U razgovoru s namjesnikom Medine

Autor: Muhammed Sadik Nedžmi
Izvor: Vječna poruka
Share

U razgovoru s namjesnikom Medine

Nakon Muavijine smrti, polovinom mjeseca Redžeba 60. godine po hidžri, njegov sin Jezid je zaposjeo hilafet i odmah namjesnicima i guvernerima u raznim oblastima poslao pisma u kojima je obznanio da je Muavija preminuo, zatim da ga on nasljeđuje, kako je bilo predviđeno još za života njegovog oca i za što je od ljudi uziman zavjet, te im saopštio da svaki od njih ostaje na svom položaju, ali i naredio da ponovo uzmu zavjet od ljudi. Pismo istog sadržaja uputio je i Velidu ibn Utbeu, koga je još Muavija bio postavio za namjesnika područja Medine, i uz njeg još jedno manje, u kom je insistirao da zavjet uzme posebno od tri poznate ličnosti koje u vrijeme Muavije nisu bile spremne dati zavjet Jezidu:

 أَمَّا بعدُ فَخُذْ حُسَينًا و عَبدَ اللهِ بنَ عُمَرَ و عَبدَ الله بنَ الزُّبَيرِ بِالبَيعَةِ أَخْذًا شَدِيدًا لَيسَتْ فِيهِ رُخصَةٌ وَ لَا هَوادَةٌ حَتَّى يُبَايِعُوا وَ السَّلامُ

“Budi žestok u dobijanju zavjeta od Husejna, Abdullaha ibn Omera i Abdullaha ibn Zubejra i s tim u vezi ne čini im nikakve ustupke.”

Nakon što je u sumrak dobio pismo, Velid ibn Utbe je pozvao bivšeg Muavijinog guvernera, Mervana ibn Hakema, i s njim se posavjetovao u vezi s pismom i Jezidovom naredbom. On mu je predložio da te tri osobe što prije pozove kod sebe i, dok se vijest o Muavijinoj smrti nije proširila u gradu, od njih uzme zavjet za Jezida i Velid je odmah poslao čovjeka da ih pozove, pod izgovorom da trebaju razmotriti neko veoma važno i osjetljivo pitanje.

Kada je Velidov glasnik donio poruku Imamu i Ibn Zubejru, njih dvojica su sjeli u Poslanikovu džamiju da razgovaraju. Ibn Zubejr se uplašio zbog tog neočekivanog noćnog poziva, ali Imam je, prije susreta s Velidom, Ibn Zubejru objasnio o čemu se radi rekavši sljedeće:

“Ja mislim da je silnik Umejada (Muavija ibn Sufijan) umro i da je cilj ovog poziva da se dobije zavjet za njegovog sina. Jer u snu sam vidio kako se iz Muavijine kuće dižu plamenovi vatre i kako je njegov mimber prevrnut.”

Potom je Imam trideseterici svojih pristalica i članova porodice naredio da se naoružaju i krenu zajedno s njim te budu spremni napolju kako bi ga, u slučaju potrebe, odbranili.

Kad su došli Velidu, kao što je Imam i predvidio, ovaj ih je obavijestio o smrti Muavije i odmah pokrenuo pitanje zavjeta Jezidu.

Imam mu je odgovorio:

“Niti ličnost kao što sam ja treba tajno davati zavjet niti se ti takvim zavjetom trebaš zadovoljiti. Pošto ćeš sve stanovnike Medine pozvati na obnavljanje zavjeta, i mi ćemo, također, ako odlučimo, zajedno s drugim muslimanima na tom skupu dati zavjet. Ovaj zavjet ionako nije radi Božijeg zadovoljstva, nego radi privlačenja pažnje ljudi i ako do njega dođe, on treba biti javan, a ne skriven.”

Velid je ovo prihvatio i nije dalje navaljivao da uzme zavjet u to doba noći.

Pošto je Imam pokazao da želi napustiti sastanak, Mervan ibn Hakem, koji je također bio prisutan, mimikom i pokretima je upozorio Velida da, ukoliko ne uspije u to doba noći i na tako izolovanom sastanku od Husejna uzeti zavjet, više mu to neće poći za rukom, osim uz veliko prolivanje krvi. Prema tome, neka ga zadrži da dadne zavjet ili će mu, prema Jezidovoj naredbi, biti primoran prerezati vrat.

Primijetivši ovu Mervanovu reakciju, Imam mu se obratio:

 يَا ابنَ الزَّرْقَاء، أَ أَنتَ تَقْتُلُنِي أَمْ هُوَ؟ كَذِبْتَ وَ أَثِمْتَ

“Sine Zerkine[2] (potomče razvratnice)! Hoćeš li me ubiti ti ili će Velid? Lažeš i činiš grijeh!”

Zatim se okrenuo Velidu:

“O, vladaru! Mi smo porodica i rudnik poslanstva. Nama su dolazili meleki i na nas se spustila Božija milost. Bog je u našoj porodici pokrenuo i otvorio islam koji će do kraja biti naš saputnik. A Jezid, taj čovjek za koga ti očekuješ da mu ja položim zavjet, vinopija je ruku uprljanih krvlju nevinih. On je osoba koja je prekršila granice Božijih zabrana i javno, pred očima ljudi, čini razvrat. Zar pristaje ličnosti poput mene, s tako sjajnom prošlošću i porodičnim korijenima, da položi zavjet takvom pokvarenom čovjeku? Ako na ovoj zemlji vi i ja uzmemo u obzir budućnost, vidjet ćete koji je od nas zaslužniji i dostojniji da bude halifa i predvodnik islamskog umeta i ko je dostojniji zavjeta naroda.” [1]

 أَيُّهَا الْأَمِيرُ إِنَّا أَهْلُ بَيْتِ النُّبُوَّةِ وَ مَعْدِنُ الرِّسَالَةِ وَ مُخْتَلَفُ الْمَلَائِكَةِ وَ مَحْبِطِ الرَّحْمَةِ، بِنَا فَتَحَ اللَّهُ وَ بِنَا خَتَمَ اللَّهُ وَ يَزِيدُ رَجُلٌ فَاسِقٌ شَارِبُ الْخَمْرِ قَاتِلُ النَّفْسِ الْمُحَرَّمَةِ مُعْلِنٌ بِالْفِسْقِ وَ مِثْلِي لَا يُبَايِعُ مِثْلَهُ وَ لَكِنْ نُصْبِحُ وَ تُصْبِحُونَ وَ نَنْظُرُ وَ تَنْظُرُونَ أَيُّنَا أَحَقُّ بِالْبَيْعَةِ وَ الْخِلَافَةِ

Nakon rasprave i galame do koje je došlo na sastanku kod Velida i sjajnog govora kojim se Imam obratio Mervanu, Imamovi prijatelji su osjetili opasnost pa je i jedna grupa ušla na sastanak. Nakon ovog razgovora, na kome je Velid izgubio nadu da će dobiti Imamov zavjet i saglasnost sa svojim prijedlogom, Imam je napustio sastanak.

Zaključak

Iz Imamovog govora možemo zaključiti da je Imam u ovom razgovoru jasno i izričito iznio svoj stav o davanju prisege Muavijinom sinu i (ne)priznavanju njegove vlasti. Nakon nabrajanja istaknutih osobina svoje porodice i objašnjenja svog položaja kao najdostojnijeg vođstva i imameta, spomenuo je Jezidove slabe tačke koje su bile dokazi neutemeljenosti njegovih tvrdnji o vođstvu, kao i dokaz njegove nedostojnosti takvog položaja.

On je u ovom govoru potpuno jasno iznio razlog svog ustanka i svoje namjere. O tim namjerama govorio je još onda kada se ništa nije znalo o pozivu i prijedlogu da mu Kufljani daju zavjet za vjernost, jer je naredba o uzimanju zavjeta od njega stigla Velidu prije nego što su Kufljani saznali za Muavijinu smrt ili pak istovremeno s pristizanjem te vijesti. Što se tiče poziva Kufljana, on je upućen tek kada su Kufljani saznali za Imamov hrabri ustanak, protivljenje Jezidovoj vlasti i kretanje prema Mekki.

Iako je izgledalo da su raznovrsni činioci i razlozi imali svoje uloge u nastajanju ustanka i šehadeta imama Husejna, ipak je glavni uzrok ovog ustanka bilo zalaganje za razbijanje vlasti, koja je bez ikakve dostojnosti i zasluge preuzela sudbinu muslimana u svoje ruke, i kao ishod tog preuzimanja proširila nepravdu i pokvarenost te povela islamski ummet u zastranjenje i propast. Štaviše, Jezid je koristeći licemjerje, odjeven u košulju islamskog hilafeta, imao namjeru, ukoliko mu se šta ne ispriječi, da ostvari ciljeve Ebu Sufijanove porodice u borbi protiv samog islama i Kur'ana, a u kojoj su bili ranije poraženi. Razbijanje ove Jezidove moći bio je cilj kojeg je imam Husejn u svojim govorima ponekad nazivao naređivanjem dobra i odvraćenjem od zla.

Imam Husejn je ukazao na ovu činjenicu ne samo u razgovoru s Velidom, već je to potpuno jasno i bez uvijanja istakao i potvrdio u susretu s Mervanom ibn Hakemom, starim neprijateljem Poslanikove porodice, bivšim Muavijinim namjesnikom i starim emevijskim službenikom. O tome ćemo saznati nešto više u sljedećem govoru.

 


[1] Tarihe Taberi, sv. 7, str. 216; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 263 i 264; El-Iršad, str. 200; Musiru-l-ahzan, str. 10; Mektelu-l-Husejn (Harazmi), str. 182; El-Luhuf, str. 19.

[2] Zerka je nadimak Marijah bint Muheb, Mervanova nane, koja je bila razvranica sa zastavom.

  • 17 Septembra, 2019