova'’ pa potom svim ljudima osim sebe zabranio da spavaju u toj džamiji i bio u njoj i u stanju džunupluka, stanovao u Poslanikovoj kući – u toj mu se kući rodilo jedno dijete, a imao ih je više’ i ponovo su se složili.
Onda je upitao: ‘Znate li da je Omer ibn Hattab silno želio da zadrži jednu rupicu veličine oka koju je bio ostavio u svojoj kući prema džamiji pa je Poslanik i to odbio i održao govor u kom je rekao:
‘Doista mi je Allah naredio da izgradim čistu džamiju u kojoj neće stanovati niko osim mene, mog brata i njegovih sinova'’ i opet su potvrdili.
Pitao ih je: ‘Tako vam Allaha, znate li da je Allahov Poslanik u Bici na Tebuk rekao: ‘O, Ali, ti si u odnosu na mene poput Haruna za Musaa – ti si zaštitnik svakog vjernika poslije mene?'’ i još jednom su potvrdili, pa ih je upitao: ‘Tako vam Allaha, znate li da Allahov Poslanik, kada je pozvao kršćane iz Nedžrana u mubahele, nije doveo nikoga osim svoje supruge i svoja dva sina?’ Rekli su: ‘Tako nam Boga, da.’
I opet ih je upitao: ‘Tako vam Allaha, znate li da je Allahov Poslanik Aliju predao zastavu na dan Hajbera i rekao: ‘Predat ću zastavu čovjeku kojeg voli Allah i Njegov Poslanik i koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, koji napada i ne bježi, čijom će rukom Allah otvoriti Hajber’?’ i opet su potvrdili. Pa je pitao: ‘Znate li da je Allahov Poslanik po Aliju poslao suru Beraat i rekao: ‘Neće dostaviti ovu suru narodu niko osim mene ili čovjeka koji je od mene?'’ i potvrdili su.
Pitao ih je: ‘Znate li da Allahovom Poslaniku nije spuštena nijedna teškoća, a da mu Allah nije prethodno dao povjerenje u Alija, i da ga nije nikada pozvao imenom, a da nije rekao: ‘O, moj brate’?’ i opet su potvrdili. Potom ih je pitao: ‘Znate li da je Allahov Poslanik presudio između Alija i Džafera i Zejda pa rekao: ‘O, Ali, ti si od mene i ja sam od tebe, a ti si zaštitnik svakog vjernika poslije mene?'’ i potvrdili su. Pitao ih je: ‘Znate li da je on svakog dana nasamo razgovarao s Poslanikom, i svaku noć su se sastajali kada bi on to tražio, a kada bi Poslanik šutio, on bi započinjao?’ i potvrdili su. Potom ih je pitao: ‘Znate li da je Allahov Poslanik Aliju dao prednost nad Džaferom i Hamzom kada je rekao Fatimi: ‘Udao sam te za najboljeg iz moje porodice, koji je najduže u islamu, najveći u blagosti i najviši u znanju?'’ i potvrdili su. Pa ih je pitao: ‘Znate li da je Allahov Poslanik rekao: ‘Ja sam poglavar Ademove djece i moj brat Ali je poglavar Arapa, a Fatima je prvakinja žena stanovnika Dženneta i Hasan i Husejn, moja dva sina, poglavari su mladića stanovnika Dženneta?'’ i potvrdili su. Pitao je i: ‘Znate li da je Allahov Poslanik Aliju naredio da ga ogasuli i obavijestio ga da će mu pomoći Džebrail?’ i potvrdili su. Pitao ih je dalje: ‘Znate li da je Allahov Poslanik u posljednjem govoru kojeg je održao rekao: ‘O, ljudi, doista među vama ostavljam dvije teške stvari: Božiju Knjigu i moju porodicu, pa držite čvrsto do njih i nećete zalutati’?’ i potvrdili su. I tako je ispitivao i dalje, ne ostavivši ništa što je Svevišnji Allah objavio o Aliju ibn ebi Talibu posebno i o Ehli bejtu u Časnom Kur'anu i preko svog Poslanika, a da ih nije zakleo u to, i oni su potvrdili. I tabiini su govorili: ‘Bože, doista me o tome obavijestio onaj u kojeg imam povjerenje, taj i taj…’ Napokon ih je zakleo da kažu jesu li čuli Poslanika kako govori:
‘Onaj koji tvrdi da mene voli, a mrzi Alija, doista je slagao, jer ne može voljeti mene, a mrziti Alija’, pa kako mu je neko rekao: ‘Allahov Poslaniče, kako to?’ i kako je odgovorio: ‘Jer je on doista od mene, a ja od njega; ko njega voli, taj i mene voli, a ko mene voli, taj voli Allaha, i ko njega mrzi – mrzi i mene, a ko mene mrzi, taj mrzi Allaha.’ Još jednom su potvrdili: ‘Tako nam Boga, da, čuli smo ga’ i na ovome su se razišli.”
Drugi dio govora
Već smo ukazali na to da se ovaj časni govor sastoji iz tri posebna dijela. Iako su drugi i treći dio u većini izvora preneseni zajedno i sastavljeni, mi ćemo, kako bismo sačuvali sklad, navesti svaki dio odvojeno.
Objašnjenje
Pri navođenju ovog govora autor Tuhefu-l-ukula je dodao: “I ovaj govor se prenosi od Zapovjednika vjernih, imama Alija”, što znači da je dio govora imama Husejna koji se odnosi na naređivanja dobra i odvraćanje od zla također prenesen od imama Alija, s.a.
Kao što ćemo naglasiti, neke rečenice u posljednjem dijelu govora također su prenesene u govorima i izrekama Zapovjednika vjernih, a koristio ih je imam Husejn, s.a., u svojim govorima i predavanjima. Moguće je, po onome što je autor Tuhefu-l-ukula zabilježio, da ovaj dio govora imama Husejna pripada zapravo imamu Aliju, a da je njegov sin Husejn, da bi objasnio važnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla i predstavio veličinu te obaveze, citirao dio očevog govora. Međutim, mi se nismo iz ostalih izvora mogli uvjeriti da ovaj dio govora pripada Zapovjedniku vjernih.
O, ljudi, uzimajte pouku nije ograničeno na određenu grupu ljudi, prisutnu na tom mjestu ili u tom vremenu, već se ovo obraćanje odnosi na sve ljude uvijek i svugdje, kao i u Časnom Kur'anu.
Evlija (bogougodnici) – pod tim pojmom se misli na sve ljude koji su svjesni Boga, a istovremeno imaju neku odgovornost u društvu, jer ako je nemaju, ne može se od njih ni očekivati izvršenje dužnosti.
Ahbar su dobrostivi učenjaci.
Rabbani je pobožna osoba koja je također upoznata s Božijim propisima i čuvar je granica halala i harama.
Časni ajet kojeg je imam Husejn citirao u svom govoru prekorava učenjake jeduizma, ali je jasno da se taj prijekor ne odnosi samo na učenjake jeduizma ili kršćanstva, već obuhvata svu vjersku ulemu, uključujući i islamsku, jer posljedice olahkog uzimanja obaveza i šutnja učenjaka bilo koje religije nisu poput posljedica prijestupa običnih ljudi, zato što posljedice ovakve šutnje škode samoj religiji.
Kavle ism je griješni govor (govor koji sadrži grijeh), što obuhvata laž, klevetu i iskrivljavanje istine.
Aklu suht je uzimanje zabranjenog.
U ovom časnom ajetu naglasak je stavljen na griješni govor i uzimanje zabranjenog kako bi se ukazalo na to da su ova dva grijeha opasnija od svih ostalih, zbog čega im se najviše treba i suprotstaviti, jer su ponekad lažni govori ili propaganda protivnika i tlačitelja, koji spadaju u kavl ism, teži i smrtonosniji za islam i muslimane. U uzimanju zabranjenog ne misli se samo na pojedinačni vid tog grijeha, već i na sve vrste uvoza i izvoza te prevlast nezakonitog ekonomskog sistema nad društvom. Jasno je da je šteta ovakvog uzimanja zabranjenog veća od čina pojedinca, koji se može očitovati u obliku kockanja, zakidanja na vagi i slično.
Ljudi, uzimajte pouku iz onoga čime je Svevišnji Allah savjetovao Svoje prijatelje, prijekorom učenjaka jeduizma, kada je rekao: Zašto ih čedni ljudi, svećenici i znalci njihovi ne spriječe da grješni govor govore…?! (El-Ma'ide, 63) I rekao je: Prokleti neka su sinovi Israila jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, jer su obijesni bili i granice svakog zla prelazili! Jedni druge od ružnih stvari nisu odvraćali, a i sami su ih radili! Ogavno je to kako su postupali! (El-Ma'ide, 78 i 79)
I doista ih je Svevišnji Allah osudio zato što su među sobom vidjeli zla i razvrat tlačitelja, a nisu ih od toga odvraćali iz želje za darovima koje su dobijali od njih i straha od nečeg čime su ih tlačitelji plašili. Svevišnji Allah je rekao: Ljudi se ne bojte, Mene se bojte! (El-Ma'ide, 44) I rekao je: A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima, oni naređuju da se dobro čini, a zlo sprječavaju. (Et-Tevbe, 70)
Svevišnji Allah je započeo obavezivati ljude da naređuju dobro i odvraćaju od zla, znajući da će, ako ova obaveza bude izvršena, i sve ostale obaveze biti uspostavljene, kako one lakše tako i teže, i zato što je naređivanje dobra i odvraćanje od zla poziv ka islamu, uz ispravljanje počinjenje nepravde, suprotstavljanje tlačiteljima, podjelu državnog imanja i ratnog plijena, prikupljanje obaveza i dobrovoljnih priloga i njihovu raspodjelu na prava mjesta.
Treći dio govora
“Zatim, vi, skupina čuvena po znanju, spomenuta po dobroti, poznata po dobronamjernosti, poštovana zbog Boga u dušama ljudi, vi, kojima uglednici ukazuju strahopoštovanje, koje uvažavaju slabiji, prednost daju oni nad kojima vi nemate prednosti niti su vam dužni, od kojih se traži posredstvo kad molba bude odbijena i hodate na putu dostojanstveno poput vladara i ugledom velikana, zar nije tačno da ste sve to postigli zbog onoga što se očekuje od vas: da izvršite Božiju pravdu, iako propuštate većinu Njegovih prava i omalovažavate prava ummeta?[1]
Prava slabih ste upropastili, vaše ste pravo po vašoj tvrdnji tražili, ali niti ste trošili imetak, niti duše dovodili u opasnost na putu Onoga Koji ju je stvorio, a niti ulazili u neprijateljstvo s nekim plemenom radi Allaha. Vi se od Allaha nadate Njegovom Džennetu, blizini s Njegovim poslanicima i zaštiti od Njegove patnje. O, vi, koji priželjkujete! Doista se bojim za vas da vam Allah ne spusti Svoju srdžbu, jer ste vi iz Božijih blagodati postigli položaj zbog kojeg vam je data prednost, a ne uvažavate onoga koji se poznaje po Bogu, iako vas zbog njega uvažavaju među Njegovim robovima.
Vi vidite da se Božiji zavjeti krše, ali se ne uzrujavate. Vas uznemirava samo kršenje nekog od ugovora vaših očeva, iako je ugovor Allahovog Poslanika osramoćen i omalovažen. Slijepi, nijemi i nepokretni po gradovima su zapostavljeni, nema nikog ko bi se njima smilovao. Vi ne postupate po vašem statutu niti podržavate onoga koji postupa po njemu, nego se pouzdavate u laskanje i ulizivanje tlačiteljima, a to je sve ono od čega je Svevišnji Allah naredio i da odvraćate druge i sami da odustanete, ali vi ne obraćate pažnju na tu naredbu. Vi ste od svih ljudi pogođeni najvećom nesrećom zbog toga što vam je oduzet položaj učenjaka, i ne znate da se tok dešavanja i provedba propisa vrši preko učenih u ime Allaha, povjerenika o Njegovim halalima i haramima.
Taj vam je položaj oduzet zbog vašeg razilaženja o istini i razdora u sunnetu nakon dolaska jasnih dokaza. Da ste bili strpljivi na mukama i pretrpjeli teškoće na putu Božijem, Božiji događaji bi dolazili do vas, odlazili i opet bi vam se vraćali. Međutim, vi ste tlačiteljima ustupili svoj položaj i predali Božije stvari u njihove ruke, koji će postupati po sumnjivim predodžbama. Vi se vodite zahtjevima strasti, vaše bježanje od smrti i privrženost životu koji ćete napustiti dali su im nadmoć pa ste slabe predali njima u ruke – neki su porobljeni i potčinjeni, a neki oslabljeni budući pokoreni – i oni u vlasti po svojim mišljenjima i svojim prohtjevima postupaju, izazivajući sramotu ugledanjem na zle ljude i smjelošću naspram Silnoga.
U svakom je gradu neko od njih postavljen na minber kao govornik. Zemlja im je potčinjena, njihove ruke na njoj odriješene, a ljudi su im kao robovi koji ne mogu udaljiti od sebe ruke uzurpatora. Oni su jedna skupina silnika i zlobnika žednih vlasti, žestokih naspram slabih, koji žele pokornost svih, a ne poznaju Začetnika, koji će sve ponovo vratiti u život. Koliko je to čudno, a kako i ne bi bilo kad je Zemlja stavljena na raspolaganje nepravednom varalici, nasilničkom sakupljaču dadžbina, namjesniku nemilosrdnom prema vjernicima.
Allah će biti sudija za ono o čemu smo se sporili i donijeti Svoju presudu o onome o čemu smo se prepirali. Bože, doista Ti znaš da naši napori nisu bili ni zbog natjecanja u vlasti niti zbog traženja dodatnih dunjalučkih dobara, već da bismo pokazali znamenja Tvoje vjere i objelodanili popravak stanja u Tvojim gradovima, kako bismo zaštitili Tvoje potlačene robove i učinili da se postupa po Tvojim obavezama, zakonima i propisima. Doista, ako nas vi ne podržite i ne budete pravedno postupili prema nama, vaš će tlačitelj ojačati i nastojat će utrnuti svjetlo vašeg Vjerovjesnika, a nama je dovoljan Svevišnji Allah – na Njega se oslanjamo, Njemu se vraćamo i Njemu je povratak.”
Zaključak iz ovog govora
Husejn ibn Ali, s.a., je u ovom časnom govoru predstavio različite društvene i vjerske okolnosti u periodu nakon šehadeta Zapovjednika vjernih, kad je Muavija došao na vlast i preuzeo sudbinu muslimana te koje opasnosti prijete islamu, upozorivši na to da će neprijatelj utrnuti svjetiljke Upute poslanstva ukoliko muslimani ne ustanu, čelnici i učenjaci ne dođu sebi i ne izvrše svoje obaveze. Sin Zapovjednika vjernih je na ovakav način upozorio prisutne na obespravljenost časnog Kur'ana i Poslanikove porodice, kako bi oni to širom islamske države, u okvirima svojih mogućnosti, prenijeli odgovornim ljudima i upoznali ih sa opasnostima.
Iako je ovaj govor potrebno opširnije komentarisati i svaku rečenicu historijski i naučno obrazložiti, mi ćemo u okvirima naših mogućnosti ukazati samo na neke zaključke.
Okolnosti govora
Jedna od važnih stvari vezanih za ovaj časni govor jeste odabir odgovarajućeg vremena i prostora, pozivanje islamskih ličnosti i okupljanje žena i muškaraca koji su pripadali uglednicima Beni Hašima, muhadžirima i ensarijama, među kojima je bilo preko dvije stotine Poslanikovih ashaba i preko osamsto njihove djece.
Tako je za mjesto održavanja skupa odabrana Mina koja je, pored Božije kuće, najvažnije mjesto u islamu. To je dolina Ibrahimove ljubavi i mjesto žrtvovanja Ismaila, simbola požrtvovanosti, gdje se ostavljaju na stranu sve specifičnosti, zaboravlja se sve osim Allaha, kamenuju se šejtani i idoli, sprema se za prihvatanje poziva Istine i uči se požrtvovanosti na Božijem putu i davanju svega od sebe. Pouka na putu strpljivosti i podnošenja teškoća i nevolja uzima se iz ovog časnog ajeta: A on reče: “O moj oče! Čini šta ti se naređuje, naći ćeš da sam ja, ako Allah da, među strpljivima.” (Es-Saffat, 102)
Vrijeme održavanja skupa bilo je u danima tešrika, nakon obavljanja svih ibadeta, isposništva i veze s Uzvišenim Allahom, po završetku obreda umre i obavljanja obreda na Arefatu i noćenja u pustinji Meš'era, klanja kurbana i postizanja duhovne spremnosti za primanje spasonosne poruke Poslanikovog mirisnog cvijeta.
[1] U izvorima kao što su El-Vafi i Tuhefu-l-ukul, zabilježeno je bi hakki-l-eimme, pravo imama, i u tom slučaju se misli na omalovažavanje prava imama Alija, imama Hasana i imama Husejna, ali je moguće i da je to zapravo bi hakki-l-umme, pravo ummeta, ali da je došlo do greške prilikom prepisivanja, jer nastavak teksta koji govori o pravu slabijih potvrđuje ovu mogućnost. Imam Homenini, r.a., je preveo po ovoj drugoj mogućnosti.
