Ljubav prema Bogu
Islam je ogromnom snagom vjere i ljubavi prema Velikom Bogu u svojim istinskim sljedbenicima izgradio veličanstvenu branu koja je u stanju oduprijeti se najtežim poplavama nagona i najsnažnijim navalama strasti te s velikom lahkoćom sputati ćudljive i snažne težnje.
Drugim riječima, islam se u cilju uravnotežavanja prohtjeva duše i sputavanja ljudskih žudnji ne zadovoljava samo razumom, znanjem i logikom, nego koristi i vjerska osjećanja koja su iskonski ukorijenjena u najveće dubine ljudske prirode te na taj način svoje sljedbenike štiti od opasnosti koje im prijete od pobune prohtjeva duše. U nastavku ćemo ukratko pojasniti način i metode islamskog odgoja.
Kao što je u prethodnom poglavlju napomenuto, spoznaja Boga i moralna savjest iskonski su utkani u prirodu svakog čovjeka. Uporedo s rastom djeteta razvija se i njegova sposobnost spoznaje, a bude se i snaže njegove iskonske sposobnosti.
Moralna savjest, koja je u časnom Kur'anu objašnjena kao božansko nadahnuće, jedan je od čvrstih oslonaca odgoja. Moralna savjest je poput plamteće baklje čiji plamen neprestano sija iz najvećih dubina čovjeka i koja se nikada i ni u kakvoj situaciji ne briše i ne gasi.
Henri Baruk kaže:
“Moralna savjest nije vještačka reakcija, nego najdublji činilac ljudske prirode. Ljudi i pored raznovrsnih pobuna nisu u stanju ugasiti i uništiti svoju savjest. I više od toga, začudna postojanost i stamenost moralne savjesti čak i u trenucima teške bolesti, općeg ludila i duševnog pada, i njen opstanak nakon zgasnuća sjaja razuma i intelekta svjedoče o njenom izuzetnom značaju i uzvišenom stepenu koji ima u duši čovjeka.
Dio naučnika se pita nije li moralna savjest proizvod vjerskog obrazovanja i odgoja?! Međutim, mora se napomenuti da se i u tajanstvenim ceremonijama primitivnih ljudi pronalaze jasni tragovi iste te savjesti. Strahovi i traženje oprosta primitivnih plemena svjedoče nam o postojanju savjesti još od samog početka ljudskog postojanja. Poricanje ove činjenice bi značilo da ništa ne razumijeno o ljudskom karakteru.”
Prema vjerovanju većine specijaliziranih naučnika, pored već postojeće iskonske prirodne spoznaje i moralne savjesti, od početka dvanaeste godine, s početkom pubertetskog doba, kod djece se javljaju neke druge sklonosti i težnje, a to su ljubav i sklonost prema vjeri. Uporedo s razvojem i snaženjem svih prirodnih činilaca puberteta, i ova sklonost jača i razvija se, doživljavajući svoj vrhunac u šesnaestoj godini života.
Džan B. Kajzel kaže:
“Shodno rezultatima obavljenih testova, općenito se zanimanje za vjeru javlja u dvanaestoj godini.”
Maurice Debesse kaže:
“Čini se da su svi psiholozi saglasni da između krize punoljetstva i naglog buđenja duhovnih i vjerskih osjećanja mladih postoje određene veze. U tim vremenima događa se svojevrstan vjerski pokret koji je uočljiv čak i kod osoba koje su u prošlosti bile potpuno ravnodušne u odnosu na pitanja vjere i vjerovanja. Ova vjerska osjećanja svoj vrhunac doživljaju oko šesnaeste godine.”
Otuda se u dobi od dvanaest godina u mladima javljaju tri iskonska bogatstva, tri duhovne težnje:
1. težnja za spoznajom Boga i zanimanje za nadmaterijalno
2. moralna savjest i spoznajna snaga pomoću koje shvatamo osnove vrlina i poroka
3. interes za vjeru
Može se reći da se prve dvije težnje nalaze u trećoj, tako da se potpunim zadovoljenjem težnje za vjerom zadovoljava i težnja za spoznajom i moralnom savjesti.
“Veoma je teško u mislima mladih ljudi napraviti jasnu granicu između metafizičkog područja i vjerskih pitanja jer sve duhovne vrijednosti teže uzajamnom približavanju.”
