Zašto samo Husejn, a nikako Hasan?!

Neko nam je na profil zakačio post koji se ovih dana kružio na više jezika.

Većina ljudi su iz neznanja i dobre namjere to širili, ali, neki ljudi i pisac koji je ispred svog imena stavio dr. mr. i pokušao izgledati učeno, e on sigurno nije dobronamjeran. Post sadržava i pitanje i odgovor, a sažetak pitanja i odgovora bi glasio:

Znate li zašto šiije svetkuju samo Husejna, a nikako ne obraćaju pažnju na Hasana, a Ali je imao još mnogo sinova, između ostalog s imenima Ebu Bekr, Omer i Osman? Zašto?

Zato što je Husejnova žena bila Perzijanka!

 

Skrenuli bismo pažnju na sljedeće:

 

1. Nije istina da šiije ne obraćaju pažnju na Imama Hasana, a.s.

Imam Hasan, a.s., je drugi bezgriješni Imam šiija u nizu od dvanaest Imama. Šiije na najvišem nivou obilježavaju rođenje Imama Hasana, a.s., slavljenjem 15. ramazana, i njegov šehadet žaljenjem 28. safera.

Šiijska ulema je napisala hiljade naslova knjiga o Imamu Hasanu, a.s., i hiljade šiijskih škola, institucija, medresa, univerziteta, džamija, ulica, organizacija (…) nose časno ime Imama Hasana, a.s. Časno ime Hasan je široko popularno kod šiija, a jedan od najvećih slavnih muslimanskih svjetskih lidera, učenjaka, mudžahida i šehida je Sejjid Hasan Nasrullah.

2. Naravno šiije izdvajaju Imama Husejna, a.s., pri obilježavanju njegovog šehadeta od svih Imama, a.s., a ne samo od Imama Hasana, a.s., zbog sljedećih razloga:

a) Sam Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.a., ga je izdvojio.

Po vjerodostojnim hadisima zabilježenim u sunijskim izvorima kao što su Musned Ahmed ibn Hanbel, El-Mustedreku alas-sahihajn, Sunenul-Bejheki, Et-Tabekatul-kubra…, Poslanik, s.a.v.a., je od samog rođenja Imama Husejna, a.s., i dok je Husejn, a.s., bio malo dijete, više puta gorko plakao zbog ubistva Imama Husejna, a.s., a majka vjernika Umm Seleme, r.a., kaže da je čula jecaj Poslanika, s.a.v.a., iz sobe i ušla prepadnuta da vidi šta se desilo. Pa joj je Poslanik, s.a.v.a. rekao da ga je Džibril, a.s., obavijestio o ubistvu Husejna i da mu je donio šaku zemlje na kojoj će biti ubijen.

Sunije prenose da je Ibn Abbas na dan Ašure, 61. po H., na dan pogibije Imama Husejna, a.s., sanjao Poslanika, s.a.v.a., bio je sav raščupan, prašnjav i tužan, pa ga je upitao: Šta je bilo Allahov Poslaniče?, a on je rekao: Dolazim sa pogubilišta mog sina Husejna! (…)

Poslanik, s.a.v.a., nije tako nešto uradio ni sa kim od svojih najmiljih, osim sa Imam Husejnom, a.s.

Šiije i u ovome sa ponosom slijede Poslanika, s.a.v.a., uprkos zlobnim komentarima, ismijavanjima i krivim tumačenjima onih koji su umjesto Poslanika, s.a.v.a., uzdigli kurejšijske zlobne političare kao svoje vođe i predvodnike.

To je, naravno, na tragu sljeđenja Poslanika, s.a.v.a., u svemu od kojih je najvažnije držanje do Ehli bejta, a.s., i sljeđenje njih.

 

b) Poslanik, s.a.v.a., je za Imama Husejna, a.s., rekao: „Husejn je od mene, a ja sam od Husejna. Allah voli svakog ko voli Husejna.“

Učenjaci su zastali kod prve rečenice: „Husejn je od mene, a ja sam od Husejna“, šta to znači?

Zaključili su da je Ašura zbilja spas Muhammedovog islama i da se nije desila Ašura i Kerbela, danas se ne bi znalo ništa o izvornom Muhammedovom islamu. Stoga, oživljavanje Ašure, Kerbele i šehadeta Imama Husejna, a.s., znači čuvanje Muhammedovog islama.

To smo danas vidjeli u vezi Gaze i Palestine.

Oni koji samo sebe smatraju muslimanima, a svi ostali su po njima bili i ostali kjafiri ili novotari, i ponose se se da ih ima skoro dvije miljarde, a u zločinačkim ratovima protiv samih sebe, naravno u okviru cionističko-američkog plana, od Afganistana, do Somalije, Čečenje, Filipina, Alžira, Iraka, Jemena, Malija, Libije, Sirije, Egipta, Sudana su pobili više miliona svojih ljudi i uništili više zemalja i sudbine desetina miliona ljudi, e isti ti su u slučaju Palestine i Gaze umukli.

To veoma lijepo pokazuje značaj Kerbele i Ašure.

c) Šiije po Allahovoj naredbi slijede Ehli bejt, a.s., kao legitimni božanski autoritet islama nakon Allahovog Poslanika, s.a.v.a.

Imami Ehli bejta, a.s., su stotinama preporuka naredili svojim šiijama da Ašuru čuvaju živom, da oplakuju Imama Husejna, a.s., da pokažu svoje žaljenje, da skladaju stihove, da se okupljaju, pa čak ako se dvojica njih sastanu da zajedno plaču za Imamom Husejnom, a.s.

Stoga, ničije krivo tumačenje, ismijavanje, vrijeđanje neće utjecati na šiije u njihovom zalaganju u čuvanju Ašure živom, kao što ih ni odsjecanje ruku i nogu od strane vrlo cijenjenog halife kod ehli sunneta Mutevekkila nije moglo spriječiti od odlaska na Kerbelu.

 

3. Ono što je najsmješnije jeste ponuđeni odgovor.

Zato što je supruga Imama Husejna, a.s., bila Perzijanka, a budući da su šiije Perzijanci, onda to nema veze sa islamom.

Skrećemo pažnju dr., mr. na sljedeće:

a) Kod šiija nije utvrđeno da je jedna od supruga Imama Husejna, a.s., bila Perzijanka, štaviše, postoje vrlo jaki dokazi da je ta priča o zarobljeništvu iranske princeze koja je navodno postala supruga Imama Husejna, a.s., iz temelja lažna.

Poznati savremeni iranski historičar sejjid Džafer Šehidi navodi 6 argumenata da ta priča nije istina. Razilaženje o tome je uvijek postojalo kroz historiju.

 

b) Istina je da je hazreti Selman Farisi, Perzijanac, jedan od prvih šiija i za vrijeme života Poslanika, s.a.v.a., ali i od tada uglavnom su Arapi bili šiije. Ebu Zerr, Ammar ibn Jasir, Mikdad, Huzejfe, Džabir ibn Abdullah, Sa'd ibn Ubade, Sehl ibn Hunejf, Hudžr ibn Adi… svi su bili Arapi.

U Iranu, iako je šiizam postojao od ranjih perioda zbog progona ili protjeravanja arapskih šiija od strane emevijskih i abbasijskih halifa i bježanja u Iran, ali Iranom je stoljećima vladao sunizam.

Zato, dok su šiijski Imami i njihovi učenici uglavnom Arapi, sunijski imami i autori uglavnom su Perzijanci.

Stoga, znak je krajnjeg neznanja i neupućenosti šiizam pripisati Perzijancima, a sunizam pripisati Arapima.

 

c) Ono što je apsurd jeste činjenica da ljudi iz našeg kraja nasjedaju na priču koja je potpuno neutemeljena i produkt je nagomilavanja tuđe zlobe i mržnje. Postoji historijska mržnja između Arapa i Perzijanaca koja, kao prvo može biti odraz rasizma što je potpuno suprotno islamskom učenju, a drugo, nas se ovdje ne tiče, ali neki nam ljudi sa naših prostora prenose i nihove nerazriješene račune.

Zbilja, nijedan istinski musliman ne može miješati rasu sa vjerom i reći zato što Arapi ne vole Perzijance, onda i mi moramo i vjeru posmatrati kroz njihovu prizmu.

 

d) Žaljenje i tugovanje za Imamom Husejnom, a.s., počinje od Poslanika, s.a.v.a.

Već smo spomenuli da dok je Imam Husejn, a.s., bio dijete, Džibril, a.s., je donio šaku zemlje sa mjesta njegove pogibije. Tada je Poslanik, s.a.v.a., tu zemlju dao majci vjernika Umm Seleme da je čuva. Nakon šezdesetak godina, na dan Ašure, 61. po H., kada je Umm Seleme, zabrinuta nakon putovanja Imama Husejna, a.s., vidjela da se ta zemlja koja je bila kod nje pretvorila u krv, počela je glasno jecati i plakati i tog dana su ljudi u Medini počeli žaliti za Imamom Husejnom, a.s.

Kada su nakon Ašure zarobljenici Ehli bejta, a.s., dovedeni u Kufu, nakon obraćanja Imama Alija ibn Husejna, a.s., hazreti Zejnebe, s.a., i ostalih žena, Kufa je postala ožalošćena i zato su ih morali brzo odvesti u Damask. U Damasku, također, nakon govora Imama Alija ibn Husejna, a.s., ljudi su u džamiji počeli plakati za Imamom Husejnom, a.s., a u Jezidovoj palači kada je njegova supruga saznala za tragediju Kerbele, cijela palača je postala ožalošćena i Jezid ih je morao brzo vratiti u Medinu.

40 dana nakon Ašure, Poslanikov, s.a.v.a., poznati ashab Džabir ibn Abdullah veoma star i slijep, iz Medine stiže na Kerbelu, a njegovo žaljenje i tugovanje na kaburu Imama Husejna, a.s., je bolno.

Nikada nakon Ašure nije prestalo tugovanje i žaljenje za Imamom Husejnom, a.s., u prostranstvu Arapskog poluostrva. Način oplakivanja i žaljenja je arapski, a svi drugi su to uzeli od Arapa.

 

4. Znamo da su se neki ljudi iz zlobe posebno angažirali nakon nedavnih dešavanja u Zapadnoj Aziji, tj. nakon agresije cionističke tvorevine na Iran, da brane svoje cionističke gospodare iznošenjem sličnih priča kako bi oskrnavili veliku simpatiju običnih ljudi prema herojskoj Islamskoj Republici Iran. Mnogi ljudi zdrave savijesti su ukazali na vjerodostojnog hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.a., o Perzijancima kada je tumačio posljednji časni ajet iz sure Muhammed i time su izrazili svoju veliku simpatiju prema Iranu, pa su cionističke sluge zvane selefije poludile.

Primjer je egipatski novinar i veoma zanimljiv i popularan medijski aktivist i youtuber Abdullah Šerif.

On je nakon objavljivanja klipa koji je ima duhovit ton, postavio pitanje:

Je li zbilja Allah zamijenio Arape Perzijancima kako je Poslanik, s.a.v.a., pri tumačenju posljednjeg ajeta sure Muhammed nagovijestio?

Svi selefijski šejhovi u Egiptu su poludjeli i Abdullaha Šerifa ne samo da su istjerali iz vjere, već mu prilijepili sve najgore etikete.

Posljednji ajet sure Muhammed glasi:

Vi se, eto, pozivate da trošite na Allahovu putu, ali, neki su od vas škrti, a ko škrtari, na svoju štetu škrtari, jer Allah je bogat, a vi ste siromašni. A ako se okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji, onda, kao što ste vi neće biti.

Upitali su: Allahov Poslaniče, ko su ti s kojima će nas Allah zamijeniti? Poslanik, s.a.v.a., je stavio časnu ruku na rame Selmana Perzijanca i rekao: “Njegov Narod. Tako mi Allaha, kada bi vjera bila na Plejadi, ljudi iz Perzije bi došli do nje.”

5. Ovo vehabijsko pitanje i odgovor liči na sljedeće: “Zašto Musa, a ne Isa?!

Zašto sunije svetkuju samo Musaa, a.s., i na dan Ašure poste radi njega, a u mnogim sunijskim zemljama taj dan je najveći bajram i blagdan, a i Isa, a.s., je Allahov vjerovjesnik kao i još desetine hiljada vjerovjesnika?

Znate li zašto?

Jeste li sebi ikada postavili ovo pitanje: Zašto samo Musa?

Odgovor je: Zato što je Poslanikova, a.s., supruga Safija bila jevrejka!”

Svaki normalan čovjek bi se smijao i na pitanje i na odgovor.

Međutim, sada, kad već neko hoće postavljati ovu vrstu pitanja, mi bismo pitali: Zašto Aiša, a ne Hatidža?

Zašto sunije svetkuju samo Aišu, a hazreti Hatidžu, s.a., potpuno zapostavljaju? Zar hazreti Hatidža nije majka vjernika?

Znamo da je sura Et-Tahrim objavljena protiv Aiše, a u pohvalu hazreti Hatidže, s.a., zašto onda samo Aiša?

Znamo da će se odmah reći: Aiša je prenosila hadise, a Hatidža, s.a., nije.

Ali to ne može biti razlog.

Jer kao prvo, Ebu Hurejre je prenio više hadisa nego Aiša. Znači li Ebu Hurejre nešto posebno kod sunija? Ne.

Drugo, majka vjernika Umm Seleme, r.a., je uprkos bojkotu ehli sunneta, prenijela mnogo hadisa. I da li iko išta čuje o njoj?

Treće, po svim sunijskim izvorima do kraja svog časnog života Poslanik, s.a.v.a., nijednu od svojih supruga nije volio koliko hazreti Hatidžu i nijednu nije spominjao i cijenio kao hazreti Hatidžu, s.a., zašto onda samo Aiša, a ne Hatidža?

Zato što je Aiša mrzila Imama Alija, a.s., kako prenose sve vjerodostojne zbirke hadisa ehli sunneta i zato što je vodila krvavi rat protiv Imama Alija, a.s., i uzrokovala ubistvo najmanje 15.000 muslimana. Zato se ona svetkuje!

Imamo dosta sličnih pitanja koje ne bismo sada postavljali.