Suočavanje s hazreti Fatimom
Zehra, s.a., nakon oca
Suočavanje s hazreti Fatimom
Hazreti Fatima nije očekivala u svom životu da će ugledati ovakav dan i ovakvu nedaću, bez obzira na to što ju je njen plemeniti otac obavijestio o tim događajima, jer ipak, slušanje se ne može ni porediti s gledanjem. Uticaj tuge izazvane nedaćom različit je kada se o tome sluša i kada se to gleda. Iako je hazreti Fatima čula od svoga oca da će se poslije njegovog preseljenja situacija promijeniti u odnosu prema hazreti Fatimi i da će se pojaviti mržnja i zloba, i sama hazreti Fatima je bila svjedok tih dešavanja – jedna skupina je napala i provalila u njenu kuću kako bi iz kuće u koju Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije ulazio bez hazreti Fatiminog dopuštenja izvukli njenog supruga.
Hazreti Zehra se prisjećala kako je Zejneb, kćerka Božijeg Poslanika, dok je bila trudna, iseljavajući se iz Mekke i spremajući se da se priključi svome ocu u Medini uzjahala nosiljku na devi i izašla iz Mekke. Habbar ibn Esved ju je pratio i u nosiljci je prepao kopljem. Zejneb je pri povratku pobacila dijete i upravo zbog toga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., na dan osvajanja Mekke proglasio njegovu krv dozvoljenom.
Zamisli da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., vidio na koji su način oskrnavili svetost kuće drage mu Fatime, šta bi rekao? Štaviše, nisu čuvali poštovanje i svetost prema dijelu tijela Božijeg Poslanika. Besramno su provalili u njenu kuću, udarili je i uplašili. Upravo to je uzrokovalo pobačaj, njenu bolest i na koncu šehadet!
Iako se suočavanje i sukob koji se desio u hazreti Fatiminoj kući odigrao u vrlo kratkom vremenu i u ograničenom prostoru, ipak je njegov odjek ostao do dana današnjeg za mnoge generacije i čovjek jako dobro osjeća tugu i bol od napada i nepravde koja je bila nanesena porodici Božijeg Poslanika samo nekoliko dana nakon njegovog preseljenja.
Razmatrajući ovo suočavanje, može se ukazati na neke aspekte koji su dokaz veličine hazreti Fatimine ličnosti:
- Hazreti Fatima je požurila da brani pravo nasljednika Božijeg Poslanika. Potpunom čvrstinom je stala iza vrata i jakim argumentima i dokazima se obratila tiranskoj skupini ne bi li možda odustali. Budući da je ona bila vlasnica prava, a da su napadači uzurpirali pravo na zakoniti hilafet, šutnju nije smatrala dozvoljenom.
- Kada su Alija, a.s., izveli iz kuće, hazreti Fatima je za njim krenula u džamiju kako bi ga branila u drugoj situaciji. Ona je podnoseći sve boli i muke koje su u trenutku napada na njenu kuću bile usmjerene na nju pristigla Alija, a.s., i suprotstavila se njegovom odvođenju. To je uradila jer je imala dva prava. Jedno je pravo odbrane nasljednika Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i potraživanje prava na hilafet, a drugo je pravo za nepravdu koju joj je nanijela ta skupina usljed neiskazivanja poštivanja prema njoj kao kćerki Božijeg Poslanika.[1]
Kada je hazreti Fatima izgubila nadu u sva sredstva i puteve, javno se okrenula dovi protiv njih vičući i tražeći pomoć od Allaha i Njegovog Poslanika.
Stav hazreti Fatime da potražuje svoje pravo za svakog je čovjeka koji teži istini predstavljao uzdrmavajući prigovor. On je vrlo dobro obznanjivao zastranjenost hilafeta s ispravnog puta i izlazak iz ruku njegovih zakonitih vlasnika.
Hazreti Fatima, s.a., je na tom polju odigrala važnu ulogu. Nastojala je da hilafet vrati njegovom zakonitom vlasniku, Imamu Aliju, a.s., ili da u najmanju ruku buđenjem i informisanjem ljudi, sramoćenjem uzurpatora hilafeta i naglašavanjem njihove nedostojnosti upravljanja poslovima muslimana dok još uvijek nije prošlo puno vremena od poslanstva, uspije usmjeriti islamsku vlast na njenu istinsku stazu.
[1] Ibrahim Amini, Fatemeje Zehra, str. 123.
