Pismo Muslimu ibn Akilu
Pismo Muslimu ibn Akilu
“Bojim se da tvoj motiv za pisanje pisma ostavke nije ništa drugo do li strah. Izvrši dužnost koja ti je prepuštena.” [1]
أَمَّا بَعْدُ:فَقَدْ خَشِيتُ أَنْ لَا يَكُونَ حَمَلَكَ عَلَى الْكِتَابِ إِلَيَّ فِي الِاسْتِعْفَاءِ مِنَ الْوَجْهِ الَّذِي وَجَّهْتُكَ لَهُ إِلَّا الْجُبْنُ فَامْضِ لِوَجْهِكَ الَّذِي وَجَّهْتُكَ لَهُ وَ السَّلَامُ
Muslim ibn Akil je polovinom časnog mjeseca ramazana[2] po zapovijedi Husejna ibn Alija krenuo iz Mekke prema Kufi.
Na putu prema Iraku svratio je u Medinu i nakon kratkog boravka, posjete mezara Allahovog Poslanika te svoje porodice i familije, u pratnji dvojice vodiča iz plemena Kajsa krenuo je prema Kufi.
Nakon što su se udaljili od Medine, u pustinji su izgubili put i u prostranstvu pješčane pustinje ostali zbunjeni i bez izlaza. Teškom mukom ponovo su ga pronašli, ali su zbog velike vrućine i žeđi baš tada njegova dva saputnika izgubila život, tako da je Muslim ibn Akil nastavio sam pa došao do jednog mjesta koje se zvalo El-Medik, gdje je boravilo jedno nomadsko pleme.
Čim je tu došao, Muslim je po jednom čovjeku iz tog plemena poslao pismo imamu Husejnu u kojem ga, pored obavještenja o smrti svojih saputnika, moli da ga oslobodi dužnosti odlaska prema Kufi te da, ukoliko smatra potrebnim, odredi nekog drugog umjesto njega, jer on zbog tog nemilog događaja predosjeća nešto loše i smatra to putovanje nesretnim.
Muslim je na kraju svog pisma napomenuo da će čekati odgovor na tom mjestu preko iste osobe.[3] Imam Husejn mu je u odgovoru napisao:
“Bojim se da tvoj motiv za pisanje pisma ostavke nije ništa drugo do li strah. Izvrši dužnost koja ti je prepuštena.”
Strah od straha
Iz ovog ohrabrujućeg govora imama Husejna može se zaključiti da vođa i ličnost poput njega, koji želi da ostvari duboku promjenu i preokret u islamskom društvu, ne samo da ne smije imati straha i bojazni, već njegove pristalice i pomagači također trebaju biti hrabri, jer će se u suprotnom ustanak suočiti s porazom i neće se postići uzvišeni cilj koji se želi. Tako ni strah imama Husejna nisu prouzrokovali jaka oprema i veće mogućnosti neprijatelja, već je to bio strah od plašljivosti i malaksalosti koje bi mogle obuzeti njegovog izaslanika i predstavnika.
[1] Tarihe Taberi, sv. 7, str. 237; El-Iršad, str. 204; Mektelu-l-Husejn (Harazmi), sv. 1, str. 196.
[2] Murudžu-z-zeheb, sv. 2, str. 86.
[3] Tarihe Taberi, sv. 7, str. 237.
