Profil Jezida sina Muavijinog
Profil Jezida sina Muavijinog
Šta očekivati od nekog koga je njegov babo učio da bude dvoličnjak i prepredenjak. Sljedeći stihovi su iz asortimana stihova kojima je Muavija odgajao svog sina Jezida:
Danju arifom vrlim svima se pokaži,
udaljen od ljūbe – stpljenjem se snaži,
a kad tama pane i oči ne vide,
navali na ono čeg se ljudi stide.
Jezid, sin Muavije ibn ebi Sufjana, za većinu muslimana nije bio nepoznata ličnost. Velikani islamskog društva poznavali su i njega i sva njegova uvjerenja, osobine i ponašanje.
Ahmed ibn Jahja Belazuri[1] u knjizi Ensabu–l–ešraf, opisujući Jezida, ovako počinje:
“Jezid ibn Muavija je bio prva osoba koja je otvoreno pila vino, dopuštala pjesme, lov, predavala se raskalašenom životu i koristila sredstva koja služe za zabavu i provod kao što je igranje s majmunima, borbe pasa i pijetlova, a ubijanje imama Husejna, ubijanje stanovnika Medine (događaj Harre), gađanje Kabe katapultom i njeno paljenje neke su od osnovnih stvari koje karakterišu njegovu vlast.”[2]
Ibn Kesir[3], poznati komentator Kur'ana, prenosilac hadisa i historičar bilježi:
“Jezid je pio vino, a Muavija mu je htio blago skrenuti pažnju na posljedice tog čina: ‘Sine moj, ako se kloniš otkrivanja onih stvari koje će ti ukaljati obraz i umanjiti ti vrijednost, pružiti jezik tvojih neprijatelja protiv tebe i povrijediti tvoje prijatelje, lakše ćeš doći do onoga što želiš. Imaj na umu ove stihove i postupaj po njima:
Danju arifom vrlim svima se pokaži,
udaljen od ljūbe – stpljenjem se snaži,
a kad tama pane i oči ne vide,
navali na ono čeg se ljudi stide. (…)’”[4]
Na drugom mjestu piše: “On se odavao strastima i neke namaze nije ni obavljao…”[5]
Ibn Kesir na drugom mjestu bilježi:
“Prenosi se da je Jezid bio poznat po svirci, vinu, pjevanju, plesanju sa sluškinjama i robinjama, igri sa psima, borbama ovnova, pijetlova i majmuna. Nije bilo dana da se nije opio. Majmuna je vezao konopcem za ukrašenog konja i tjerao ga. Majmunu i nekim svojim slugama je stavljao zlatne kape na glavu. Ako bi majmun krepao, bio bi jako tužan. Priča se da je razlog njegove smrti to što je nosio majmuna jer, kad ga je uštinuo, majmun ga je ujeo i usljed toga je umro.”[6]
Prvi Jezidov potez na položaju halife bilo je pismo kojeg je napisao Velidu[7] ibn Utbi, upravitelju Medine, u kojem je od njega tražio da mu nekoliko istaknutih ličnosti tog grada dadnu prisegu i da ih, ukoliko odbiju, pogubi.[8] Te ličnosti su bile: Husejn ibn Ali, Abdullah ibn Zubejr i Abdullah ibn Omer.[9]
Abdullah ibn Omer ibn Hattab je dao prisegu Jezidu,[10] Abdullah ibn Zubejr je kriomice pobjegao u Mekku,[11] a Husejn ibn Ali je u razgovoru s Velidom ibn Utbe odbio da da prisegu.[12] U odgovoru Mervanu ibn Hakemu,[13] jednom od vodećih ljudi među Emevijama i prethodnim upraviteljima Medine, rekao je sljedeće:
“Svi smo mi od Boga i Njemu se vraćamo. (El-Bekare, 156) S islamom se treba oprostiti ukoliko ovaj ummet padne u ruke nekoga poput Jezida.”[14]
[1]Ahmed ibn Jahja ibn Džabir ibn Davud Belazuri, preselio 279. hidžretske godine; u Mu'džamu-l-udeba‘ u vezi s njim se prenosi sljedeće: hafiz, prenosilac hadisa i veliki znalac. U Tarihu Dimešk (Ibn Asakir) stoji: “… učenjak, obrazovan, dobro je poznavao porijekla ljudi i bio je izuzetno precizan u radu…”
[2]Ensabu-l-ešraf, sv. 5, str. 287; Murudž-z-zeheb, sv. 3, str. 68.
[3]Ismail ibn Omer ibn Kesir el-Kureši el-Basrevi (701–774 h. / 1302–1373. god.) je bio poznavalac hadiskih znanosti, historičar i učenjak fikha. Napisao je mnogo djela u oblasti historije, tefsira i hadiskih znanosti.
[4]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 229.
[5]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 231.
[6]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 231; Ensabu-l-ešraf, sv. 5, str. 288.
[7]Velid ibn ‘Utbe ibn ebi Sufjan ibn Harb el-Umevij (…–64. h. / …–684. god.) bio je Jezidov amidžić kojeg je Muavija postavio za namjesnika Medine 57. h. godine.
[8]Tarihu-l-Ja‘kubi, sv. 2, str. 242; El-Futuh, sv. 5, str. 11; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 96.
[9]Ensabu-l-ešraf, sv. 5, str. 300; Taberi, sv. 5, str. 338; El-Kamil, sv. 4, str. 14; El-Ehbaru-t-tival, str. 227; El-Futuh, sv. 5, str. 10; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 147.
[10]Taberi, sv. 5, str. 344.
[11]Taberi, sv. 5, str. 342; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 148.
[12]El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 226; El-Futuh, sv. 5, str. 15; Mektelu-l-Husejn, (Harezmi), sv. 1, str. 98. U El-Futuhu i Mektelu-l-Husejnu se navodi da je imam Husejn rekao Velidu: “O, namjesniče, mi smo porodica vjerovjesništva, izvorišta poslanstva, mjesta obilaženja meleka, uporišta Božije milosti, Bog je počeo s nama i završit će s nama, a Jezid je griješnik, pijanica, ubica nedužnih ljudi, javno čini razvrat i osoba poput mene nikada neće dati podršku čovjeku poput Jezida…”
[13]Mervan ibn Hakem ibn ebi-l-‘As ibn Umejje el-Kureši el-Umevij (2–65. h. / 623–685. god.) bio je Osmanov povjerenik i pisar i glavni razlog za njegovo ubistvo. U bici na kamili i Siffinu ratovao je protiv hazreti Alija. Poslije Jezida i njegovog sina, Muavije, bio je devet mjeseci halifa, nakon čega je umro.
[14]El-Futuh, sv. 5, str. 17; Mektelu-l-Husejn, (Harezmi), sv. 1, str. 98.
