Netanyahu razotkriva libanske vlasti: Naši partneri u ratu
Netanyahu razotkriva libanske vlasti: Naši partneri u ratu
Ono što se dešava u Libanu više se ne može tretirati kao obična strana agresija protiv slabe države. Postalo je neophodno nazvati to onim što jeste: napad sa službenim pokrićem, koji okupaciona sila pruža kroz šutnju o zločinu, s jedne strane, i kroz politike koje usvaja, a koje pružaju štit za ovu agresiju, s druge strane.
Kada šef neprijateljske “izraelske” vlade, Benjamin Netanyahu, jasno izjavi da se vojne operacije na jugu provode “u skladu sa sporazumima sa libanskom državom”, stvar prevazilazi političku propagandu i postavlja ozbiljno pitanje: Kakva je ovo država čija se teritorija napada uz njen pristanak?
Na jugu se napadi nastavljaju: sela se uništavaju, civili se raseljavaju, a nebo je stalno ispunjeno dronovima. Primirje, navodno namijenjeno zaštiti naroda, a koje su vlasti predsjednika Josepha Aouna i Nawafa Salama proglasile poklonom od svog “prijatelja” Donalda Trumpa, umjesto toga je postalo sredstvo za podršku defetističkom diplomatskom pristupu.
Opasnije je ne samo očita nesposobnost države da zaštiti svoje građane i teritoriju, već i sumnje koje okružuju tu nesposobnost. Koliko god vlasti pokušavale ignorirati Netanyahuove izjave, one državu stavljaju direktno na optuženičku klupu. Ili ti sporazumi postoje, što predstavlja otvorenu nacionalnu izdaju, ili ne postoje. U potonjem slučaju, vlasti nisu uspjele čak ni zaštititi vlastiti imidž i nametnuti svoj narativ, ostavljajući neprijatelju da upravlja ratom na njihovoj zemlji. Upravo se to dogodilo sa saopštenjem izdatim nakon prvog libansko-izraelskog sastanka u Washingtonu, koji vlasti nisu ni demantovale ni pojasnile!
Ovo otkriće se poklapa s curenjem informacija o potencijalnim sastancima u Washingtonu, nakon što je Trump libanskoj vladi dao trodnevni ultimatum kako bi testirao njenu sposobnost da postigne brzo rješenje o jednom od najsloženijih regionalnih pitanja pritiskom na Aouna da se rukuje s Netanyahuom. Ovo stavlja vladu pred dilemu pokušaja pomirenja tri preklapajuća i sukobljena puta:
– Američki pritisak prema naprednim opcijama pregovora.
– Tekuća izraelska eskalacija na terenu na jugu.
– Upravljanje unutrašnjom situacijom, sa svim delikatnim ravnotežama koje ona podrazumijeva unutar države i društva.
Jasno je da se u Libanu neki nalaze u uskom okviru i vide potrebu za uključivanjem u širi proces rješavanja, dok drugi vjeruju da svaki ustupak pod izraelskim pritiskom ugrožava unutrašnju ravnotežu. Ovaj pristup doprinio je povećanoj vanjskoj aktivnosti prema Libanu, s ciljem pružanja pokrića uz osiguranje da ostane pod kontrolom, iz straha od proširenja jaza s ključnim segmentom libanskog stanovništva.
Saudijska Arabija pruža sunijsko pokriće za predsjednikov pristup, ali želi da on ostane u svojim granicama, a istovremeno radi na sijanju razdora između Hizbullaha i pokreta Amal.
U tom kontekstu, napori saudijskog izaslanika Yazida bin Farhana da obuzda Aounov zamah prema sporazumu s Izraelom bili su značajni. Saudijski stav nije protiv principa pregovora; ustvari, Saudijska Arabija ohrabruje Liban da se pridruži procesu normalizacije.
Međutim, ne želi da se taj potez dogodi bez njenog sponzorstva, a svakako ne na provokativan način. Bin Farhan je obavijestio Aouna da ne bi trebao ići dalje od arapskih država, do te mjere da Netanyahuu odobri postignuće kroz običnu “fotografiju rukovanja”.
Na drugom frontu, Saudijska Arabija je aktivno nastojala osigurati islamsko pokriće za Aounove postupke. Nakon sastanka kojim je predsjedavao veliki muftija šejh Abdul Latif Derian, Vrhovno islamsko šerijatsko vijeće naglasilo je svoju podršku diplomatskim pregovorima za okončanje rata, istovremeno potvrđujući predsjednikov ustavni autoritet u ovom pitanju. Ova odluka je navodno donesena na zahtjev Bin Farhana. Cilj ovog poteza bio je da se Aounu obezbijedi zvanična sunijska podrška, uprkos odbojnosti sunijske javnosti prema ideji direktnih pregovora sa Izraelom.
Saudijski napori da odvoje Hizbullah i pokret Amal se nastavljaju, s planom akcije usmjerenim na uvjeravanje predsjednika parlamenta Nabiha Berrija da obezbijedi djelimičnu šiijsku podršku kako bi se spriječila bilo kakva unutrašnja eksplozija koja bi mogla ugroziti vladu i stabilnost premijera Nawafa Salama.
Budući da niko iz libanske vlade jučer nije demantovao ono što je izraelski premijer rekao, i dok predsjednički tim izbjegava pitanje hoće li otići u Washington u roku koji je odredio Trump, zadovoljavajući se nejasnim curenjima informacija koja sugerišu da ne želi da se sastane s Netanyahuom, jasno je da se zvanični nastup više ne može opravdati kao slabost ili bespomoćnost.
Protivnici vlade jasno navode da uvođenje Libana u pregovore iz pozicije slabosti izoluje ga od njegove regionalne dubine i gura ga ka opasnim opcijama poput normalizacije.
Nadalje, kontinuirana šutnja o kršenjima sporazuma o prekidu vatre od strane neprijatelja stvorila je atmosferu koja je omogućila neprijatelju da se ponaša kao da drži uzde vlasti na jugu i unutar samog Libana. To dodatno komplikuje situaciju, koja se više ne može riješiti pukim javnim izjavama; to je praktično priznanje da moć donošenja odluka više nije libanska.
U svjetlu ove stvarnosti, pitanje više nije samo kako zaustaviti agresiju, već kako zaustaviti ovaj pad samog koncepta države? I da li je to samo kroz izjave osude i odbacivanja?
