Erdogan i Netanyahu.. Šta im je zajedničko?
Nakon Netanyahuove pobjede na nedavnim izborima i mogućnosti skorog formiranja koalicione vlade, neki krugovi su se počeli uranjeno kladiti na budućnost puta koji je Erdogan pokrenuo za pomirenje sa “Izraelom” u okviru pomirenja sa drugim zemljama regiona.
Dana 19. maja 2021. godine, lider turske “Dobre stranke” Maral Aksanar opisala je izraelskog premijera Netanyahua kao “izraelski model Erdogana”, dodajući: “Nema razlike između Netanyahua koji je učinio sve da ostane na vlasti i Erdogana koji je učinio i čini sve da ućutka opoziciju.”
Aksanar je optužila predsjednika Erdogana za “licemjerje i lansiranje entuzijastičnih slogana solidarnosti s palestinskim narodom, u vrijeme kada je Netanyahu svakodnevno ubijao Palestince.” Apelovala je na njega da “zauzme praktičan stav protiv Netanyahuovih zločina ako je iskren u svojim prijetnjama Izraelu” i rekla: “Prestani da kukaš i vrištiš. Ako si ozbiljan, ustani kao muško, i da činimo ono što treba da se stane na kraj njegovim zločinima.”
Tadašnje Aksanarove izjave izazvale su burne reakcije Erdogana, koji ju je opisao kao “nemoralnu i jadnu, koja ne zna mjesto Palestine na karti”, te poručio da mu “srce krvari zbog patnje palestinskog naroda”.
Aksanar je brzo odgovorila na njegove izjave, pa je rekla: “Jadnik je onaj koji već 9 godina govori da će posjetiti Gazu, ali ne može… Jadan je onaj koji ima cionističku medalju na vratu, jadnik je onaj koji govori prazne reči, a onda ništa ne radi.”
Prije ove verbalne svađe između Aksanara i Erdogana, on je dao desetine, ako ne i stotine, vatrenih izjava usmjerenih na Netanyahua osobno, i cionistički entitet općenito. Jer je za njega rekao da je “zločinac, ubica, terorista, rasista i fašista” i druge takve osobine koje pomenuti entitet zaslužuje. Pa šta se dogodilo nakon toga?
U julu 2021. Erdogan je nazvao Isaaca Herzoga i čestitao mu na izboru za predsjednika cionističkog entiteta. U novembru 2021. nazvao je premijera Bennetta. U martu 2022. godine, Herzog je stigao u zvaničnu posjetu Ankari i primljen je na srdačan i ugledan prijem. U maju 2022. godine, ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu posjetio je “Tel Aviv”, te sa izraelskim kolegom Lapidom razgovarao o postizanju kvalitetnog i strateškog skoka u odnosima između dvije zemlje. Mjesec dana kasnije, ministar Lapid se odazvao ovoj posjeti i primio ga je Erdogan.
U septembru 2022. godine, na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, Erdogan se sastao s Lapidom, ovaj put u svojstvu premijera cionističkog entiteta. Nakon što se sastao sa liderima 50 američkih cionističkih jevrejskih organizacija i jevrejskim biznismenima, pozvao ih je da investiraju u Tursku.
Erdogan je 6. oktobra imenovao svog novog ambasadora u “Tel Avivu” nakon što je u proteklom periodu ignorisao sva svakodnevna ubijanja i zločine koje je “Izrael” činio nad palestinskim narodom, dok je Ministarstvo spoljnih poslova bilo zadovoljno davanjem olako sročenih saopštenja protiv “Tel Aviva”.
Posjeta izraelskog ministra odbrane Gantza Ankari i njegov sastanak s Erdoganom 27. prošlog mjeseca konkretizirala je stav o sadržaju i budućnosti tursko-izraelskih odnosa, koji su krenuli na novi put ličnim posredovanjem ukrajinskog predsjednika Zelenskog i azerbejdžanskog predsjednika Aliyeva, koji je dobio veliku vojnu i obavještajnu pomoć od “Tel Aviva” i Ankare tokom rata u Nagorno-Karabahu, u ljeto 2020.
Sada, nakon Netanyahuove pobjede na nedavnim izborima i mogućnosti da uskoro formira koalicionu vladu, koja će uključivati vjerske, nacionalističke, rasističke i fašističke stranke, neki krugovi su se počeli rano kladiti na budućnost Erdoganovog puta ka pomirenju sa ” Izraelom” u okviru pomirenja sa drugim zemljama regiona, a to su UAE, Saudijska Arabija i Egipat.
Uz informacije o nedostatku entuzijazma Rijada i Abu Dabija za takvo pomirenje zbog rezervisanosti Kaira prema tome, čini se jasnim da će predsjednik Erdogan ostati privržen pomirenju sa “Tel Avivom”, za koji je rečeno da ni ovoga puta neće žuriti do obezbjeđivanja budućnosti odnosa sa Ankarom na “zdravim, čvrstim i strateškim osnovama”, sve dok dvije strane imaju direktne i indirektne zajedničke interese.
Svi znaju da Tel Aviv vidi Erdoganovu politiku u Siriji, Iraku, Libiji, Somaliji i ostatku regiona kao važan element koji služi njegovim regionalnim interesima i proračunima, ne samo u regionu, uključujući Iran, već i na Kavkaz i Centralnu Aziju, pa čak i Balkan, gde su turski potezi relevantni. Nacionalni, vjerski i historijski karakter, koji je dobio dodatni značaj u Erdoganovim kalkulacijama na spoljnopolitičkom planu, posebno nakon tzv. Arapskog proljeća kojeg je on dobro iskoristio da Turska postane važan i suštinski element u ukupnim regionalnim i međunarodnim jednačinama.
Ostaje posljednje pitanje: hoće li Erdogan zaboraviti sve što je rekao o Netanyahuu lično, okrenuti novu stranicu s njim i uskoro posjetiti “Tel Aviv”, kao što je to učinio u maju 2005. kada ga je posjetio i kada ga je Sharon primio u Jerusalemu, i za kojeg je rekao “vječna prijestolnica Države Izrael”, a Erdogan se nije protivio tome? Dakle, hoće li uspjeti pomiriti politike Ankare i “Tel Aviva”, a njihov zajednički imenitelj je da u obje zemlje vladaju vjerske, nacionalističke i rasističke stranke; kao i u Tel Avivu, u Ankari, „islamistička“ partija pravde i razvoja (AKP) vlada zemljom u savezu s ekstremističkom rasističkom partijom nacionalističkog pokreta i nacionalno-religijskom partijom Velikog jedinstva?
U ovom slučaju, predsjednik Erdogan bi trebao zaboraviti sve što su njegova islamska vjera, otomanska historija i većina Turaka govorili o Jevrejima, prije i poslije uspostavljanja hebrejske “države”, koju je priznala Turska, kao prva muslimanska zemlja, nekoliko mjeseci nakon njenog uspostavljanja i čiji su odnosi s njom kasnije imali uspone i padove, a koji su uglavnom bili u interesu “Tel Aviva”, koji je uvijek skandirao “da su on i Ankara dvije demokratske i sekularne države u oazi diktatura i autoritarnih režima na Bliskom istoku“, te da Netanyahu neće oklijevati u svojim nastojanjima da se s njima normalizira, ne obazirući se na sve što je rekao o njima i o predsjedniku Erdoganu u mnogim prilikama, uključujući i 23. decembra 2018., kada je optužio Tursku za “okupaciju Kipra i ubijanje Kurda”, da bi završio riječima: “Erdogan je antijevrejski diktator i lažni demokrata.”
Almayadeen.net: https://www.almayadeen.net/analysis