Vječna povelja

Vječna povelja

 

Ustala je Zejneb, hazreti Fatimina kćerka, hazreti Husejnova sestra, i počela govoriti:

“Hvala pripada samo Bogu, Gospodaru svjetova, neka je Njegov selam na Njegovog Poslanika i njegovu porodicu. Uzvišeni je istinu rekao kada kaže:

Potom će kraj onih koji su zlo činili zao biti, zato što su Allahove znake oni poricali i što su im se izrugivali. (Er-Rum, 10)

O, Jezide, misliš li da ćemo, zato što si nam zemlju i nebo učinio tijesnim i kao roblje nas prebacuješ s jedne na drugu stranu, kod Boga mi biti poniženi, a ti počastvovan i da je to zbog uzvišenosti tvoga položaja kod Njega? Na osnovu te umišljotine, digao si nos i oholo, gordo, uznosito gledaš okolo?

Bivaš tako radostan i veseo, kao da su ti temelji vlasti postojani i sve ide po tvojoj želji, a položaj koji je dostojan i prikladan nama pao je u tvoje ruke. Sporije hodaj i zastani malo. Jesi li zaboravio riječi Uzvišenog kada kaže:

Neka ne misle nevjernici da je život dugi koji im mi dajemo dobro po njih! Mi nevjernicima život dugi dajemo da grijehe nagomilaju.  Njima – patnja prezrena! (Ali Imran, 178)

 O, sine oslobođenih robova,^[1] je li pravedno da svoje žene i sluškinje čuvate pokrivene, a Poslanikove kćerke tako zarobljene vodite da ih ljudi gledaju? Poderali ste njihove prekrivače, lica ste im otkrili i rukama neprijatelja ste ih odvodili iz jednog naselja u drugo da ih ljudi gledaju. Bliski i daleki, niski i dostojanstveni, zurili su u njihova lica, a one nisu imale nijednog od svojih muškaraca sa sobom, niti ikoga da ih štiti.

Kako se može očekivati dobročinstvo od onoga ko je iz svojih usta izbacio komade jetre čistih božijih robova,^[2] a meso na tijelu im je naraslo od popijene krvi šehida? Kako će se naći pod okriljem nas, Ehli bejta, oni koji na nas gledaju sa zlobom, neprijateljstvom, mržnjom i osvetoljubivošću, dok ti pri tom, ne osjećajući da činiš grijeh i ne smatrajući opasnim taj posao, kažeš:

Od veselja mi vrištite,

iz dragosti mi plačite,

velikani moji dragi,

ushićeno mi zborite:

Živ nam bio, o, Jezide!?

Ti, koji se saginješ da štapom udaraš u zube Ebu Abdullah Husejna, velikana mladića Dženneta, kako nećeš tako govoriti kada si otvorio stare rane? Prolijevajući krv porodice Muhammedove i zvijezda na zemlji iz porodice Ebu Talibove, korijene si iščupao! Pozivaš svoje velikane i misliš da ih možeš prizvati! Ubrzo ćeš ući na isto mjesto gdje se oni nalaze i uistinu ćeš poželjeti da su ti Bogdo udovi bili mlitavi, a jezik nijem. Poželjet ćeš da ono što si rekao nisi ni rekao i ono što si uradio nisi ni uradio!

Bože, uzmi naše pravo i uzmi pravdu za nas od tlačitelja, a srdžbu svoju izlij na one koji su prolili našu krv i pobili naše pomagače!

Tako mi Boga, samo si oderao svoju kožu i samo si otrgnuo svoje meso. Uskoro ćeš doći kod Poslanika s teretom prolivene krvi njegove porodice i skrnavljenjem njegove svetosti i svetosti njegove porodice na mjestu gdje će vas Bog zajedno sakupiti, poravnati vam račune i uzeti vam pravo.

Ne smatraj nikako mrtvima one koji su na Allahovom Putu poginuli! Oni su živi, i kod Gospodara svoga opskrbljeni. (Ali Imran, 169)

Nama je dovoljan Bog da nam sudi, Poslanik da traži pravdu, a Džebrail da nas podržava. Kako će brzo onaj koji te prevario i koji te posjeo na vrat muslimanima saznati kako je loša zamjena nepravednicima, kako ružan smještaj i kako nemoćan pomagač! Ako su nas nedaće natjerale da razgovaramo s tobom, uistinu, tvoju vrijednost ću smatrati jako malom, tvoje osuđivanje velikom obavezom i puno ću te koriti, ali oči su pune suza i grudi jako žedne!

Znajte, kako li je samo čudno da plemenite s Božije strane, u krv odvlače ruke sa šejtanove strane i sinovi oslobođenih robova! Iz ovih ruku kaplje krv, a iz ovih usta, satkanih od našega mesa, curi pljuvačka. Ona čista tijela vukovi deru, a hijene komadaju! Ako ste nas zbog zarade bacili u nedaće, ubrzo ćete shvatiti da ste dužnici. Shvatit ćete onda kada ne budete imali ništa osim onoga što ste počinili, a Bog nikada neće nanijeti nepravdu robovima. Zato se žalim Njemu, a On je lijep oslonac!

Zato upotrijebi svoje umijeće i svoje prevare. Uloži svoj trud i okoristi se svojom snagom. Tako mi Boga, niti mi možeš sjećanje na nas izbrisati, niti umrtviti na nas spuštenu Objavu, niti okončati prostranstvo naše dragocjenosti, a sramotu nikada nećeš moći sprati sa sebe! Je li tvoj stav išta osim gluposti, tvoji dani išta osim nekoliko trenutaka, ti i tvoja svita išta osim raštrkanosti, onda kada glasnik vikne:

I nek prokletstvo Allahovo silnike pogodi. (Hud, 18)

Hvala Allahu, Koji je učinio da našim prvacima kraj bude sreća i oprost, a konac naših posljednjih šehadet i milost. Tražim od Boga da im upotpuni nagradu i da im je uveća, a da nama učini lijepim nastavak njihovog puta, jer On je Milostiv i Dobročinitelj. Dovoljan je nama Bog i dobar je On oslonac.”^[3]

Jezid je na hazreti Zejnebine riječi rekao samo jedan stih:

Jecaj, vrisak lijepo zvuče kad slušaš sa strane,

baš je lahko zajecati kad neko plakat stane.^[4]

 Kada je Jezid saslušao izvještaj s Kerbele i saznao za pogibiju imama Husejna i svih njegovih prijatelja, čula je to i njegova supruga Hinda, kćerka Abdullaha ibn Amira ibn Kurejza pa je, obukavši odjeću, izašla iza zastora i rekla Jezidu:

“O, zapovjedniče vjernih, je li kod tebe glava Husejnova, sina Fatiminog, kćerke Božijeg Poslanika?” Jezid, koji je znao da i ona voli Poslanikovu porodicu, rekao je: “Jest, plači za njim i tuguj za sinom Poslanikove kćerke. Ubejdullah ibn Zijad je pohitao i ubio ga. Bog ubio Ubejdullaha!”^[5]

Glava imama Husejna tri dana je bila postavljena na stup u Damasku kako bi je ljudi gledali,^[6] a zatim ju je Jezid poslao u Medinu, Poslanikov grad.^[7] Amr ibn Said, namjesnik u Medini, rekao je: “Tako mi Boga, želio sam da je zapovjednik vjernih ne pošalje u Medinu.”^[8] Mervan ibn Hakem ga je prekorio: “Kako si ružne riječi rekao! Daj je meni!”, uzeo glavu i radosno recitovao stihove.^[9] Potom je postavio da je narod gleda, a žene iz Ebu Talibove porodice su se rasplakale. U Mervanovim stihovima^[10] očitovala se njegova radost zbog osvete Ebu Talibovoj porodici.

 

---

[1]Misli se na dan osvajanja Mekke, kada su Ebu Sufjan i Muavija, Jezidovi djed i otac, bili zarobljeni i imali status robova pa im se Božiji Poslanik smilovao i pokazujući na njih rekao: “Idite, vi ste oslobođeni.”

[2]Misli se na čin Hinde, Muavijine majke, a Jezidove nane, u bici na Uhudu, kada je izvadila jetru hazreti Hamze i stavila je u svoja usta, žvakala pa izbacila iz usta.

[3]Belaġatu-n-nisā’, str. 34; Et–Tazkiretu–l–hemdunije, sv. 6, str. 262; Mektelu–l–Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 61; Biharu–l–envar, sv. 45, str. 134, 157; El–Ihtidžadž, sv. 2, str. 307; El–Luhuf, str. 181; Musiru–l–ahzan, str. 101; El-Hedaiku–l–verdije, sv. 1, str. 218; E‘janu-š-ši‘e, sv. 1, str. 616.

[4]Mektelu–l–Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 63; Musiru–l–ahzan, str. 102; Biharu–l–envar, sv. 45, str. 135; El–Ihtidžadž, sv. 2, str. 310.

[5]Taberi, sv. 5, str. 465; El–Kamil, sv. 4, str. 86; Biharu–l–envar, sv. 45, str. 142.

[6]Sijeru e'lami-n-nubela, sv. 3, str. 216; Mektelu–l–Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 75; El–Bidajetu ven–nihaje, sv. 8, str. 204; Tarihu–l–islam, sv. 5, str. 108; El–Muhebber, str. 491; Et–Tebekatu–l–kubra, sv. 5, str. 490; Nihajetu–l-ereb, sv. 20, str. 476.

[7]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 219; Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 490; El-Muhebber, str. 491.

[8]Ranije smo vidjeli kako je Amr ibn Sa'id bio radostan zbog ubistva imama Husejna. Međutim, zbog straha od reakcije ljudi na donošenje glave imama Husejna, bio je uznemiren i zabrinut. Stoga je na minberu rekao: “Tako mi Boga, volio bih da je Husejnova glava na njegovom tijelu!” (Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 490)

[9]Ensabu–l–ešraf, sv. 3, str. 217; Tarihu-l-islam, sv. 2, str. 351; Et–Tebekatu–l–kubra, sv. 5, str. 490.

[10]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 218; Tazkiretu-l-havās, str. 239.