Oslanjanje na Boga 

Oslanjanje na Boga 

Islamski prvaci su u slučajevima kada ljudi zapadnu u neke od oblika psihičkih pokleknuća koristili sve naučne i iskustvene programe i, pored toga, za buđenje nade i sigurnosti koristili su i veliku snagu vjere te srce bolesnika usmjeravali ka Uzvišenom Bogu.

Govorili bi mu: „Ne boj se, budi optimističan, imaj nade u Uzvišenog Boga. Ako budeš radio i djelovao oslanjajući se na Njega, nećeš biti sam. Uzvišeni je tvoj zaštitinik. Onaj ko bude pod plaštom Božije zaštite nikada ne može pretrpjeti poraz. Cijeli postojeći svijet i sva ljudska srca nalaze se u Božijoj ruci. On je Uzrok svih uzroka i On je taj Koji najveću teškoću može razriješiti na najjednostavniji način!“

U slučajevima kada duhovni porazi nisu veliki, moguće je da program psihologa pacijentu da nadu i postigne lijepe rezultate, ali u slučaju da pacijent doživi duševni lom usljed nekog snažnog životnog udarca, kada u potpunosti izgubi samopovjerenje i kada mu nepodnošljive brige oduzmu nadu i volju – nimalo ne izgleda optimističnom mogućnost da će ga psiholozi moći izvući iz stanja izgubljenosti i očaja i izliječiti njegovu bolest.

Međutim, u istom ovom slučaju, ako nesrećom pogođeni pacijent bude imao vjere u Boga, tada će logika Božijih ljudi kod njega ostaviti duboki uticaj. On će kroz svoje jako vjerovanje i oslanjanje na Boga uspjeti povratiti svoju snagu, zato što vjera i nada u Božiju pomoć i podršku obasjavaju sve tamne uglove njegove duše i daruju mu snagu i život.

Ebu Tajjar bijaše jedan od trgovaca u Kufi. On je zbog nepovoljnih ekonomskih kretanja bankrotirao i izgubio svoj imetak. Jednog dana svratio je u Medinu kod Imama Sadika, a.s., te ga obavijestio o svom sveukupnom stanju. Pri tome mu reče da je bankrotirao i da je sada zbog toga u stisci i trpi pritisak. Potom je Imama upitao za mogući način izbavljenja iz ovog stanja.

Prvo što ga je Imam upitao bilo je: “Imaš li i sada prodavnicu na bazaru?” On odgovori: “Da, imam – ali je ona već odavno napuštena, jer nemam robe da je napunim i prodajem.”

A Imam mu dade sljedeći savjet za njegovo duševno izlječenje: “Kada se vratiš u Kufu, otvori svoju trgovinu, sredi je i sjedi u njoj.”

Za trgovca koji je izgubio sav svoj kapital da bi nadomjestio svoje poraze nema drugog puta do obnavljanja trgovačkih aktivnosti. On se mora vratiti u svoj dućan i otpočeti sa svojim trgovačkim poslovima. Međutim, pristupanje ovakvom nečemu nije moguće uz beznađe i dvoumljenje jer obnavljanje aktivnosti zahtijeva unutarnji optimizam i duhovnu snagu.

                                      Poslanik, s.a.v.a.: “Ko želi biti najjači čovjek nek se osloni na Allaha, dž.š.”

Da bi ga Imam učinio sigurnim i optimstičnijim, rekao mu je sljedeće:

„Kada htjedneš izaći na bazar prvo klanjaj dva rekata namaza, a potom reci: ‘Bože moj, ja se ne oslanjam na svoj slomljeni i poraženi duh, jedini moj oslonac je Tvoja nepobjediva i nesalomljiva moć. Samo si Ti moja snaga i samo je u Tebi moja moć, samo od Tebe ja molim izbavljenje i spas i niko mi to mimo Tebe ne može dati.’“

Ebu Tajjar je postupio po instrukciji Imam Sadika, a.s., s tim što je bio toliko siromašan da nije mogao platiti ni kiriju za dućan i bojao se da se vlasnik dućana ne pojavi već prvog sata po otvaranja radnje i ne zatraži novac. Ali, njegova usmjerenost ka Bogu ojačala je njegov slomljeni duh toliko da je sa sigurnošću otvorio dućan i u dućanu bez robe bio pun nade u Božiju milost.

Čim je otvorio radnju, ne prođe ni čas kada mu vrata otvori prodavač štofova tražeći da mu pola dućana da pod kiriju. Ebu Tajjar se složi i pola dućana mu iznajmi po cijeni kirije cijelog dućana. Tako je prodavač štofova otvorio svoju polovicu dućana i stavio robu na prodaju. Trgovina dobi novi oblik i izgledala je spremna za kupoprodaju.

Prodavaču štofa je ostalo nekoliko neodmotanih štofova za prodaju. Ebu Tajjar mu predloži: “Jednu od ovih truba štofa stavi meni na raspolaganje da je prodajem, ja ću svoju zaradu izuzeti, a ostatak ću tebi staviti na raspolaganje.’“ Trgovac to prihvati i dade mu sve nerazmotane trube štofa, koje prenese u svoju polovicu dućana da bi ih mogao nuditi svojim mušterijama.

Toga dana je žestoko zahladnilo i mušterije su navalile kupovati štof. Do mraka je prodao svu robu, odvojio svoju zaradu, a ostatak predao vlasniku štofova. Ebu Tajjar kaže: “A onda sam nastavio ovu praksu preuzimanja štofa i prodavanja, pri čemu bih izdvajao svoju zaradu, a glavnicu novca od prodaje davao bih vlasniku štofova. Posao mi je tako dobro išao da sam ubrzo sebi kupio nekoliko jahačih životinja, nabavio sam sebi sluge i sluškinje i izgradio nekoliko kuća.“

Cijenjeni islamski prvaci, u svim slučajevima za oslobađanje od kompleksa niže vrijednosti i otklanjanje stresova, koristili su se dvjema snagama: snagom vjere i snagom nauke. Snaga vjere predstavlja najjače sredstvo za liječenje duševnih bolesti i najutjecajniji činilac za stvaranje duševne stabilnosti i smiraja. Upravo korištenje snage vjere učinilo je školu islama naprednijom u odnosu na sve svjetske naučne škole.