Islamski ummet između jedinstva i raskola

ISLAMSKI  UMMET IZMEĐU JEDINSTVA I RASKOLA

Dr. Ahmed ‘Urve, alžirski ljekar, islamski mislilac i pisac, 1926 – 1992.

Još od samog početka, jedinstvo predstavlja osnovni temelj i cilj islamskog ummeta. Islamu pripada zasluga što je izmijenio poimanja koja su preovladavala u domenu individualnih  i  društvenih odnosa toga vremena, a koja su se temeljila na fanatizmu, plemenskoj pripadnosti i rodbinstvu. Islam donosi nova mjerila zasnovana na vjerovanju (‘aqidah), moralu i zakonu, usredotočena na jedinstvo ummeta i bratstvo među muslimanima. U Kur'ani Kerimu stoji:”…I Allahove blagodati prema vama se sjetite, kada jedni drugima neprijatelji biste, pa vam je On srca vaša spojio i blagodati Njegovom  postali ste braća.” (Ali ‘Imran, 103.)

Povijest islamskog ummeta nije baš takva. U njoj nailazimo na dva, međusobno oprečna činioca; ponekad usaglašena, a ponekad sukobljena. Jedan je raskol i nejedinstvo, a drugi je usaglašenost i jedinstvo.

Prvi činilac polazi od uobičajenih ljudskih sukobljavanja, a koja se očituju u rodbinskim vezama i u natjecanju za sticanje imetka vlasti i položaja.

Drugi činilac se temelji na načelima islama, koja pozivaju bratstvu i međusobnoj saradnji. “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se razilaziti nemojte.” (Ali ‘Imran, 103)

Sukob ova dva činioca kroz povijest muslimana se jasnije očituje kroz različite modele vladavine, koji su upravljali islamskim ummetom.Sve te vladavine su pokušavale, sa različitim posljedicama, da spoje temelj jedinstva sa realnom nacionalnom sviješću. Na nivou muslimanskih masa nailazimo na istu oprečnost između ovosvjetskih stremljenja i nastojanja

za jedinstvom ummeta u domenu vjerovanja, sistema i Zakona.

Bez obzira na veće i manje sukobe, koji su u početku razdirali muslimansko tkivo, ipak je osjećaj jedinstva uvijek nadvladavao nad razjedinjavajućim, nacionalnim i plemenskim faktorima. Međutim, veliki negativni preokret, koji odlikuje posljednja stoljeća, očituje se u pojavi nacionalizma (u značenju kako ga razumijeva savremeni zapadni svijet). Taj nacionalizam, koji je nastao na ostacima osmanskog hilafeta, i imperijalistički kolonijalizam, pocijepali su muslimanske teritorije i nametnuli im svoju vlast, administrativni i pravni sustav, te napravio veliki sustavni, ekonomski, kulturni i naučni raskol.

Nakon sticanja političke neovisnosti, muslimanski narodi su naslijedili stanje u kome su se nagomilavali razjedinjavajući faktori (kao posljedica zaostalosti i kolonizacije), što je dalje vodilo u nacionalizme. Tako je sukob unutar islamskog ummeta bio, i još uvijek je, sukob između vjerskog osjećaja pravnog, civilizacijskog i sveislamskog jedinstva među muslimanima i između različitih nacionalnih, plemenskih, političkih, sektaških i interesnih grupacija.

Kako je moguće uskladiti i povezati nepromjenjljiva načela sa nametnutom činjeničnom situacijom? Ili da kažemo drugačije: kako je moguće zamisliti i uspostaviti islamsko jedinstvo u razjedinjavajućem, ili u novom koalicionom sustavu, koje će uspjeti nadvladati suprotnosti i velike prepreke koje stoje pred njim? O ovome ćemo razmišljati u slijedećih nekoliko tačaka:

1) osnovni temelji islamskog jedinstva,

2) ljudski i historijski faktori koji su stajali na putu islamskog jedinstva,

3) islamski preporod i njegove proturiječne okolnosti i

4) nacrti i razmišljanja o islamskom jedinstvu; temelji, uvjeti i programska osnova.

Osnovni temelji islamskog jedinstva

Islamski ummet se odlikuje s tri temeljna funkcionalna svojstva:

a) lična i javna odgovornost,

b) duhovno jedinstvo i

c) organsko jedinstvo.

 

– Odgovorni ummet

Islamski ummet se temelji na dvije vrste odgovornosti:

a) lična odgovornost unutar samog čovjeka, koja teži izgraditi čovjeka muslimana i uspostaviti muslimansku zajednicu, onakvu kakvom je vidi Kur'an:“Vi ste najbolja zajednica koja se ikad među svijetom pojavila, vi dobro da se čini zapovijedate, a zlo da se radi zabranjujete, i u Allaha vjerujete.” (Ali ‘Imran, 110)

b) javna odgovornost, koja se ogleda u odnosima sa drugim narodima, kako to navodi Kur'an:“I Mi smo vas tako učinili zajednicom središnjom (posredničkim narodom) da biste bili svjedoci protiv svijeta ostalog, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (Al-Baqarah, 143)

Ovaj ajet podrazumijeva odgovornost dostavljanja Božije knjige i odgovornost svjedočenja protiv drugih naroda, ukoliko budu poricali da im je Knjiga dostavljena, baš kao što je Poslanik, alejhi ve alihisselam, svjedok protiv ovog ummeta, ukoliko bude poricao da mu je ona dostavljena.

 

– Duhovno jedinstvo

Islam je došao da izmijeni neznabožačke običaje i iskrivljena vjerovanja, koja su unakazila odnose između Stvoritelja i stvorenja; između pojedinca i zajednice. Svjetlost islama je zasjala u tminama džahilijjeta i onome što one u sebi nose (širk, nepravednost u međuodnosima, tiranija u vlasti, oholost pod plaštom sablje i imetka) i te odnose zamijenio sponom imana i apsolutne podčinjenosti Uzvišenom Allahu i Njegovu Poslaniku. “Ti reci:”Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rodbina vaša, i imeci vaši koje ste stekli, i trgovina za koju se bojite da prohođe neće imati, i kuće vaše u kojima uživate, draži od Allaha i Njegova Poslanika, i borbe na Putu Njegovu, tada sačekajte dok Allah Svoje naređenje ne donese!” (At-Tawbah, 24)

Ovo duhovno jedinstvo se ne kosi sa ljudskim raznovrsjem i nacionalnim, jezičkim, kulturnim i civilizacijskim razlikama, koje oduvijek, pa i dandanas postoje među ljudima i narodima. Egipat ostaje Egipat; Iran ostaje Iran; Kina ostaje Kina; Britanija ostaje Britanija bez obzira na nacionalnu izmiješanost, promjenu političkih granica, isprepletenost režima i smjenu vladavina.“O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se međusobno upoznavali! Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji Ga je najsvjesniji!..” (Al-Hudžurat, 13)

Jedinstvo prije svega leži u vjerovanju (‘aqidah) i islamskom učenju, a učvršćuje se u držanju naroda, ili u njihovom svakodnevnom životu, ili u njihovim odlučujućim i sudbonosnim događajima. U svakodnevnom životu među muslimanskim narodima nije bilo duhovnih, kulturnih i moralnih zapreka koje su ih razdvajale i koje su razdvajale njihove običaje, ponašanje i odnose, osim razlike u jeziku, u slučaju da ljudi nisu poznavali arapski jezik, koji je inače jezik vjere i međusobnog saobraćanja među muslimanima. U presudnim i sudbonosnim događajima, muslimanski narodi su uvijek i na svakom mjestu bili spremni da pruže pomoć jedni drugima, ukoliko je njihovo vođstvo bilo vrijedno toga i davalo lijep primjer. Pogledajte Egipćane koji su požurili u pomoć Šamu u borbi protiv krstaša i Tatara, pa senegalski borci pobjeđuju u borbi za odbranu Endelusa. Zatim Turci, koji brane  Sjevernu Afriku od španske najezde i mnogi drugi slični primjeri iz starije i novije historije muslimana.

Na naučnom i kulturnom polju je također postojala saradnja. Marokanski studenti bi, na primjer, studirali na tuniškom univerzitetu “Zejtuna”, ili u Kairu, Bagdadu, Damasku, Semerkandu – ali ne što su to strani univerziteti i škole, već što su poznati islamski naučni centri u kojima svaki musliman podjednako ima pravo obrazovanja.

Saradnja je postojala i na planu zajedničkog vjerskog i dunjalučkog materijalnog interesa, kao na primjer u industriji, trgovini, ekonomiji i drugim odnosima.

I danas, uprkos slabosti i suzdržanosti zvaničnih vlada naspram događaja u rubnim dijelovima islamskog svijeta, muslimani se raduju ili boluju slušajući o otporu muslimana Malezije, Indonezije, Indije, Afganistana, Afrike i td.

 

– Organsko jedinstvo

Islam je odredio za državu i vlast određene ciljeve i vrijednosti, koje se razlikuju od prijašnje prakse, a koja je inače bila zasnovana na rodbinskim vezama i na temeljima sile i jednoumlja.

Iako islam nije odredio državno uređenje, načine osnivanja i vođenja države (da li će to biti kraljevina, sultanat ili pak republika – što je ostavljeno muslimanima da riješe shodno vemenu i prostoru), on je postavio jasna moralna i pravna mjerila koja će regulirati bilo koji oblik uređenja. Vođenje države u islamu je odgovornost i obaveza, podložna jasnim i nepromjenjljivim principima, a to su:

a) vođa države mora suditi isključivo po Allahovom zakonu, “A oni koji ne sude po onom što je Allah objavio, pravi su nevjernici.” (Al-Ma'ide, 44)

b) Vođa države je odgovoran za interese ummeta (naroda). On nastoji da mu obezbijedi sreću i blagostanje, da ga zaštiti i sačuva njegove vrijednosti i vjeru.

c) Vođa države pravo i pravedno sudi među ljudima i ne priklanja se niti pojedincu, niti određenoj skupini.

d) Vođa države u svojim stavovima se oslanja na objavljeni Zakon i na volju naroda, ” … i koji se o poslovima svojim međusobno dogovaraju…” (Aš-Šura, 38)

Pa i ako se nije ostvarilo putpuno jedinstvo države, u punom značenju te riječi, islamski ummet nikada nije ostao bez duhovnog jedinstva. To je ono što je činilo bilo kojeg halifu ili emira, bio on Arap, Fatimija ili Osmanlija i uprkos njihovim zastranjenjima, razmiricama, ličnim ambicijama i nacionalnim sukobima, da prihvati vlast nad muslimanima – ne pod imenom kolonije i izrabljivačke vlasti, već pod imenom islama, kao neko koga je islam učinio odgovornim za taj narod, njegovom potporom, odgovornim za primjenu Allahovog zakona nad njim. Koliko primjera imate u historiji islamskog ummeta da emiri, sultani, kadije obavljaju svoju dužnost u drugom kraju, a ne u onom kojem pripadaju. To je stoga što oni vladaju i rade u ime islamai jednog islamskog ummeta, a ne u ime porodice, plemena, nacije ili partije. Shodno tom pravilu, Ibn Haldun je, na primjer, pomoćnike tražio na Istoku i Zapadu i postavljao kadije u Egiptu ili Šamu. Dželaluddin al-Afgani je govorio i djelovao u Egiptu, Iranu, Indiji i Istanbulu u ime islama, jer njegovo široko i otvoreno shvatanje islamskog ummeta ne daje nikakvu važnost teritoriju, sjedištu ili naciji.

I danas – uprkos geografskim granicama, ovisnim politikama, nametnutim putnim ispravama i namještenim spletkama – muslimanski narodu tragaju jedni za drugima, uspostavljaju mostove saradnje, dijele i dobro i zlo, baš kao što to rade organi jednog ljudskog tijela.

 

Ljudski i historijski faktori koji su stajali na putu islamskog jedinstva

Osim u Poslanikovo vrijeme i vrijeme prvih halifa, kada su ljudi još uvijek bili pod jakim utjecajem Objave, kada je odgovornost i mišljenje još uvijek bilo u rukama ashaba Poslanika, alejhi ve alihisselam, u muslimanskoj historiji su postojali tajni, pa i žestoki sukobi između principa jedinstva i principa rastakanja islamskog ummeta. To se najbolje pokazuje u razvoju i promjenama društvenog uređenja države, njenom zasnivanju, velikom napretku i nazadku. Kako god se mijenjao oblik društvenog uređenja i funkcija države, to bi skretanje sa prvobitnih osnova bilo veće, pa čak kad se radilo i o deklarativnoj pripadnosti i potčinjenosti islamu.

Hilafet je imao svoje periode, kada se geografski proširio i ustabilio svoju vlast na novim prostorima, kao što je imao periode slabosti, kada su unutar njega preovladali sultanati, veliki i mali nacionalizmi, međusobno neovisni i sukobljeni posjedi i imareti.

Ovdje ćemo pomenuti samo neke od činilaca, koji su prouzrokovali organsko rastakanje i pad islamskog ummeta:

1) Unutrašnji faktori; svi oni se svode na slabost vjerovanja i preovladavanje dunjalučkih (materijalnih) prohtjeva:

– plemenska, nacionalna, sektaška i interesna stremljenja,

– civilizacijski razvoj i historijska dijalektika, prema kojoj su zemlje, u svom životnom dobu jačaju i razvijaju se, a zatim se stabiliziraju, nakon čega nastupa period slabljenja i definitivnog pada, a njihovo mjesto zauzimaju druge, mlade, snažne i ambiciozne zemlje. Ovo se odnosi i na veliku islamsku imperiju – od Emevija pa do Osmanlija; od Indije pa do Endelusa u Španiji,

– napuštanje temeljnih islamskih moralnih normi vladanja od strane nekih vladara, te njihovo ugnjetavanje i slabljenje sopstvenog naroda,

– velika prostranstva islamskog svijeta, na različitim teritorijama i među različitim narodima, koji su imali svoje prirodne, ljudske i historijske osobenosti. Nije se iznašao univerzalni sistem, koji biu spojio te narode, a istovremeno sačuvao njihove osobenosti i ambicije,

– borba za vlast, pa čak i uz upotrebu sile i izazivanje mržnje i netrpeljivosti, a sve da bi se preuzela, podijelila ili napustila vlast,

– učvršćivanje mezhebskih razlika, koje su na kraju dovele do žestokih sukoba, i što je najgore, ti sukobi su preneseni na široke narodne mase.

 

2) Vanjski faktori se u osnovi svode na agresije vanjskog neprijatelja, kao na primjer:

– krstaški pohodi i pokušaj osvajanja muslimanske zemlje, razjedinjavanje muslimanskog tkiva i slabljenje njegove snage,

– kolonizacija i evropska teritorijalna ekspanzija u različitim vremenskim periodima. Velike i male zapadne zemlje su u tome  vidjele priliku za otimanje i pljačku islamskog ummeta.

Ovi vanjski faktori nebi promijenili unutrašnju situaciju, da nije bilo olakšavajućih okolnosti unutar samog islamskog svijeta. Krstaški ratovi, na primjer, koji su predstavljali zapadno-evropski kršćanski savez, zatekli su islamski ummet u civilizacijskom i duhovnom slabljenju, što je krstašima olakšalo prodor u islamski svijet. Oni su nailazili samo na sporadične, lokalne i izolovane otpore. Gradovi, sela i utvrđenja su jedni za drugim padali u ruke krstaša, a da muslimani iz susjedstva nisu tome pridavali nikakvu pažnju.

Krstaši su učvrstili svoj položaj na istoku islamskog svijeta, i vjerovatno bi ga i mirno zadržali da nije bilo umnih i sposobnih muslimanskih ličnosti, koje su počele okupljati muslimanski narod i organizirati njegove snage radi odbrane muslimanske zemlje, zaštite njegovih svetinja i povrata izgubljene slave. Isto se ponovilo u još gorim i po islamski ummet opasnijim okolnostima, prilikom njegove kolonizacije, a nakon što je Evropa doživjela zapanjujući naučni i ekonomski preporod.

Kolonijalna osvajanja su kod njih podgrijala nove teritorijalne pretenzije i ohrabrile njihove ambicije da zavladaju islamskim svijetom i njegovim bogatstvima. Na svom putu oni nisu nailazili na ozbiljniji otpor, pa su osvojili što su htjeli i iskoristili sva sredstva  vojne okupacije,  ekonomskog pritiska, finansijskog primamljivanja, političkog lukavstva, dok islamski svijet nije pao u ruke zapadne ekonomije i industrije. Herojski pokušaji i žrtvovanja nisu uspjeli odbiti zapadnu agresiju, koja je obuhvatila cijeli islamski svijet sa zapada pa do Indonezije na istoku; od Evrope do Srednje Afrike na jugu.

Islamski preporod u proturiječnim okolnostima

Islamski preporod u našem vremenu, odlikuje se opasnim odvajanjem pokreta vjerskog preporoda od oslobodilačkog pokreta. Tu su još i sporedne razlike u programima i metodama rada. Vjerski reformistički pokret izražava težnje islamskog ummeta za povratom svega izgubljenog u periodu dekadence – povratak izvornom vjerovanju, civilizacijski procvat i jedinstveni politički nastup. Na drugoj strani, oslobodilački pokret peribjegava otporu protiv kolonizatora, pritom upotrebljavajući savremena politička, državna i vojna sredstva, koja je uzeo ili posudio od istog tog kolonizatora. Ostali, drugorazredni nesporazumi odslikavaju razjedinjenost islamskog svijeta, njegovu iscjepkanost na izolovane nacije, koje je kolonizator i vanjski utjecaj držao daleko jedne od drugih.

Nije bilo sreće da se različiti pokreti u islamskom svijetu spoje, približe svoje programe i ujedine svoje snage u jedan sveobuhvatni pokret, koji bi spojio vjerski reformistički i politički oslobodilački pokret. Naprotiv, raskol je povećan. Vjerski reformistički pokret vodili su vjerski ljudi, koji su jedino rješenje vidjeli u slijeđenju dobrih prethodnika. Oni su zanemarili korjenite promjene koje su se dogodile u modernom svijetu na planu nauke, kulture, ekonomije i vojne sile. S druge strane, oslobodilački (politički i vojni) pokret je jedino rješenje vidio u preuzimanju političke vlasti, zanemarajući ili umanjujući značaj vjerskog momenta (‘aqide), koji je temelj nastanka, razvoja i sudbine islamskog ummeta.

Uloga zvaničnih vlasti u islamskim zemljama pred kolonizatorom je u većini slučajeva bila negativna i daleko od težnji narodnih masa i od realne situacije na terenu. Nije se uspjela iznaći ravnoteža između nastojanja kolonizatora i zahtjeva naroda. Zbog toga je narod tragao za drugim vjerskim ili političkim vođstvom, daleko od službene vlasti, pa čak i protiv nje.

Od mnogih historijskih primjera, koji potvrđuju ovu oprečnost, izdvajamo tri, koji zaslužuju da se o njima razmisli.

 

– Prvi primjer nalazimo u Alžiru, u vrijeme francuske okupacije i oslobodilačkog rata. Francuski okupator je 1830.g. pred sobom našao iznutra razorenu zemlju u plemenskim sukobima, a izvana sukobljenu sa osmanskom, također oslabljenom imperijom. Vojska je samo nekoliko dana pružala otpor, predala grad okupatoru i napustila državu. Međutim, duh džihada u alžirskom narodu i dalje je plamtio. Iz tog naroda izrastao je čovjek od vjere, nauke i džihada. On je poveo otpor protiv okupatora i nastojao ujediniti ummet, te savladati međusobne plemenske i nacionalne sukobe. On je osnovao snažnu i organiziranu islamsku državu, koja je bila puna velikih herojskih podviga i pobjeda, koje svjedoče o velikoj želji i snažnoj vjeri kod tog naroda. Međutim, nakon sedamnaest godina otpor je slomljen i ugušen pred snažnom kolonijalnom silom. Vrijeme je prolazilo, a žiške otpora su još uvijek sjale na zgarištu poraza, tinjajući i paleći se  s vremena na vrijeme. To je trajalo do potpune promjene stanja, kada se interesi usmjeravaju na iznalaženje novih metoda za otpor kolonizatoru, koje će biti drugačije od revolucionarnih i kratkih potresa, sa jasnom i širokom predstavom i dugoročnim ciljem.

Ovdje se pojavljuju programske razlike između vjerskog reformističkog pokreta, koga vode vjerski ljudi, a koji teži reformi vjerovanja (‘aqide), borbi protiv novotarija i zastranjenja u vjeri, islamskom odgoju i obrazovanju ljudi. Oslobodilački pokret, koga vode oslobodilačke i nacionalne skupine, koje prenstveno teže ka oslobađanju zemlje i uspostavljanju nacionalne i nezavisne države. Ovaj politički pokret je privukao sve ostale pokrete, pa i islamsku ulemu i obavezao ih na slijeđenje njegove oslobodilačke platforme. Tri osnovne i ujedinjene sile su pokrenule revoluciju. One su se ujedinile oko prvenstvenih i osnovnih ciljeva revolucije, a razjedinile se u konačnim težnjamai stremljenjima. Te tri sile su:

a) džihad na Allahovom putu. On je predstavljao narodnu revolucionarnu silu, koja se nalazila kod boraca.

b) Nacionalna i domovinska misao, koja je preovladavala u oslobodilačkom i političkom sistemu, koji je vodio strategiju revolucije.

c) Vjerski reformistički pokret, kog je predstavljala islamska ulema, izgubio je vodeće mjesto u vođenju oružane revolucije. Nakon sticanja nezavisnosti, politička situacija je u sebi nosila ista programska razilaženja. Političko vođstvoje od oslobodilačkog revolucionarnog pokreta naslijedilo nacionalna, civilizacijska, socijalna i ekonomska stremljenja, te već prihvaćene vanjske – ideološke i organizacijsko-administrativne Vjerski reformistički pokret i ljudi koji su ga vodili, uklopili su se u politički sistem i zauzeli beznačajno mjesto u upravljanju državom. Prikriveni islamski duh narodnih masa dalje je sam nastavio tragati za islamskim programom.

 

– Drugi primjer nalazimo u sudbini osmanskog hilafeta. Osmanski hilafet je bio izložen ogromnoj sili evropskih savezničkih zemalja. To je bilo u vrijeme kada se hilafet iznutra raspadao. Nije više bilo samopouzdanja, niti povjerenja u narod. Osmanski hilafet nije bio u stanju suprotstaviti se neprijateljskom napadu, jer to je zahtijevalo duboku vjeru u problem, materijalnu, duhovnu i organizacijsku spremnost, a zatim sve to uskladiti sa borbenim duhom muslimanskih naroda. Pošto osmanski hilafet nije bio u stanju  poduzeti nešto slično, on se odrekao svojih odgovornosti i predao se okupatorskoj volji. Umjesto hilafeta dolazi nacionalni pokret za nezavisnost, koji je mobilizirao narod u nacionalnu partiju, pod zastavu turske nacije. On je bio u stanju preuzeti odgovornost otpora protiv okupatora i srušiti hilafet, dok konačno nije savladao okupatorsku silu. Zatim su dokinuli islamski pokret i osnovali nacionalnu laičku državu po zapadnom modelu.

 

– Treći primjer se pokazuje u islamskoj revolucijiu Iranu. Iran je, također, kao i ostale islamske zemlje, prošao kroz period nacionalizma, ratovao protiv stranog okupatora i sačuvao svoju političku nezavisnost. Uprkos neospornog materijalnog napretka, ova nezavisnost je izgrađena na opasnim proivrječnostima, a između ostalog i na:

– zanemarivanju vjere i težnji potlačenog naroda,

– udaljavanju od islamskih civilizacijskih vrijednosti, s kojima je iranski narod živio još od pojave islama,

– zanemarivanju jakog i organiziranog islamskog pokreta, kojeg su vodili vjerski ljudi.

Međutim, islamska revolucija u Iranu je pokrenuta na savršenim principima:

a) savršena i čvrsta usklađenost sa svetinjama i težnjama narodnih masa,

b) vjerovanje (‘aqide) kao temelj i osnov političkog programa,

c) ujedinjenje revolucionarnog pokreta pod zastavu islama.

 

Ova triprimjera objašnjavaju sudbinu drugih islamskih zemalja, shodno političkoj situaciji, unutrašnjim i vanjskim faktorima, koji su utjecali na kretanja i promjene unutar njih samih. Ova analiza se odnosi na većinu zemalja Srednjeg Istoka, Azije i Afrike. Ne treba da nas zavara postojanje zemalja, koje su pripadale islamu i primjenjivale neke od njegovih zakona (uglavnom kazneni zakon), ali su na drugoj strani zapostavile njegove temeljne principe i mjerila vladavine, koje narodu osiguravaju slobodu, prava i častan život unutar islamskog ummeta. Također nas ne treba zavarati postojanje zemalja, koje načelno priznaju vjeu islam, ali islamski program zamjenjuju drugim, sa Istoka i Zapada uvezenim vjerskim i ideološkim programima. Iz savremenog razvoja islamskog ummeta, možemo zaključiti sljedeće:

1) pokret muslimanskog preporoda nije imao potrebne vjerske, programske, materijalne i naučne pretpostavke za upotpunjenje i jasno definiranje svojih ciljeva, osim iranskog iskustva, koje je inače izloženo velikim preprekama,  iskušenjima i izazovima.

2) Nacionalni oslobodilački pokreti, kada su i pobjeđivali u političkoj borbi, nisu uspijevali osigurati, od naroda očekivanu slobodu i nezavisnost. Oni su narodu nametali drugačije režime sa iskrivljenim ciljevima.

3) Moderni nacionalni pokreti, sa islamskim predznakom, nisu uspjeli probiti krute geografske granice i protegnuti se na prostore za koje ih vežu zajedničke ljudske i kulturne komponente.

4) Politički režimi u novim, nezavisnim državama, bili su uglavnom smjesa civilizacijske samostalnosti i kulturnog  i vjerskog utjecaja sa strane.

5) U svojoj predstavi pokreta muslimanskog preporoda, islamska misao se nije usredotočila na realnu programsku analizu savremenih događaja, kako unutar islamskog svijeta, tako i van njega, kako bi mogla mobilizirati i ujediniti sve obrazovane ljudske potencijale, koji su težili da pomognu islam i izgrade nove temelje jedinstva.

 

Nacrti i razmišljanja o islamskom jedinstvu

U svojim nastojanjima na planu ostvarenja islamskog jedinstva, islamski pokret je naslijedio teško historijsko breme, koje se ogleda u realnom položaju islamskog ummeta, njegovim mnogobrojnim negativnim stranama, njegovim ljudskim i duhovnim mogućnostima i potencijalima. Ovakvo stanje se ne može promijeniti bez jasnog naučnog programa i preciznog plana i nacrta, koji će krenuti sa univerzalnog stajališta, koje će jasno odslikati težnje i ciljeve u datim okolnostima, uzimajući u obzir poteškoće, uslove i pravila koje nameće stvarnost i realna situacija. U nastavku ćemo iznijeti neke napomene, koje mogu unutar zajedničkih nastojanja, pomoći u pojašnjenju nekih pojmova (koncepcija) i učvršćivanju nastojanja.

1) Uzroci raskola i prepreke koje stoje na putu ujedinjenja islamskog ummeta

Velike prepreke stoje na putu ostvarenja islamskog jedinstva; neke od njih su unutrašnjeg, a neke vanjskog karaktera (sve vrste kolonizacije, njena sredstva i metodi).

a) Unutrašnji uzroci

Funkcionalno i organsko jedinstvo islamskog ummeta je izgrađeno na vjerskim temeljima, koje je obznanio Kur'ani Kerim i na ovozemaljskoj zadaći koju je Allah odredio da odlikuje islamski ummet nad ostalim narodima. Islamsko jedinstvo se temelji na bratstvu u vjeri; “zaista su vjernici braća” (Al-Hudžurat, 10), na islamu kao sponi između njegovih pripadnika;  “svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se razilaziti nemojte”  (Ali ‘Imran, 103).

Razilaženja unutar islamskog ummeta, kroz historiju i danas, svode se na dvije vrste faktora:

a) razilaženja na planu vjerovanja (‘aqide),

b) historijski, ljudski i civilizacijski faktori.

Razilaženja na planu vjerovanja nisu takve prirode da zadiru u Allahovo jedinstvo, istinitost Objave i Kur'ana. Razlike se pojavljuju u tumačenjima i stavovima po nekim pitanjima, kao na primjer razlike između islamskih filozofa i islamskih pravnika o Allahovoj suštini, Njegovim atributima, prirodi Objave i pojavi Kur'ana. Danas su razlike ove vrste znatno oslabile i ne postoji ozbiljnija rasprava među pripadnicima različitih pravaca (mezheba).

Savremena razilaženja javljaju se kao posljedica  ateističkih i materijalističkih utjecaja i ova razilaženja su mnogo opasnija, jer su kod nekih “muslimana”, koji su poprimili sekularističke i ateističke ideje izazvale nijekanje postojanja Allaha i Objave.

Ove vjerske oscilacije po pitanju postojanja Allaha, poimanju morala, zajednice i društvenog uređenja, proizilaze iz materijalističkog i ateističkog nazora na Univerzum i Svijet.

Ovo vjersko izopačenje proteže se i u domen zakonodavstva i primjene zakona, koji su oprečni zakonima koje je donio Kur'an. Novi zakoni duboko zadiru u temelje vjerovanja, morala i međuodnosa, i u suprotnosti su sa temeljnim i nepromjenjljivim islamskim načelima. Oni čak pokušavaju podrediti Kur'an i osnovne islamske nakane savremenim civilizacijskim promjenama u modernom svijetu, bilo to na polju islamske prakse (‘ibadat), pravnih odnosa (mu'amalat), ekonomskog sistema ili pak pravila vladavine.

Možda najopasnije zastranjenje se ogleda u teoriji vlasti i što ona sa sobom nosi. Politički režimi su duboko, ako ne i potpuno, pod utjecajem zapadnog shvatanja države, demokratije i nacije; ponekad zapadnog liberalizma, a ponekad socijalističko-komunističkog modela vlasti.

Historijski faktori se ogledaju u činjenici da ljudska okolina u svom civilizacijskom razvoju, različito utječe na kvalitet i obim primjene vjerskih načela. Nekada je može pomoći u obliku slijeđenja i poštivanja vjerskog osjećaja kod narodnih masa, uleme i zvaničnih predstavnika vlasti, a nekada može biti prepreka na njenom putu, u obliku plemenskog fanatizma, nacionalizma ili interesa. Ovi faktori se razlikuju shodne historijskim etapama.

– Postoje faktori čije korijene nalazimo u predislamskom periodu, kao na primjer: teritorijalni sukobi i džahilijski fanatizam, što je islam uspio ugasiti, usmjeriti i potčiniti svojim vjerskim i moralnim mjerilima.

– Postoje privrječnosti koje su preovladavale u srednjem islamskom periodu, a očituju se u pojavi unutarnjih nacionalizama, unutar kojih su se sukobljavali ovosvjetski interesi, težnje i sektaštvo. To se najviše ogledalo u borbi za vlast,što je dovelo do pojave različitih oblika vladavine (kraljevine, imperije, emirati, feudi).

– Među civilizacijske faktore spadaju ostaci dekadence i vanjska kolonizatorska miješanja, što je potaklo stare netrpeljivosti i sukobe, čemu je kasnije pridodat i nacionalizam.

b) Vanjske prepreke

Vanjski faktori, koji su stajali na putu ostvarenja islamskog jedinstva, u osnovi, leže u kolonizaciji, u njenim tradicionalnim i savremenim oblicima, koji se ponekad ispoljavaju u vidu sile, a ponekad u vidu politike, a koji uvijek izražavaju otvoreno neprijateljstvo prema islamu kao vjeri, ummetu i civilizaciji.

Svi pohodi kolonizatora prema islamskom svijetu su imali za cilj podjelu ummeta i njegovo slabljenje. Ipak ti pohodi su uzimali različite oblike shodno historijskim okolnostima i trenutnoj vojnoj ravnoteži.

– U nekim islamskim zemljama, gdje je kolonizator uspio sprovesti politiku naseljavanja, kao što je bilo u Alžiru, a danas i u Palestini, on je iskorijenio sva obilježja državnosti i suvereniteta i uklopio ih u svoju civilizacijsku, ljudsku, političku i ekonomsku tvorevinu.

– U drugim zemljama, kolonizator je zadržao lokalnu nacionalnu vlast, ali ona je isključivo bila u službi kolonizatora, sprovodila njegovu politiku i služila njegovim interesima, kao što je to bio slučaj u Tunisu, Egiptu i drugim islamskim zemljama.

– U drugim dijelovima islamskog svijeta, kolonizator je radio ili podržao osnivanje nacionalnih vlada, koje su mu bile odane po nametnutoj ideološkoj pripadnosti. Narodi tih zemalja su bili duboko protiv takvih vlada. Primjer za to nalazimo u mnogim islamskim zemljama, potčinjenim komunističkom režimu.

– Postoje i zemlje u koje kolonizator nije ušao, ali ih je za sebe vezao različitim ugovorima i tako ih učinio karikom u lancu svoga ekonomskog i strateškog utjecaja. Takav je slučaj danas sa većinom islamskih država, koje samo formalno uživaju suverenitet i političku nezavisnost, ali su u svojim izborima i sudbonosnim pitanjima isključivo ovisne o kolonizatoru.

– Postoje i drugi primjeri kolonizacije, koji se razlikuju shodno obimu i vrsti pripadnosti i opredjeljenja. Koliko god se nacionalni pokreti razlikovali u svojim osnovnim smjernicama, oni se na kraju ipak svode na uski pojam nacionalizma, kojeg su sami sebi nametnuli ili koji im je nametnut.

Evropske, američke i komunističke zemlje pokušavaju prevazići tijesne nacionalne granice i osnovati stranačke, ideološke i ekonomske saveze, koji će se međusobno potpomagati i upotpunjavati, a s druge strane nastoje razdijeliti zemlje islamskog svijeta, čak unutar njenih ocrtanih granica, i tako izazvati razdor i nerede među stanovništvom.

Savremeni iskrivljeni pojam nacije predstavlja novu vrstu fanatizma, koji se zasniva na ljudskim odlikama, civilizacijskim komponentama, materijalnim interesima i historijskim talozima, što svaku islamsku zemlju – makar njena veličina ne prelazila veličinu jedne pustinjske oaze – čini drugačijom od njenih susjeda. Danas su sve muslimanske zemlje među sobom povezane vezama koje je nametnuo kolonizator ili koje su uslovljene lokalnim interesima ili vještačkim stranačkim savezima. Organizacije i stranački savezi, koji su osnovani i djeluju u ime islama, više doprinose razdvajanju nego što zbližavaju i učvršćuju veze između muslimana. To i nije neobično kada se ne zna ko drži i u kom pravcu pokreće njihove konce.

 

2 – Načelni nacrt islamskog jedinstva

Ako je duhovno jedinstvo realnost, koju žive muslimani cijelog svijeta, onda je organsko jedinstvo dugoročni cilj, koji se ne ogleda samo u osnivanju svjetske centralne vlade, koja bi se na uobičajeni administrativni način bavila pitanjima muslimana u svim muslimanskim zemljama.

Potrebno je uspostaviti jedan jedinstveni sistem, čiji naziv i nije toliko važan, ali koji će koordinirati između regionalnih režima i institucija.

Uprkos otežavajućim historijskim okolnostima i zapadnoj kontroli , pomoću naučnih, ekonomskih i vojnih sredstava, islamski ummet se danas prostire na svim kontinentima svijeta. Stanje u islamskim, i zemljama sa muslimanskim manjinama, se razlikuje shodno ljudskim potencijalima, historijskim naslagama, njihovim civilizacijskim osobenostima, prirodnim i geografskim okolnostima. Historija, a i realno stanje stvari, pokazuju nam da razlike ne postoje samo među geografski udaljenim zemljama, kao na primjer između Alžira i Pakistana, Eggipta i Indonezije, “zemalja bivše” (prim. prev.) Jugoslavije i Senegala. Te razlike postoje i između zemalja, koje pripadaju istom kulturnom podneblju, kao na primjerrazlike između Libije i Maroka, Malija i Nigerije, Pakistana i Bangladeša.  Takve razlike nimalo ne utječu na temeljne i zajedničke odlike, koje izviru iz jednog vjerovanja (‘aqide) i jednog ummeta – ummeta koji ima jedne temelje, jednu zadaću i ista stremljenja. Te razlike su vidljive u nacionalnim odlikama različitih naroda, ali ne u zapadnom shvatanju značenja te riječi, već u njenom islamskom poimanju, o kome govori Kur'ani Kerim: .“O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se međusobno upoznavali! ”   (Al-Hudžurat, 13)

Shodno temeljnom načelu, koje objedinjuje duhovno i organsko jedinstvo s jedne strane, i tolerira raznolikost i raznovrsnost s druge strane, smatramo da – neka vrsta iskorištavanja vlastitih snaga, nacionalnih, provincijalnih i regionalnih tvorevina, koje su inače vezane specijalnim vezama, odnosima i osobenostima – da ne slabi organsko i duhovno jedinstvo, već samo olakšava administrativni balast i izbjegava mnoge prirodne protivrječnosti i nacionalne sukobe, a istovremeno oslobađa lokalne potencijale i težnje ka pozitivnoj proizvodnji i stvaralačkoj konkurenciji, od čega će čitav ummet imati koristi.

Ekonomske i kulturne, međusobno povezane oragnizacije se mogu osnivati, za duže ili kraće vremenske periode, ali samo pod uslovom da ne izlaze van okvira jedinstva islamskog ummeta, koji podrazumijevaju međusobnu saradnju, potpomaganje, razmjenu potencijala, ekonomskih, odbrambenih i naučnih bogatstava.

 

3 – Napomene o programskim mjerilima za ostvarenje islamskog jedinstva

Rad na ujedinjenju islamskog ummeta nije skučen, ograničen i jednoobrazan program. Naprotiv, on zahtijeva raznovrsnost u etapama, naučnim sredstvima i metodama, a shodno različitim okolnostima i situacijama. Istovremeno, ta raznovrsnost podrazumijeva međusobno razumijevanje, saradnju i koordinaciju između svih pokreta koji iskreno i dobronamjerno rade na jedinstvenom i usaglašenom cilju – jedinstvu islamskog ummeta.

– Narodi se razlikuju po svojim ljudskim i kulturnim osobenostima i s toga nije realno niti mudro, pa ni legitimno, pokušavati izbrisati te osobenosti, sve dotle dok se ne sukobljavaju sa temeljnim načelima jedinstva.

– Nemoguće je ujediniti sve pravce i idejna stremljenja, čak i u slučaju da se postigne suglasnost za jedan viši cilj. Zato se u svakom međuodnosu i saradnji mora pridržavati temeljnih načela jedinstva i tolerancije u formalnim i manje važnim pitanjima.

– Prosvjećivanje širokih narodnih masa i tolerancija, posebno kod vodećih i odgovornih grupa je temelj uspjeha.

– Islamski pokret, u svim svojim oblicima i pojavama, se suočava sa unutarnjim opasnostima, koje se moraju otkriti i kontrlolirati. Ovdje pominjemo samo neke:

# mašta, koja je nespojiva sa realnošću,

# fanatična pristrasnost mezhebima, koja izdiže svoj, a isključuje drugi mezheb,

# idejna zatvorenost, tj. nepoznavanje novonastajućih promjena u svijetu,

# Slijepo slijeđenje mezheba, što onemogućava plodno istraživanje, razmišljanje i idžtihad,

# stranački i mezhebski apsolutizam (jednoumlje), što spriječava međusobno dogovaranje i saradnju,

# vjersko neupućenost, koja najveću pažnju pridaje formalnostima i manje važnim stvarima, a umanjuje važnost osnovnih islamskih nakana i njihovih duhovnih i moralnih dimenzija,

# avantura, koja razbija i razgrađuje.

 

 

Zaključak

Današnje stanje i položaj islamskog ummeta pokazuje sve faktore koji utiču na njega. Svrstat ćemo ih u četiri osnovna faktora:

a) faktor vjerovanja (‘aqide), koji podrazumijeva duhovno jedinstvo i inetrnacionalnu zadaću, koja ne razdvaja vjersku i ovosvjetsku odgovornost.

b) Historijsko-civilizacijski faktor, koji se ogleda u idejnoj, naučnoj, ekonomskoj i tehnološkoj dekadenci, te političkom i kulturnom slabljenju.

c) Faktor međunacionalnih i međumezhebskih sukoba, što je proizvelo organska razdvajanja i nacionalna sporenja.

d) Faktor vanjskih utjecaja, kao rezultat kolonizacije i svjetske zapadne hegemonije na naučnom, tehnološkom, ekonomskom i vojnom planu.

Svi ovi faktori, uzajamno djelujući i sukobljavajući se unutar samih njih, vode u raskol i sukob između nacija i vjerskih, civilizacijskih, nacionalnih i historijskih komponenti, a na planu političkih režima, vode u sukob između nacionalnog nazora, utemeljenog na uskom i plitkom razumijevanju nacije i međunarodnih odnosa, i između islamskog nazora, utemeljenog na širokom razumijevanju pojma islamskog ummeta i njegovog duhovnog, civilizacijskog i institucionalnog  jedinstva.

Osnovni temelji i nakane islamskog pogleda na ummet, društvo i život, su jasne. Zbog toga je potrebno postaviti jasnu opću i strategiju, čiji će programi i sredstva biti međusobno usklađeni i upotpunjeni. Takva strategija nebi bila ograničena samo na određenu vrstu poslova, već bi obuhvatala sve faktore – vjerske, civilizacijske, političke i ljudske. Ako su osnovni elementi aktivnosti međusobno povezani u općem strateškom planu, to ne znači da se načini i sredstva  ne razlikuju, shodno uslovima i lokalnim i regionalnim okolnostima.

Najvažnije u svemu je da se jasno zna koncepcija, da postoji jaka i čvrsta volja i da su nam jedinstveni ciljevi, koji odlikuju islamski ummet i njegovu budućnost, shodno nepromjenjljivim islamskim načelima i temeljima, i u svjetlu širokog povijesnog pogleda na položaj ummeta, njegovih dostignuća i stremljenja.

“A i tebi Knjigu objavljujemo s Istinom, da potvrdi Knjigu prije objavljenu, i da nad njome bdije. A ti im sudi po onom što Allah objavi, i njihove strasti ne slijedi, i ne odstupaj od Istine što ti dolazi. I Mi smo, svima vama, zakon i pravac odredili! A da je Allah htio, On bi vas sve jednim ummetom učinio, ali  On je htio da vas iskuša, u onom što vam je objavio. Zato, u dobru se natječite; Allahu ćete se svi vratiti i On će vas o svemu onom obavijestiti u čemu se razilaziste!” (Al-Ma'ide, 48)

 

(kraj)