Razvijanje umijeća
Razvijanje umijeća
Naučne rasprave daruju čovjeku duhovni život. Druženje s naučnicima i učenim ljudima te slušanje njihovog mudrog govora odgaja snagu razuma i budi skrivena umijeća. Onim ljudima koji su cijeli svoj život proveli u neznanju, negdje daleko u zabačenom selu, ili u sredinama bez kulture, i koji se nisu koristili dobrima znanja, umijeća razvoja stečenog razuma su mrtva, a sjaj im je zgasnut.
Imam Ali, a.s., je rekao: “Onom ko napusti slušanje govora razumnih ljudi, razum će umrijeti.”[1]
Savremena nauka u svijetu proizvod je višestoljetnog neprekidnog truda i istraživanja stotina naučnika. Čovječanstvo danas razmišlja uz pomoć uma naučnika koji su živjeli jučer i koristi se upornim trudom i zalaganjem svojih umnih prethodnika. Čovjek koji uči i obrazuje se, ustvari svoj razum povezuje s mislima naučnika čovječanstva i kroz taj duhovni spoj stiče snagu i moć.
Ali, a.s., je rekao: “Razumnom čovjeku priliči da svome mišljenju pridoda mišljenja razumnih, i svome znanju znanja učenih.”[2]
Ovdje se pod znanjem podrazumijeva spoznaja i razumijevanje svijeta i razumski potvrđenih istina koje su srazmjerne sa sadržajem božanskog Stvaranja. Usvajanje ovakvog znanja razum uzdiže na stepene duhovnog savršenstva i omogućava mu da dostigne razvoj stečenog razuma.
Pitanja koja su nastala kao proizvod mašte i fantazije nerazumnih i plod mozgova neukih ljudi ne predstavljaju znanje, iako ga ljudi lišeni razuma nazivaju znanjem. Ova vrsta neosnovanih i neutemeljenih pitanja ne samo da ne potiče razvoj razuma, nego djecu i omladinu gura u zastranjivanje i stranputicu.
Prenosi se da je imam Ali, a.s., rekao: “Zabluda i stranputica su svaka nauka i svako znanje koje razum ne potvrdi.”
“Znanje je, suprotno nagađanju, pretpostavci i predstavi, uvijek praćeno uvjerenjem. Znanje je najpotpuniji oblik pouzdanosti ili čvrstog uvjerenja. Ako ono bude zasnovano samo na umnim iskustvima i osjećanjima, ne samo da će njegova vjerodostojnost biti umanjena, nego će i njegovo ispravljanje biti veoma teško. Zato se može reći: neznanje je bolje od neutemeljenog znanja. Onaj koji je neznalica i svjestan je svog neznanja ili bar sumnja u njega može doći do pravog znanja. Iz istog razloga je Sokrat spoznaju neznanja, a Descartes sumnju smatrao uvodom u znanje.”
“Da, ono znanje koje bude sačuvano od upliva naših umnih predrasuda, osjećanja, kao i narodnih vjerovanja može se nazvati znanjem. Nauka se sastoji od metoda koje je čovječanstvo postepeno stvaralo u cilju sistematizacije i vrjednovanja misli. Nauka iziskuje da se proces mišljenja odvija u posebnim uvjetima, i da se tokovi njihovih rezultata ocjenjuju posredstvom istih uvjeta. Znanje nije spontani proizvod organizma, nego posljedica višestoljetne društvene djelatnosti čovjeka. Prema tome, znanje bi u nastavnom programu trebalo imati visoku poziciju. Ukoliko se djeca ne upoznaju sa znanjem, ona će biti uskraćena za posjedovanje sistematskog mišljenja kao najdjelotvornijeg sredstva koje nam pomaže da ispravno razmišljamo i razumijevamo.”[3]
Jedan od razloga nesposobnosti mišljenja i nedovoljne razvijenosti uma nekih mladih je pogrešan odgoj tokom djetinjstva. Djeca koja su odrastala uz obrazovanje i odgoj neukih i grijehu podložnih očeva i majki, u nemoralnoj i iskvarenoj sredini, s idejama i mislima oprečnim razumu, s nedoličnim, nemoralnim ponašanjem i štetnim navikama, tokom puberteta se suočavaju s tegobama slabe i nedovoljno razvijene inteligencije. Ovakvi mladi ljudi – da bi razvili stečeni razum i nadoknadili zaostalost svoje inteligencije te se oslobodili štetnih posljedica neispravnog odgoja tokom djetinjstva – moraju uložiti znatno veći trud i zalaganje.
[1] Bihār, tom 1, str. 53.
[2] Gureru-l-hikem, str. 384.
[3] Mukademei bar felsafe-je amūzeš va parvareš, str. 137.
