Imam Ali ibn Husejn, a.s., govori
Imam Ali ibn Husejn, a.s., govori
Jednoga dana, dok je Ehli bejt bio u Damasku, Jezid je naredio svom govorniku da ide na minber i da hvali Muaviju i Jezida, a govori nedolične stvari o hazreti Aliju i Husejnu.
Govornik se uspeo na minber i pretjerao u ružnom govoru o imamu Aliju i imamu Husejnu, a Muaviju i Jezida je izuzetno hvalio.
Ali ibn Husejn je onda viknuo ispod minbera:
“Teško tebi, govorniče! Da, zamijenio si zadovoljstvo stvorenja za Božiju srdžbu i pripremio sebi mjesto u Džehennemu.”
Potom se okrenuo prema Jezidu i rekao:
“O, Jezide, dopusti mi da izađem na ovo drvo (minber) i kažem nekoliko riječi u kojima je Božije zadovoljstvo, a za ove ljude nagrada i sevab”,
ali Jezid je odbio. Ljudi su ipak zatražili od Jezida:
“O, zapovjedniče vjernih, dopusti mu da ide, možda čujemo nešto od njega”, ali Jezid nije dopuštao: “Ako on ode gore, neće sići dok ne osramoti mene i porodicu Ebu Sufjanovu.” Ljudi su ga onda pitali: “Ima li ovaj mladić sposobnosti da to uradi?”, a Jezid je rekao: “On je iz porodice koja je znanje s mlijekom sisala.” Međutim, ljudi su toliko ustrajavali da Jezid nije imao drugog izlaza već da mu dopusti.
Imam Sedždžad se zatim popeo na minber. Prvo je hvalio i slavio Boga, a potom dodao:
“O, ljudi, nama je dato šest osobina i sedam prednosti! Dato nam je znanje, strpljenje, blagost, rječitost, hrabrost i ljubav u srcima vjernika. Nad drugima imamo prednost zato što je od nas odabrani Poslanik Muhammed, od nas je istinoljubiva osoba koja ga je potvrdila (Ali), od nas je onaj koji u Džennetu leti s dva krila (Džafer), od nas je lav Božiji i lav Poslanikov (Hamza), od nas je prvakinja žena svijeta (Fatima Batul), od nas su dva unuka ovog ummeta, dva predvodnika mladića Dženneta (Hasan i Husejn)! Ko god mene poznaje, zna ko sam ja, a ko me ne poznaje, obavijestit ću ga o svom položaju i rodu.
Ja sam sin Mekke i Mine, ja sam sin Zemzema i Safe, ja sam sin onoga koji je krajičkom ogrtača prenio Hadžeru-l-esved. Ja sam sin najbolje osobe koja je obukla odjeću, ja sam sin najbolje osobe koja je obula obuću ili je bosonoga hodala. Ja sam sin najbolje osobe koja je obavila tavaf i saj. Ja sam sin najbolje osobe koja je obavila hadždž i rekla: lebejk. Ja sam sin onoga koji se na buraku vinuo u nebo. Ja sam sin osobe koja je noću prebačena iz Mesdžidu-l-harama u Mesdžidu-l-aksa. Čist je Onaj Koji ga je noću nosio ovim dalekim daljinama. Ja sam sin onoga kojeg je Džibrail nosio do Sidretu-l-muntaha. Ja sam sin onog koji se približio i stigao do mjesta gdje je ostalo samo dva pedlja ili manje. Ja sam sin onoga za kojim nebeski meleci obavljaju namaz. Ja sam sin onoga kome je Uzvišeni Bog objavio Kur'an. Ja sam sin Muhammeda Mustafe.
Ja sam sin onoga koji je slamao silnike dok nisu izgovorili: La ilahe illallah. Ja sam sin onoga koji je u obe prisege dao prisegu s Poslanikom i obavio namaz prema dvije kible. Sin onoga koji je ratovao na Bedru i Hunejnu, nije bio nevjernik ni koliko je jedan treptaj oka, sin velikana vjernika, onog koji je ratovao protiv onih koji su pregazili prisegu, protiv tlačitelja i otpadnika od vjere, sin onog koji je bio blage naravi, darežljiv, plemenit, čist, lav Hidžaza i velikan Iraka, Mekkelija, Medinljanin…, borac Bedra, ratnik Uhuda, onaj koji je dao prisegu ispod drveta, jedan od onih koji je učinio Hidžru, otac dva Poslanikova unuka Hasana i Husejna, sin Ali ibn ebi Taliba. Ja sam sin Fatime Zehre. Ja sam sin prvakinje svih žena. Ja sam sin dijela tijela Poslanika Božijeg…”
Nastavio je tako predstavljati sebe: “Da, ja sam sin… ja sam sin…”, sve dok ljudi nisu počeli plakati i jecati. Jezid se zabrinuo da ne dođe do nereda i da se narod ne pobuni. Kako bi prekinuo imama Sedždžada, naredio je mujezinu da prouči ezan. Imam Ali ibn Husejn je ušutio. Kada je mujezin rekao “Allahu ekber”, imam Ali ibn Husejn je rekao:
“Spomenuo si Velikoga, Velikog Koji se ne može izmjeriti i Koji se pomoću osjetila ne može spoznati. Ništa nije veće od Boga.”
Mujezin je proučio: “Ešhedu en la ilahe illallah”, Imam je rekao:
“Moja kosa, koža, krv, mozak i kosti svjedoče to.”
Kada je mujezin došao do rečenice “Ešhedu enne Muhammeden resul-lullah”, Imam se s minbera okrenuo Jezidu i glasno rekao:
“O, Jezide, je li ovaj Muhammed tvoj djed ili moj? Ako kažeš da je tvoj, slagao si. Ako kažeš da je moj, zašto si mu pobio djecu?”
Kada je mujezin završio ezan, Jezid je predvodio ljude u namazu i poslije namaza naredio da Aliju ibn Husejnu, njegovim sestrama, tetkama i ostalim zatvorenicima pripreme prikladan smještaj u kojem će boraviti. Oni su u tom smještaju ostali nekoliko dana i tu su tugovali, žalili i oplakivali šehide Kerbele.[1]
Jednoga dana imam Ali ibn Husejn je prolazio bazarom u Damasku. Osoba po imenu Minhal ibn Amr mu je zaželjela dobrodošlicu i upitala ga:
“U kakvom si stanju, sine Božijeg Poslanika?“ Ali ibn Husejn je odgovorio: “Moje stanje je poput stanja Beni Israila među faraonovim ljudima, koji su ubijali djecu, a ostavljali žene. O, Minhale, Arapi se stalno diče i hvale nad nearapima time što je Muhammed njihov, dok se Kurejšije diče i hvale drugim Arapima time što je Muhammed njihov, a mi smo Poslanikova porodica i oduzeli su nam naše pravo. Nama je nanesena nepravda. Poniženi smo, poubijani, protjerani iz svog zavičaja, inna lillahi ve inna ilejhi radži'un su riječi koje se izgovaraju za naše stanje, o, Minhale!”[2]
Kada su žene Ehli bejta došle u Jezidovu kuću, sve žene iz Muavijine porodice su plakale za Husejnom i njegovim prijateljima. Tri dana su iskazivali žalost za njima.[3]
Jezid nije uopće pretpostavljao da će tragedija pogubljenja Husejna, njegovih bližnjih i prijatelja i porobljavanje njegove porodice pokrenuti tako veliki talas u islamskom društvu. Ustvari, obmanuo ga je s jedne strane njegov dominantni položaj nad situacijom, a s druge strane miran i tih prelazak preko ubistava i pogubljenja prethodnih važnih ličnosti. Njegov otac Muavija mu je prije smrti naglasio kako će se ophoditi prema Husejnu i upozorio ga da ne postupa grubo i naglo. Međutim, Jezid ga nije poslušao, bio je arogantan i drzak pa se vrlo brzo suočio s posljedicama svojih djela. Stoga, dok svi historičari i prenosioci prenose da su Ubejdullah ibn Zijadovi postupci i ponašanja bili ravnomjerni, Jezidovi postupci i riječi nakon tragedije na Kerbeli toliko su bili zbrkani i neskladni da ne postoji drugo tumačenje osim rastrojenosti njegove ličnosti.
Ibn Zijad je poslao glavu imama Husejna i glave njegovih rođaka i prijatelja Jezidu, koji se isprva veoma obradovao, a Ibn Zijad, njegov namjesnik u Kufi, dobio je visok položaj. Međutim, ovo veselje nije trajalo dugo i on je brzo shvatio šta je postigao Husejnovim ubistvom. Stalno je govorio: “Šta bi mi bilo da sam pretrpio njegova uznemiravanja, da sam ga smjestio u svoju kuću, da sam mu udovoljavao svemu što bi zatražio, čak i da se to smatralo slabošću u mom upravljanju? To bih radio zbog Pos-lanika i ispoštovao bih njegovo pravo i pravo njegovih bližnjih… Neka je prokletstvo Božije na sina Merdžaninog (Ibn Zijada) koji me je učinio omraženim kod muslimana ubijanjem Husejna i u njihova srca usadio neprijateljstvo prema meni. Svaki čovjek, bio on dobar ili loš, gaji u svom srcu mržnju prema meni zbog Husejnove smrti…!”[4] U stihovima koji se pripisuju Jezidu kaže se:
Dajte m’ onog vina,
što m’ kostima prija!
nalij pehar taj,
Bin Zijadu ga daj!
dostu mome i tajniku,
do pobjede pomoćniku.[5]
Ibn E'śem u vezi s položajem kojeg je uživao Ubejdullah ibn Zijad kod Jezida poslije ubijanja imama Husejna, ovako piše:
“Nakon ubijanja Husejna, oba područja Iraka, i Basra i Kufa, dati su pod zapovjedništvo Ibn Zijadu. Prije toga, za vrijeme Muavije, bila su pod zapovjedništvom njegovog oca Zijada. Jezid je nagradio Abdullaha s milion dirhema zbog ubistva Husejna, Amra ibn Hurejsa postavio umjesto sebe u Kufi, a on sam je otišao u Basru. Kupio je kuće Abdullaha ibn Osmana Sakafija i Sulejmana ibn Alija Hašimija, porušio ih i uz mnogo troškova iznova sagradio. Jednu je nazvao bijela,[6] a drugu crvena palača. Zimu bi provodio u crvenoj, a ljeto u bijeloj palači. Posao mu je uznapredovao, postao je važna osoba u društvu i svugdje je bio poznat. Puno srebra i zlata je razbacivao oko sebe i pridobio je mnoge ljude do te mjere da su ga pjesnici opjevali…! Postao je upravitelj bez premca u Iraku. Selm ibn Zijad, Ubejdullahov brat, otišao je kod Jezida i ovaj mu je rekao: ‘Prijateljstvo porodice Zijada s porodicom Ebu Sufjana je postalo obavezno’ i poklonio mu upraviteljstvo nad Horasanom.”[7]
Ibn Kesir bilježi:
“… Nije se svim vojnicima sviđalo da on bude ubijen. Ni Jezidu se to nije dopadalo. Bog najbolje zna, ali nije bilo mu ni mrsko! Ono što se čini najvjerovatnijim jeste to da bi Jezid, da se dočepao Husejna prije nego što su ga ubili, oprostio bi mu, onako kako mu je savjetovao njegov otac. I sam je tako i govorio. On je formalno i naizgled prokleo Ibn Zijada, ali ga nije smijenio s njegove pozicije, nije ga ni kaznio niti je ikoga poslao da ga ukori. Bog najbolje zna!”[8]
Ibn Hadžer u knjizi Es-Seva'iku-l-muhrike prenosi od Sibta ibn Dževzija da je Ibn Zijad ubistvom imama Husejna postigao toliko visok položaj kod Jezida da ga je Jezid uveo i kod svojih žena.[9]
Sa'id ibn el-‘As je nakon što je Ibn Zijad ubio imama Husejna rekao: “Sretan li je Ibn Zijad: bio je od bakra pa je odjednom postao zlatan.”[10]
[1]El-Futuh, sv. 5, str. 133; Mekatilu-t-Talibijjin, str. 121; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 137, 161, 174; El-Ihtidžadž, sv. 2, str. 311; El-Menakib, sv. 4, str. 168; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 66.
[2]El-Futuh, sv. 5, str. 133; El-Menakib, sv. 4, str. 169; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 175; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 67.
[3]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 196; Taberi, sv. 5, str. 464; Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 217; El-Muntezem, sv. 5, str. 344.
[4]Taberi, sv. 5, str. 507; Sijeru e'lami-n-nubela, sv. 3, str. 317; Tarihu Dimešk, sv. 10, str. 94; El-Kamil, sv. 4, str. 88. Ibn Esir ovako prenosi: “Kada je Husejnova glava donesena kod Jezida, Ubejdullah ibn Zijad je postao omiljen kod njega. Nagradio ga je i bio radostan zbog onoga što je učinio. Nedugo poslije, do njega je došla vijest da je omražen kod ljudi, da ga ljudi proklinju i po lošem spominju. Upravo zbog toga je osjećao da je pogriješio što je ubio Husejna.”
[5]Murudž-z-zeheb, sv. 3, str. 68; Tazkiretu-l-havās, str. 260.
[6]Preneseno je da je, kada je napravio svoju bijelu palaču, na ulazu dao da se naslika dosta odrubljenih glava. (Et-Tazkiretu-l-hemdunije, sv. 8, str. 31)
[7]El-Futuh, sv. 5, str. 135; Tazkiretu-l-havās, str. 260.
[8]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 202.
[9]Es-Seva'iku-l-muhrike, str. 277; vidi: Tazkiretu-l-havās, str. 260; E'janu-š-ši'e, sv. 1, str. 618.
[10]Rebi'u-l-ebrar, sv. 4, str. 239.
