Izraelska elita očekuje „loš“ sporazum: Iran nije izgubio rat

Izraelska elita očekuje „loš“ sporazum: Iran nije izgubio rat

Izraelska elita očekuje da će američko-iranski pregovori rezultirati „lošim“ sporazumom koji ne služi izraelskim interesima, s obzirom na nemogućnost da Iran postigne odlučujuće dobitke. Ovo dolazi sa rastućim uvjerenjem da rat nije oslabio Iran, već je ojačao njegovu poziciju i proširio njen pregovarački uticaj.

Bez obzira na ishod druge runde pregovora između Sjedinjenih Država i Irana u Islamabadu, za koje procjene sugeriraju da neće uspjeti premostiti jaz između još uvijek različitih stavova, čime će se rješenje odgoditi za kasnije, realnije runde, strateški pejzaž iz perspektive izraelske elite ne ukazuje na fundamentalnu promjenu. Umjesto toga, sugerira da svako potencijalno rješenje neće biti povoljno za strateške interese Izraela i da može podrazumijevati strukturne prijetnje koje nadmašuju sve privremene prilike koje bi ono moglo ponuditi. U stvarnosti, ova procjena ne proizilazi iz stava za ili protiv pregovora, već iz nepristrasnog tumačenja promjenjive ravnoteže snaga i potencijalnih ishoda i prilika koje bi bilo koji sporazum, čak i privremeni, mogao ponuditi iranskom režimu, posebno s obzirom na to da se Tel Aviv nalazi izvan sfere utjecaja tokom pregovora. Stoga se produbljuje jaz između službene naracije, koja promovira održavanje inicijative i postizanje strateških dobitaka, i prevladavajućeg stava u izraelskim sigurnosnim, istraživačkim i medijskim krugovima, koji se fokusira na isključenje Izraela iz strateških konsultacija u vezi s pregovorima i uskraćivanje direktnih ažuriranja o napretku razgovora. Ovo odražava promjenu u nivou utjecaja Izraela na odluke američke administracije.

Ova stvarnost predstavlja novu jednačinu za izraelsko rukovodstvo: strateška sigurnost entiteta sada je povezana s politikama supersile koja upravlja svojim odnosima s Iranom u skladu sa svojim glavnim interesima i naporima da minimizira rizike, a ne isključivo u skladu sa željama i težnjama Izraela. U ovom kontekstu, ponovljena službena retorika o spremnosti za nastavak borbi u slučaju propasti pregovora čini se dalekom od prevladavajućih procjena unutar elite, koje predviđaju da će se diplomatski put kretati prema kompromisnoj formuli. Ova procjena se zasniva na razumijevanju da i Washington i Teheran shvataju da povratak direktnoj konfrontaciji ne služi njihovim interesima u ovoj fazi. Ovi posmatrači vjeruju da se sukob transformisao u složen pregovarački proces, u kojem svaka strana nastoji maksimizirati svoje dobitke unutar mehanizama pregovaranja. To objašnjava kontinuirano ispoljavanje sile na terenu i eskalirajuću verbalnu retoriku.

Iako je prva runda završila predvidljivim neuspjehom zbog visokih zahtjeva, ona je poslužila kao pripremna uloga, omogućavajući test fleksibilnosti stranaka i otvarajući put za trenutnu rundu, koja svjedoči postepenom povlačenju od nekih tvrdokornih retoričkih stavova. Ova promjena ne odražava promjenu strateških ciljeva, već rastuće američko i iransko razumijevanje da pregovori, ma koliko dugo trajali, ostaju najjeftinija opcija, posebno s obzirom na nemogućnost vojno jače strane, Sjedinjenih Američkih Država, da odlučno pobijedi u sukobu i njihovu nespremnost da podnesu teret daljnjih borbi. Stoga, analize izraelske elite, u trenutnoj fazi koja prethodi potpisivanju bilo kakvog potencijalnog sporazuma ili prelasku na eskalacijske scenarije kojima nedostaje široka podrška, ukazuju na to da će pregovori vjerovatno trajati duži period, uz odgovarajuće produženje primirja. Također predviđaju postepeno povlačenje po nekim preostalim spornim tačkama, bez očekivanja da će se tokom ove runde postići sveobuhvatan sporazum.

Izrael se našao prisiljen prilagoditi se novoj jednačini koja odgađa iransku prijetnju, a da je ne eliminira

U svojim pokušajima da predvidi posljedice ove putanje, izraelska elita se bavi otvorenim i kritičkim osvrtima na nepromišljenost koja je narušila odluke koje su dovele do rata i spriječile postizanje njegovih navedenih ciljeva.

U ovom kontekstu se postavlja ključno pitanje: Da li je rat, umjesto da bude odlučujući faktor u slabljenju iranskog režima ili ubrzavanju njegovog unutrašnjeg raspada, doprinio jačanju njegove kohezije i njegovom stabilnijem i otpornijem razvoju nego što je bio prije sukoba? Brojne podprocjene spadaju pod ovo pitanje, sugerirajući da iranski režim – umjesto da se suoči s izolacijom i ekonomskim pritiscima koji su rezultat rata, za koje se očekivalo da će dovesti do njegovog postepenog kolapsa – sada ima priliku da konsoliduje svoju poziciju, koristeći pregovarački put koji mu daje određeni finansijski i politički prostor za disanje i imunitet od vojnih opcija koje bi za njega bile izvor zabrinutosti. Ove analize također sugeriraju da bi svaki sporazum, čak i djelimičan, mogao Teheranu pružiti ekonomsku slamku spasa, omogućavajući mu pristup novčanim tokovima koji bi se mogli koristiti za jačanje domaće stabilnosti i rehabilitaciju njegove vojno-industrijske infrastrukture.

Sveukupno, analize izraelske elite zaključuju da je rat, koji je trebao riješiti pitanja iranskog nuklearnog programa i regionalnog utjecaja, umjesto toga rezultirao drugačijom stvarnošću. Stvorio je oprezniji iranski režim, koji daje prioritet svojim ciljevima u okviru pregovora koji osiguravaju njegov opstanak. Nadalje, rat je razotkrio stratešku regionalnu i međunarodnu moć i utjecaj (Hormuški moreuz) u korist Teherana. Kako se Izrael nalazi prisiljen prilagoditi se novoj jednačini – onoj koja, u najmanju ruku, odgađa iransku prijetnju bez njenog eliminiranja, a možda čak i otvara put njenoj budućoj eskalaciji – neke procjene objavljene posljednjih dana naglašavaju potrebu da Tel Aviv ispita jaz između svojih sposobnosti i granica svoje strateške efikasnosti, posebno kada djeluje bez šireg diplomatskog pokrića ili regionalnih i međunarodnih saveza. Ovaj zaključak možda odražava jednu od najznačajnijih posljedica rata, koji je otkrio granice moći Izraela, čak i uz podršku njegovog najvećeg podržavaoca, Sjedinjenih Američkih Država.