Fatima, s.a., u bolesničkoj postelji

Zehra, s.a., nakon oca

Fatima, s.a., u bolesničkoj postelji

Medinom se proširila vijest o bolesti kćerke Božijeg Poslanika i ljudi su saznali za to. Žaljenje hazreti Fatime, s.a., nije se odnosilo na neizlječivu bolest, već se ona žalila na događaj u kojem su je pritisnuli između vrata i zida, slomili joj rebro, ubili dijete u stomaku i ošamarili je.

Sve ove stvari su zajedno potpomogle da se pogorša stanje ove cijenjene žene i da ostane spriječena u izvršavanju svojih obaveza. Njen milostivi suprug je vodio brigu o njoj, a u tome mu je pomagala Esma bint Umejs.[1]

Skupina žena iz Medine joj je došla u posjetu. Ona im je održala govor koji će biti naveden. Ove žene su prenijele riječi kćerke Božijeg Poslanika svojim muževima i muškarci su došli kod nje izvinjavajući joj se. Međutim, hazreti Fatima nije prihvatila njihovo izvinjenje rekavši: „Udaljite se od mene. Vaše izvinjenje nije prihvaćeno. Kakvo vam izvinjenje ostaje poslije svih onih grešaka?“

Svuda se proširila vijest o povrijeđenosti hazreti Fatime od strane vlasti i o njenoj odbojnosti i odvratnosti prema osobama koje su svojom šutnjom pomogle vladajuću stranku. Oni koji su sebi našli mjesto u vlasti zaboravili su sve ajete koji su spušteni o Poslanikovoj porodici. Okrenuli su se od svih rivajeta koje su o hazreti Fatimi, njenom suprugu i njenim sinovima čuli s usana Božijeg Poslanika. Ipak, u posljednjim danima hazreti Fatiminog života, ljudi su malo došli sebi. Shvatili su da su zapali u grešku zbog saradnje s vladajućom strukturom, koja nije priznavala predvodništvo Poslanikove porodice i koja nije vjerovala u stvarnost i logiku utemeljenu na vrijednostima, već samo u silu i moć sablje.

[1] Biharul-envar, sv. 43, str. 185.