Zašto Aoun, Salam i vlada šute o izjavi Washingtona?

Zašto Aoun, Salam i vlada šute o izjavi Washingtona?

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavljuje da je agresija njegovih snaga na Liban u skladu s dogovorima postignutim između Izraela, Sjedinjenih Država i Libana kada je proglašeno primirje. On potvrđuje ono što je američki predsjednik Donald Trump rekao tokom sastanka s libanskim i izraelskim ambasadorima u Bijeloj kući: da Izrael ima pravo nastaviti provoditi “hirurške i precizne operacije” pod krinkom samoodbrane.

Ovo se poklapa s upečatljivom izjavom samog Netanyahua, u kojoj je optužio Hizbullah da pokušava opstruirati napore za postizanje mirovnog sporazuma između Libana i Izraela.

Ova jasnoća u američkim i izraelskim stavovima dočekana je s potpunom dvosmislenošću u postupanju libanskih vlasti s ovim napadima. Ni predsjednik Joseph Aoun, ni Predsjednička palata sa svojim medijima i savjetnicima, ni premijer Nawaf Salam, ni vlada sa svojim medijima i ministrima, ni ministar vanjskih poslova Youssef Rajji i libanski ambasadori u inostranstvu, ne spominju izraelske prekršaje niti objašnjavaju javnosti pravu prirodu dokumenta – grijeha – koji je izdao američki State Department nakon sastanka u Washingtonu, i kako je Liban pristao na deklaraciju koja neprijatelju daje pravo da djeluje i ubija gdje god želi pod izgovorom “samoodbrane”.

U međuvremenu, vlasti, koje očajnički traže direktne pregovore s neprijateljem, izgledaju nezainteresovane da se obrate svojim građanima. Ne nude im ništa osim prazne retorike o suverenitetu, monopolu na oružje i proširenju državne vlasti, a ne govore ništa o tome šta rade ili šta mogu dobiti od neprijatelja i njegovog američkog pokrovitelja da zaustave ubijanje i uništavanje.

Donald Trump govori o prekidu vatre, ali niko mu ne kaže da postoji, posebno ne sa zvanične libanonske strane, čija je jedina briga okupljanje pregovaračke delegacije koja podsjeća na sektaška vijeća koja su osakatila državu i njene institucije.

Aoun i Salam nastavljaju smirivati američkog ambasadora u Bejrutu, Michela Issu, pazeći da ga ne uvrijede, s obzirom na njegovo lično prijateljstvo s Trumpom. U međuvremenu, svi koji su ga upoznali govore o njegovoj apsurdnosti i nepoznavanju aktuelnih događaja, njegovoj stalnoj preokupaciji prikazivanjem sebe kao Trumpove desne ruke i njegovim političkim diskusijama koje se vraćaju idejama iz 1970-ih, prožetim odvratnim rasističkim i sektaškim tendencijama.

Zabrinutost dodatno pojačavaju izvještaji o njegovim bliskim vezama sa stubovima neprijateljske vlade, njegovanje mreže odnosa s liderima i zvaničnicima entiteta, te njegovi stalni napori unutar Sjedinjenih Država da se dodvori cionističkom lobiju.

Štaviše, čini se da je njegova primarna briga održavanje svoje pozicije, posebno nakon što je posljednjih sedmica postalo jasno da ministar vanjskih poslova Marco Rubio otvoreno izražava svoje nepovjerenje u njegovu podobnost za tu ulogu.

Rat je u toku i vjerovatno će dalje eskalirati, a otpor će povećati uloge u sukobu u skladu sa svojom procjenom svojih ciljeva i u logičnoj koordinaciji s Iranom.

Budući da Rubio nije u stanju naljutiti svog šefa ili povući Issu iz Libana, odlučio je prenijeti upravljanje libanonskim dosijeom na State Department, držeći Issu samo u pozadini. To ne znači da Rubio manje podržava Izrael, već da – prema riječima posjetilaca Washingtona – sada realističnije govori o svemu što se događa na iranskom i libanskom frontu.

Ali da li oni na vlasti zaista očekuju proboj kroz pregovore?

Da bi se izbjeglo da se diskusija pretvori u zlobnu svađu, mora se priznati da nijedna stranka u Libanu, a posebno otpor, neće odbaciti put koji istinski vodi ka okončanju agresije i okupacije, oslobađanju zatvorenika i pokretanju procesa obnove. Međutim, ostaje fundamentalno pitanje: Hoće li nas tekući kontakti zaista dovesti do ovog ishoda ili je stubovima ove vlasti postalo jasno da ono što se traži od Libana, kao preduvjet i početna uplata, jasno otkriva šta Sjedinjene Države i Izrael žele od ove vlasti? I može li ona zaista pokrenuti ono što se od nje traži pokretanjem vojne i političke operacije eliminacije Hizbullaha i otpora?

U praksi, ni prošla iskustva ni trenutni pokazatelji ne ukazuju na to da je rat završen. Naprotiv, čini se da neprijatelj nije voljan popustiti pod diplomatskim pritiskom i da se čak i uspostavljanje primirja putem ovih kanala čini nemogućim. Još alarmantnije je to što sama američka administracija, koja tvrdi da je izvršila pritisak na Izrael da zaustavi bombardovanje Velikog Bejruta i prisilila ga da prekine svoje sigurnosne i vojne operacije u Iranu, istovremeno izjavljuje svoju nemogućnost da spriječi Izrael da provede ono što smatra potrebnim za svoju sigurnost u Libanu. Ova izjava ima samo jedno značenje: ne postoji nešto što bi se moglo nazvati primirjem.

Američki stav i izraelsko ponašanje odražavaju jednu stvar, koju je rukovodstvo Hizbullaha već izjavilo: rat je još uvijek u toku, bez obzira na nivo ili prirodu sukoba, i vjerovatno će dalje eskalirati u različitim oblicima. Otpor će povećati uloge u sukobu u skladu sa svojom procjenom svojih ciljeva i vizije, te u logičkoj i racionalnoj koordinaciji s Iranom. Ovo je posebno tačno jer Teheran – kako Amerikanci, od Pakistana do Omana, i putem egipatskih i saudijskih kanala, potvrđuju – nastavlja insistirati u svakoj diskusiji da su prekid vatre u Libanu i povlačenje neprijatelja osnovni uvjeti za bilo kakav sporazum sa Sjedinjenim Državama.

Iran je jasno obavijestio pakistanskog posrednika da ga zanimaju rezultati, a ne forma, i da ga ne zanimaju američki diplomatski manevri. Znat će da je sporazum postignut kada ga Hizbullah objavi.

Što se tiče procesa pregovora s Izraelom, on će biti besmislen. Ovom autoritetu nedostaje istinski legitimitet, a svi znaju ko je doveo Aouna i Salama na njihove trenutne pozicije. Nadalje, ovaj autoritet nema ni pravo ni sredstva da provede bilo koje obećanje koje da američkoj i izraelskoj strani. Postepeno gubi svaki utjecaj, čak i unutar državnih institucija, i neće proći dugo prije nego što shvati da njegova jedina moć leži u izdavanju saopštenja. Sve izvan toga je samo pokušaj nametanja svršenog čina, onog koji bi zahtijevao građanski rat da bi uopće postao otvoren za diskusiju!