Poginuo je i Veheb ibn Abdullah ibn Umejr el-Kelbi
Poginuo je i Veheb ibn Abdullah ibn Umejr el-Kelbi
Ovaj mladić toliko je bio privržen i vjeran imamu Husejnu da se nije predstavio imenom i prezimenom, već samo kao vojnik i sljedbenik imama Husejna. Međutim, u nekim historijskim izvorima postoje određene indicije za prepoznavanje ovog plemenitog mladića:
“Prenosi se da je mladić po imenu Veheb ibn Abdullah el-Kelbi bio na Kerbeli sa svojom majkom i suprugom. U knjizi El-Futuh je zabilježeno: ‘… onda je izašao Veheb ibn Abdullah ibn Umejr el-Kelbi. Njegova majka je bila uz njega na Kerbeli pa mu je rekla: ‘Sine, ustani i pomozi sinu kćeri svog Poslanika.’ On je odgovorio: ‘Tako ću uraditi, majko, i ako Bog da, neću ništa propustiti.’ Tada je istupio u borbu i recitovao:
Otac mi je Kelb, nek se dobro zna,
a sada gledajte kako se udara.
Napao je naprijatelje, ubijao ih i pobio više vojnika. Zatim se vratio majci i supruzi i upitao: ‘Majko, jesi li zadovoljna sa mnom?’, a ona mu je odgovorila: ‘Ne, sine. Neću biti zadovoljna s tobom sve dok ne budeš ubijen pred svojim gospodinom, Husejnom.'‘ Njegova supruga ga je pokušala odgovoriti od dalje borbe, ali majka ga je oštro opomenula da se vrati i nastavi pa se vratio i borio s velikom hrabrošću. Prvo su mu odsjekli desnu ruku, onda lijevu, i napokon, pridružio se svojim prijateljima.”
U predajama supruga Abdullaha ibn Umejra spomenuta je pod nadimkom Umm Veheb, kao što smo već prenijeli u događajima o borbi njenog muža. Ranije smo spomenuli da je Umm Veheb, nakon pogibije njenog muža Abdullaha, ubio Rustum, Šimrov sluga. U vezi s Vehebom u nekim predajama također se spominje da je nakon njegove pogibije njegova supruga ubijena udarcem Šimrovog sluge. Recitovanje ratnih stihova koji se pripisuju ovim dvjema ličnostima je isto: Otac mi je Kelb, nek se dobro zna…
Prema tome, moguće je da je upravo ovaj Veheb zapravo onaj mladić kojeg je majka potaknula da ide u borbu, a već mu je otac bio poginuo, i u historiji se ne spominje nikakvo ime za njega nego on sebe predstavlja samo kao Husejnovog vojnika. Postoji u vezi s Vehebom i njegovom majkom u predajama i jedna dodatna stvar – njih dvoje su bili kršćani koji su preko imama Husejna primili islam, a ovako nešto se ne spominje u vezi s Abdullahom i njegovom suprugom. Međutim, ako su većina pripadnika plemena Kelba bili kršćani, onda je i Abdullah ibn Umejr iz plemena Kelb.
Svaki Imamov prijatelj, prije odlaska u boj, ovako se pozdravljao s Imamom:
“Mir na tebe i s tobom, o, sine Božijeg Poslanika!”,
a Imam bi odgovarao:
“Neka je mir na tebe, i mi ćemo uskoro za tobom.” Pa ih ima koji su poginuli, a i onih koji to očekuju, i nimalo se promijenili nisu. (El-Ahzab, 23)
Na taj način su svi jedan za drugim odlazili i padali kao šehidi. U jednom trenutku ostali su samo mladići Beni Hašima. I oni su se okupili, potvrdili svoju čvrstu odluku za polazak u rat i poselamili se jedni s drugima.
Za mladiće Poslanikovog Ehli bejta ti trenuci su bili teški: poginuli su svi njihovi dragi prijatelji, imam Husejn je ostao sam, njih je bilo malo, njihovi žene i djeca nisu imali utočišta… Zato ih je imam Husejn, kao i uvijek, svojim smirujućim glasom hrabrio i ulijevao im nadu: “Moji amidžići i moja porodico, budite strpljivi. Nakon ovog dana nećete se više nikada suočiti s poniženjem.”
