Dvije koristi od verbalnog zikra

Prva korist i cilj verbalnog zikra je da ta slaba razina sjećanja na Boga (koja u nama postoji prije zikra) postane jaka, kako bi se čovjekova pažnja usredsredila na Boga. Na početku je obraćao nejasnu pažnju na Boga ili njegova pažnja nije bila usredsređena, ali pomoću verbalnog zikra, posebno namaza, ta pažnja postaje jaka, usredsređena i usmjerena prema Bogu. Ovo je jedan cilj i jedna korist koja se može pripisati verbalnom zikru.

Druga korist od verbalnog zikra je da ukoliko se ta slaba pažnja pomoću verbalnog zikra ne ojača, u najmanju ruku ona se ustali i ne iščezne. Čovjekova stanja i sklonosti, kao što je i spominjanje Boga, stalno su suočeni sa opasnošću od promjena, izmjena i nestajanja. Zbog toga se radi opstanka i ustaljenja tih srčanih stanja moramo koristiti verbalnim zikrom, da ne bismo zaboravili spominjanje Boga. Prema tome, za verbalni zikr možemo navesti dva cilja i dvije koristi. Svakako da je prva korist važnija i viša.

Nekada bude tako da čovjek ne ostvaruje nikakvu korist od verbalnog zikra, a to biva u slučaju kada se izgovaranje zikra svodi na puku naviku i mrmljanje te kada čovjek ne obraća pažnju na značenje riječi koje izgovara, poput niza drugih govornih i praktičnih navika koje ljudi imaju, a ne obraćaju ni najmanje pažnju na ono na šta su navikli. Neki ljudi stalno u rukama okreću tespih, a nikako ne obraćaju pažnju na tespih i od njega nemaju koristi. Neki su se pak navikli igrati svojim prstima ili bradom i ne obraćaju pažnju na to. Što se tiče govornih navika, neka djeca su navikla izgovarati neke riječi, ne obraćajući srčanu pažnju na njih.

Za mnoge od nas učenje nekih molitvi i zikrova pretvorilo se u puku naviku. Ni najmanje ne obraćamo pažnju na njihove sadržaje. Zbog toga oni nemaju nikakav uticaj i ne izazivaju nikakvu promjenu u našim nutrinama. Moguće je da posao započnemo sa pažnjom i da jezikom činimo zikr, poput toga kada čujemo da je u predajama rečeno da tesbih Fatime, a.s., ili neki drugi zikr polučuje veliku nagradu, pa tako motivirani učimo te zikrove, ali polahko gubimo koncentraciju, sve dok ne bude tako da te riječi izgovaramo iz navike i bez imalo pažnje. Svakako, izgovaranje zikra poput Allahu ekber i la ilahe illallah, čak kada čovjek i ne bi obraćao pažnju na njih, bolje je od besmislenih i ružnih riječi, ali one ne izazivaju kod čovjeka poželjni duhovni utjecaj.

Bilo je onih koji čak ni u Boga nisu vjerovali, ali su iz navike izgovarali ime Božije i taj aktivnost je za njih postala elementom njihove kulture. Prije su čak i neki od naših komunista, koji nisu vjerovali ni u religiju, ni u duhovnost, ni u Boga, pridržavajući se običaja i navika, kada su se rastajali jedni od drugih, pozdravljali se riječima Allahimanet, ne obraćajući nimalo pažnje na značenje onoga što su izgovorili, kao što i mi muslimani nekada Božije ime izgovaramo iz navike i običaja, a da pritom ne obraćamo pažnju na njegovo značenje i sadržaj.

Među predislamskim Arapima i Arapima u vrijeme pojave islama, koji su tek prihvatili islam, izgovaranje imena Allah bilo je uobičajeno i mnogo su izgovarali Božije ime. Kada bi vidjeli psa ili svinju, da bi izrazili svoju mržnju i osjećaj gnušanja, govorili bi: “Bože, uništi ga”, ne obraćajući pažnju na Boga ili na Njegovo spominjanje. Ovo je bio jedan običaj i te riječi nisu odražavale neko srčano uvjerenje i nisu bile pokazatelji neke srčane pažnje prema Bogu. Zasigurno, ove riječi nemaju nikakvog utjecaja na čovjeka i ne ubrajaju se u spominjanje Boga.

U ovom hadisu časni Poslanik, s.a.v.a., Ebu Zerru preporučuje da prvo sebi predoči veličanstvo i uzvišenost Boga kada Ga hoće spominjati. Sjeti se da je Bog Stvoritelj cijelog postojanja i da je sve u Njegovoj moći. On je, također, Vlasnik beskrajnog veličanstva i uzvišenosti i Njegovo ime je beskrajno veličanstveno i uzvišeno, pa Ga zbog toga usredsređen spominji i veličaj. Ovo je u slučaju kada Bog u tvojoj duši i srcu biva veličanstven, da bi mogao Njegovo ime spominjati ponizno i skrušeno, a da ne bude tako da, poput neznalica, spominješ Božije ime bez obraćanja pažnje, po običaju i iz navike.

Zikr ostavlja tragove u čovjekovoj duši i psihi, bit će uzrokom smiraja srca, ciljem uspostavljanja namaza, povodom duhovnog uspinjanja i uzdizanja čovjeka, uzrokom napuštanja besmislenih materijalističkih ideja, usmjeravanja pogleda na vječni Budući svijet te na rasprostranjene blagodati Božije, i bit će uzrokom pojave jake veze između čovjeka i Boga samo ako se izgovara uz obraćanje pažnje na njegov sadržaj i značenje te uzimanjem prisustva Božijeg u obzir. Ovo je upravo onaj zikr o kojem Bog kazuje:

Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene.[1]

Ovu lekciju završit ćemo osvrtom na mjeru pažnje koju su na zikr i spominjanje Boga obraćali neki od drugova Muhammeda, s.a.v.a., po kazivanju Alija, a.s.:

“Vidio sam drugove Muhammeda, neka je blagoslov Božiji na njega i na porodicu njegovu, i ne vidim da neko od vas liči na njih. Oni su započinjali dan prašinom na kosi i licu, a provodili noć na sedždi i stojeći u molitvi. Spuštali su čela i lica. Sa sjećanjem na proživljenje svoje činilo se kao da stoje na žeravici. Izgledalo je da su im među očima biljezi poput koljena kozijih od sedždi dugih.”[2]

[1] El-Enfal, 2.

[2] Nehdžul-belaga, govor 96.