Izdaja Muslima ibn Akila

Autor: Ibrahim Ajeti
Izvor: Vječne poruke
Share

Izdaja Muslima ibn Akila

Kada je Ubejdulah otkrio gdje se krije Muslim otišao je u džamiju, popeo se na minber i u kratkom govoru više nego prije zaprijetio je ljudima. Još nije ni sišao s minbera kada su prisutni nagrnuli u džamiju i rekli da je došao Muslim ibn Akil. Ubejdullah je hitro ušao u palaču i zatvorio vrata. Zanimljivo je da je 12.000 ili 18.000 ljudi bilo dalo prisegu Muslimu, ali kada je Muslim saznao šta se desilo s Hanijem, kada je pozvao ashabe i digao bunu, nije bilo spremno više od 4.000 ljudi. Još je zanimljivije da u trenutku kada je Muslim izišao zajedno sa 4.000 naoružanih ljudi i Ibn Zijad se zatvorio u palači s njim, nije ostalo više od pedeset ljudi. Trideset osoba kao čuvari i i dvadeset ljudi iz plemstva i njegove porodice. Ljudi su opkolili palaču i upućivali su ružne riječi Ibn Zijadu i njegovu ocu.

Međutim, ovo stanje koje se naizgled pozitivno odvijalo do početka noći postalo je tako nepogodno da je Muslim ibn Akil klanjao akšam-namaz devete noći zil-hidždža u džamiji u Kufi zajedno stridesetak osoba, a kad je izašao iz džamije, s njim je ostalo samo deset ljudi. Kada se udaljio od džamije, s njim nije ostala nijedna osoba koja bi mu pokazala put.

Da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.[1]

Dovoljan dokaz da su svi oni pozivi, pisma i izrazi požrtvovanosti bili lažni jeste to što 4.000 naoružanih ljudi nije moglo uništiti Ibn Zijada, koji nije imao sa sobom više od 50 ljudi i preuzeti kontrolu nad gradom. Samo jedna laž koja se proširila od Ibn Zijadovih pristalica, a to je da stiže vojska iz Šama, sviju ih je rasula.

Kufa je poprimila tako zastrašujući izgled da se čak ni dobri i uvaženi sljedbenici Ehli-bejta, poput Sulejmana ibn Surada, Musejjeba ibn Nudžebea i Rifa'ea ibn Šeddada nisu mogli naći. Zapovjednik koji je jučer bio komandant nad 12.000 ljudi nakon akšam-namaza išao je po ulicama Kufe izgubljen, smeten i zabrinut, ali ga put nije vodio nikuda. Izraz kojim se koristi Taberi, a koju je otprilike na isti način i Šejh Mufid prenio u Eršadu jeste sljedeći:

“Potom je izišao na vrata, a s njim nije bilo nikoga. Shvatio je da nema nikoga da mu pokaže put i da ga uputi do kuće ili da ga odbrani od neprijatelja ako se sretne s njim. Išao je tako izgubljen ulicama Kufe, ni sam ne znajući kuda ide.”[2]

Ovdje se čini da postoji jedna stvar koja, ako se uzme u obzir, može biti od koristi. Stoljećima su mnogi ljudi prekoravali Kufljane zbog ove nevjernosti i izdaje i kao što su slali selame na vjerne hazreti Husejnove prijatelje i ashabe, tako su prizivali i prokletstvo na one koji su jednog dana obećali da će pomoći Imama Husejna, one koji su dali zavjet odanosti, a drugog dana isukali su sablje na njega i ostali su istrajni do njegova pogubljenja. Međutim, realno gledano, narod Kufe nije učinio ništa neuobičajno niti nešto što bi izazivalo čuđenje. Obje radnje bile su u skladu s pravilom, i pisma koja su pisali i sablje koje su isukali na Imama, mir s njime. Onoga dana kada je stanje bilo mirno i kada su sablje bile u koricama, kada je vlast nad Kufom bila u rukama blagog i popustljivog zapovjednika Nu'mana ibn Bešira, raspoznavali su istinu od neistine putem onoga svjetla kojeg je Svevišnji Bog položio u nutrinama ljudi kako bi odvajali lijepo od ružnog, dobro od lošeg, istinu od neistine. Dobro su procijenili i prepoznali onoga koji je bio dostojan da predvodi, upućuje i upravlja narodom i nijednog muslimana nisu mu smatrali ravnim. Ovo ispravno razlučivanje istine od neistine bilo je u skladu s pravilom, jer svaki čovjek, dok putem nekih faktora koji odvode u zastranjenja ne iziđe iz staze nepatvorene prirode i zdravosti duše, dok ga ne učine smetenim i zalutalim zebnja i nada, strah, pohlepa, korist i šteta, dobro prepoznaje put od stanputice i ne griješi u njihovu prepoznavanju.

Međutim, onoga dana kada su se isti ti ljudi koji su prepoznali i istinu i laž našli u vrtlogu iskušenja i kada su se javili strah i pohlepa, kada su koristi bile izložene riziku, a štete bile izvjesne i kada su se odvojili put vjere i put dobrobiti, opet su učinili ono što je bilo uobičajno za većinu ljudi, tj. udaljili su se od istine i njenih sljedbenika. Umjesto riječi, kao što su džihad, požrtvovanost, ustanak, reforma, žrtvovanje života, neustrašivost – počele su se koristiti riječima trezvenost, razumnost, opreznost, dalekovidnost. Zbilja, nije čudno od naroda Kufe to što nisu žrtvovali svoje živote za zadaću koju su trebali uraditi. Oni koji se mnogo čude njihovim postupcima trebaju prije svega sebe staviti u njihovu poziciju i okolnosti i pošteno priznati da li bi oni u takvom okruženju i tim okolnostima uradili išta drugo do li ono što je uradio narod Kufe? Treba se čuditi onim ljudima koji su u svim okolnostima u kojima su se našli, u svim iskušenjima,ostali postojani i koji su do posljednjeg daha istrajali na putu pomaganja istine dajući na njemu i svoje živote. Čak i nakon što su isječena tijela pali na zemlju,oni su pomišljali da, ne daj Bože,nisu ispunili dužnosti požrtvovanosti i obožavanja Boga i borbe s nepravednicima i da, ne daj Bože, na Sudnjem danu ne budu posramoćeni kod Boga i Poslanika.

[1]Al-‘Ankabût (29), 2.

[2]Biharul-anvar, 44/35/37.

  • 30 Augusta, 2019