Napad na hazreti Fatiminu, s.a., kuću

Napad na hazreti Fatiminu, s.a., kuću

Imam Ali, a.s., je neprihvatanjem davanja prisege Ebu Bekru objelodanio svoju srdžbu i prezir prema vladajućem poretku kako bi cijelom svijetu razjasnio da vlast koju ne priznaje prva ličnost nakon Poslanika ne može biti istinski hilafet i namjesništvo Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Hazreti Fatima, s.a., također je nastavila isti ovaj metod kako bi ljudima objelodanila da je kćerka njihovog Poslanika ljuta na vlastodršce, da osuđuje tu vlast i da je smatra nezakonitom.

S druge strane Imam Ali, a.s., je počeo negativnu kampanju protiv uzurpatora njegovog zakonitog prava. Uz Imama je stala skupina istaknutih ashaba i velikih ličnosti muhadžira i ensarija, čiji je položaj Božiji Poslanik pohvalio, koji su bili obaviješteni o stvarnosti, kao što su: Abbas ibn Abdulmuttalib, Ammar ibn Jasir, Ebu Zerr Giffari, Selman Farsi, Mikdad ibn Esved, Huzejme ibn Sabit, Zuš-šehadetejn, Ubade ibn Samit, Huzejfe ibn Jeman, Sehl ibn Hunejf, Osman ibn Hunejf, Ebu Ejub Ensari te skupina ostalih ashaba koji se nisu predali galami neprijatelja i koje nisu zastrašile prijetnje predvodnika vlasti na čelu s Omerom ibn Hattabom.

Jedna skupina ashaba koji su se protivili davanju prisege Ebu Bekru upućivali su prigovore halifi u vezi s ovim pitanjem i vodili s njim brojne razgovore u Poslanikovoj džamiji i na drugim mjestima. Ova skupina ashaba se u ovom pitanju nije plašila prijetnji vlasti i upravo je to bio razlog da se pobude emocije velikog broja ljudi koji su bili uz vlast, da neki od njih dođu do pameti i da se pokaju zbog svoje ishitrene i nepromišljene prisege koju su dali Ebu Bekru, dodavši tome još i očito neprijateljstvo koje su ispoljili prema Poslanikovom Ehli bejtu.

Nedugo poslije, neka muslimanska plemena iz okoline Medine, poput Eseda, Fezare, Beni Hunejfe i drugih plemena, koja su sama bila svjedoci davanja prisege Imamu Aliju, a.s., na dan Gadira i koja su svojim očima vidjela da je to djelo učinjeno posredstvom Božijeg Poslanika i da su ljudi iskazivali poštovanje prema Imamu Aliju, a.s., nazivajući ga Zapovjednikom vjernika, ostala su zapanjena i zbunjena čuvši vijest o bolnom preseljenju Božijeg Poslanika i prisegi koju su ljudi dali Ebu Bekru i njegovom sjedanju na prijestolje islamske vlasti.[1] Ni na koji način nisu prihvatili da daju prisegu Ebu Bekru i ustegli su se da daju zekat novoj vlasti smatrajući je nezakonitom sve dok situacija ne bude jasna. Ovi ljudi su ostali na svom islamskom uvjerenju. Obavljali su namaz i izvršavali sve vjerske obrede.

Međutim, vlast je vidjela interes u tome da spriječi one koji predstavljaju opasnost za aktuelnu vlast. Suprotstavljanje Alija, a.s., i njegovih prijatelja predstavljalo je unutrašnju opasnost za islamsku državu i Ebu Bekr i njegove pristalice osjetili su da, ako odmah ne krenu da zaustave to suprotstavljanje, opasnost će, usljed porasta suprotstavljanja, obuhvatiti i njih i njihovu vlast, a sprječavanje takve opasnosti moguće je prisiljavanjem Alija ibn Ebu Taliba, vođe suprotstavljenog krila, na davanje prisege Ebu Bekru.

Neki historičari su zabilježili:[2] Omer ibn Hattab je došao kod Ebu Bekra i rekao mu: „Znaš da ti Ali nije dao prisegu? Zar nemaš namjeru uzeti prisegu od njega? O ti! Sve dok ti Ali ne dadne prisegu, ti ne trebaš ništa poduzimati! Pošalji nekog kod njega da dođe i da ti dadne prisegu.“

Ebu Bekr je poslao svoga slugu Kunfuza kod Imama Alija, a.s. On je Zapovjedniku vjernika rekao:

„Traži vas halifa, pokoravajte se naredbi nasljednika Božijeg Poslanika.“

Ali, a.s., je rekao: „Kako ste brzo pripisali laž Božijem Poslaniku.“

Kunfuz se vratio i prenio Ebu Bekru ono što je Imam, a.s., rekao. Ebu Bekr je dugo plakao. Omer je po drugi put rekao Ebu Bekru: „Znaš li da ti ta osoba nije dala prisegu? Nemoj joj dati priliku.“

Ebu Bekr je Kunfuzu opet rekao: „Vrati se kod Alija i reci mu: Nasljednik Božijeg Poslanika te poziva da dođeš zbog prisege.“ Kunfuz je ponovo došao kod Imama, a.s., i prenio Imamu Ebu Bekrovu poruku.

Ovaj put je Imam, a.s., glasno uzviknuo: „Subhanallah! Ovaj čovjek tvrdi nešto što nije njegovo pravo!“

Kunfuz se vratio i prenio Ebu Bekru Imamove riječi. Ebu Bekr je duže vrijeme plakao. Omer mu je ovoga puta rekao: „Ustaj, da idemo kod njega!“

Tako su Ebu Bekr, Omer, Osman, Halid ibn Velid, Mugejre ibn Šu'be, Ebu Ubejde Džarah i Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe, krenuli ka kući Imama Alija, a.s.

Hazreti Fatima je vjerovala da niko bez dozvole neće ući u njenu kuću. Kada je ova skupina došla do vrata Fatimine kuće i pokucala na vrata, ona je čula njihov glas i glasno uzviknula:

يَا أَبَتِ، يَا رَسَولَ اللهِ، مَاذَا لَقِينَا بَعْدَكَ مِنْ ابْنِ الْخَطَّابِ وَابْنِ أَبِي قُحَافَة، لَا عَهْدَ لِي بِقَوْمٍ أَسْوَأَ مَحْضَرًا مِنْكُمْ، تَرَكْتُمْ رَسُولَ اللهِ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَآلِهِ، جَنَازَةً بَيْنَ أَيْدِينَا وَقَطَعْتُمْ‏ أَمْرَكُمْ‏ فِيمَا بَيْنَكُمْ وَلَمْ تَسْتَأْمِرُونَا وَلَمْ تَرَوْا لَنَا حَقًّا

„Oče! O Božiji Poslaniče, kakve smo nedaće i nespokoj doživjeli poslije tebe od sina Hattabovog i sina Ebu Kuhafe. O skupino, nisam vidjela ružnijeg prizora od onog koji ste vi napravili. Čisto tijelo Božijeg Poslanika ste ostavili pred nama. Bez savjetovanja s nama uzeli ste prisegu za sebe, a nama ne vraćate naše pravo.“

Ljudi su se, čuvši hazreti Fatimin glas i njen plač, udaljili odatle suznih očiju i slomljenih srca ispunjenih tugom. Samo je ostao Omer sa skupinom ljudi.

Omer je zatražio drva za potpalu i glasno uzviknuo: „Kunem se Onim u Čijoj je ruci moja duša. Izađi iz kuće ili ću je zapaliti zajedno s njenim ukućanima!“

Omeru je bilo rečeno: „Oče Hafsin, pa u toj kući se nalazi Fatima.“

On je odgovorio: „Pa neka je.“[3]

Hazreti Fatima je stajala iza vrata i obratila se skupini na čijem je pročelju stajao Omer:

وَيْحَكَ، يَا عُمَرُ! مَا هَذِهِ الْجُرْأَةُ عَلَى اللهِ وَعَلَى رَسُولِهِ؟ تُرِيدُ أَنْ‏ تَقْطَعَ‏ نَسْلَهُ مِنَ الدُّنْيَا وَتُفْنِيَهُ وَ تُطْفِئَ نُورَ اللهِ؟‏ وَاللهُ مُتِمُّ نُورِهِ

„Teško tebi, o Omere! Kakva je ovo drskost prema Allahu i Poslaniku Njegovom? Želiš da dokineš i uništiš potomstvo njegovo na ovome svijetu i da utrneš svjetlo Allahovo? A Allah čini vidljivim svjetlo Svoje.“

Omer je nogom udario u vrata, a hazreti Fatima je, da bi sačuvala svoj hidžab, stala između vrata i zida. Ta grupa je hitro ušla u kuću. Pritisak gomile ljudi izazvao je povrede na hazreti Fatiminom tijelu i pobačaj djeteta.

Grupa je nagrnula na Zapovjednika vjernika koji je sjedio na prostirci. Opkolila ga je, obmotala mu odjeću oko vrata i izvukla ga iz kuće vodeći ga prema Sekifi. Hazreti Fatima je stala između njih i svoga muža i rekla:

وَاللهِ، لا أَدَعُكُم تَجُرُّونَ ابْنَ عَمِّي ظُلْمًا، وَيْلَكُمْ مَا أَسْرَعَكُم مَا خُنْتُمْ اللهَ وَرَسُولَهُ فِينَا أَهْلَ الْبَيتِ، وَقَدْ أَوْصَاكُم رَسُولُ اللهِ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَآلِهِ، بِاتِّبَاعِنَا وَمَوَدَّتِنَا وَالتَّمَسُّكِ بِنَا

„Tako mi Gospodara, ne dozvoljavam da sina moga amidže nepravedno odvučete. Teško vama! Kako ste brzo izdali Allaha i Njegovog Poslanika i nanijeli nepravdu nama, Ehli Bejtu, iako vam je časni Poslanik preporučio da nas slijedite, da iskazujete ljubav prema nama i da nam se pokoravate.“

Omer je naredio Kunfuzu da udari hazreti Fatimu. On ju je tako udario bičem da je otisak biča poput narukvice ostao na hazreti Fatiminoj mišici.[4]

Tako su izvukli Zapovjednika vjernika iz kuće i odvukli ga na Sekifu, mjesto održavanja Ebu Bekrovog skupa. Imam je gledao s jedne strane na drugu stranu i govorio:

„O Hamza, nema meni danas Hamze! O Džafere, nema meni danas Džafera!“

Imama, a.s., su u putu proveli pored mezara njegovog brata i amidžića, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pa ga je zazvao:

يَا ابْنَ أُمَّ، إِنَّ الْقَوْمَ اسْتَضْعَفُونِي وَكَادُوا يَقْتُلُونَنِي

„O sine majke! Zaista me ovi ljudi omalovažiše i umalo me ubiše.“

‏ Od Adija ibn Hatima se prenosi da je rekao:

„Tako mi Gospodara, nikada mi ni za kim srce nije izgorjelo kao za Alijem ibn Ebu Talibom kada su mu vezali košulju oko vrata i doveli ga na skup kod Ebu Bekra, pa mu rekli: ‘Položi prisegu!’

Imam, a.s., je upitao: ‘Šta ćete uraditi ako ne položim?’ Omer mu je odgovorio: ‘U tom slučaju ću ti, tako mi Gospodara, otkinuti glavu.’

Imam, a.s., mu je rekao: ‘Ako to uradiš, ubit ćeš roba Božijeg i brata Božijeg Poslanika.’

Omer je rekao: ‘Božijeg roba da, ali brata Božijeg Poslanika ne.’

Imam je rekao: ‘Da li negiraš da je Božiji Poslanik pobratimio sebe i mene?’

Tako je došlo do oštre rasprave između Imama, a.s., i vladajuće struje.

U međuvremenu je stigla hazreti Fatima držeći svoja dva sina Hasana i Husejna za ruke u pratnji svih hašimijki koje su plakale i vikale. Hazreti Fatima je rekla:

خَلُّوا عَنِ‏ ابْنِ‏ عَمِّي!‏ خَلُّوا عَنْ بَعْلِي! وَ اللهِ، لَأَكْشِفَنَّ رَأْسِي، وَلَأَضَعَنَّ قَمِيصَ رَسُولِ اللهِ عَلَى رَأْسِي، وَلَأَدْعُوَنَّ عَلَيكُمْ، فَمَا نَاقَةُ صَالِحٍ بِأَكْرَمَ عَلَى اللهِ مِنْ مِنِّي وَلَا فَصِيلُهَا بِأَكْرَمَ عَلَى اللهِ مِنْ وُلْدِي

‘Dižite ruke s moga amidžića! Dižite ruke s mog supruga. Tako mi Allaha, otkrit ću glavu, pokrit ću je košuljom svog oca, Poslanika Božijeg, i dovit ću protiv vas. Salihova deva nije draža Allahu od mene niti je njeno mladunče draže Allahu od moje djece.’“[5]

U rivajetu od Ajjašija prenosi se da je hazreti Fatima rekla: „O Ebu Bekre, želiš li ubiti moga supruga, mene učiniti udovicom, a moju djecu siročadima? Tako mi Gospodara, ako ne ostaviš Alija, rasplest ću kose svoje, rastrgnut ću okovratnik, doći ću kod mezara svoga oca i pred Gospodarem ću plakati i jecati.“

Potom je uzela za ruke Hasana i Husejna, a.s., i krenula prema čistom mezaru svoga oca. Tada su ljudi sa svih strana povikali na Ebu Bekra i govorili: „Šta hoćeš da uradiš? Hoćeš li da se na ovaj ummet spusti kazna?“

Fatima se okrenula prema čistom mezaru svoga oca, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i zatražila pomoć od skrivenog prisutnog. Rekla je:

يَا أَبَتِ، يَا رَسَولَ اللهِ، مَاذَا لَقِينَا بَعْدَكَ مِنْ ابْنِ الْخَطَّابِ وَابْنِ أَبِي قُحَافَة

„Oče moj! O Božiji Poslaniče, šta smo mi nakon tebe pretrpjeli od sina Hattabovog i sina Ebu Kuhafe.“

Nakon svake riječi koju je izgovarala srca su se ispunjavala tugom, a oči suzama.

[1] Taberi, Tarihul-umem vel-muluk, Darul-fikr, sv. 4, str. 61.

[2] Ibn Kutejbe, El-Imametu ves-sijase, 29-30.

[3] Ibid.

[4] Mir'atul-ukul, sv. 5, str. 320.

[5] Tabarsi, El-Ihtidžadž, sv. 1, str. 222.