Poslanikova porodica stiže na dvor
Poslanikova porodica stiže na dvor
Nakon što su zarobljenici stigli u Šam, Jezid je upriličio skup na kojeg je pozvao velikane. Kada su došli i čestitali mu pobjedu,[1] naredio je da na skup uvedu Alija ibn Husejna, djecu i žene imama Husejna da ih vide.[2] Djeca iz Poslanikove porodice ušla na skup ruku vezanih konopcem[3] i doveli su ih kod Jezida.
Ali ibn Husejn mu se obratio: “O, Jezide, tako ti Boga, šta misliš, ako nas Poslanik, s.a.v.a., vidi ovako vezane konopcima i lancima, hoće li njegovo srce izgarati od tuge za nama?” Svi prisutni su zaplakali.[4]
Jezid je onda naredio da ih odvežu i na licu mu se primijetila potištenost. Zatim mu se obratila Sukejna, kćerka imama Husejna:
“O, Jezide, Poslanikove kćerke si uzeo za zarobljenike.” Jezid joj je uzvratio: “O, bratično moja! Ovo je meni teže nego vama!”[5]
Stanje Ehli bejta je bilo tako dirljivo da se Jezid posramio i rekao:
“Da Bog stavi na najgore kušnje Merdžaninog sina (Ibn Zijada)! Da je između njega i vas bilo rodbinskih veza, ne bi ovako postupio prema vama i ne bi vas poslao u ovakvom stanju!”[6]
Ali ibn Husejn je tražio riječ, a Jezid mu je dao pod uslovom da ne govori nešto što nije na mjestu da se kaže. Ali ibn Husejn mu je odgovorio da on nikad tako i ne govori i upitao ga šta misli da bi rekao Poslanik Božiji da ga vidi u tim okovima i lancima. Jezid je onda naredio da mu skinu okove i lance.[7]
Na ovom skupu bio je i jedan jevrejski svećenik, koji se okrenuo Jezidu i pitao ko je taj zarobljenik, a Jezid mu je, pokazujući na Imamovu glavu, odgovorio: “To je sin vlasnika ove glave.” Svećenik je zatim upitao ko je bio vlasnik te glave i Jezid mu je rekao da je to Husejn ibn Ali ibn ebi Talib. Zatim je svećenik upitao za njegovu majku, a Jezid je odgovorio da je to bila Fatima, kćerka Muhammedova. Jevrejski svećenik je onda rekao:
“Kakvog li čuda! Ovo je sin kćerke vašeg Poslanika, kako ga brzo ubiste? Kako li ste samo ružno djelo poslije njega učinili u vezi s njegovom djecom! Tako mi Boga, da nam je Musa, sin Imranov, iza sebe ostavio unuče, mi bismo njega umjesto Boga obožavali. Vaš Poslanik je jučer otišao od vas, a odmah ste mu ubili dijete. Kako li ste vi loš narod!”
Jezid se razljutio i naredio da ga udare u vrat, na što je svećenik rekao: “Ako hoćete, udarite ili ubijte mene, ali uistinu, i u Tevratu stoji da će onaj koji ubije Poslanikovu porodicu na ovom svijetu biti zauvijek ponižen, a nakon smrti će mu boravište biti u vatri Džehennemskoj.”[8]
Fatima, kćerka imama Husejna, pričala je:
“Ja sam bila odrasla djevojčica. Čovjek crvena lica iz Šama je pokazao na mene i tražio od Jezida da me uzme za slugu. Bila sam se jako uplašila i prilijepila sam se za svoju tetku Zejneb tražeći od nje pomoć. Moja tetka Zejneb je onda rekla tom čovjeku: ‘Lažeš i ružnu si molbu uputio, ni ti ni on nemate pravo na to!’,
a Jezid se zbog ovih riječi jako razljutio i rekao da on i to može učiniti ako bude želio.[9] Zejneb mu je odgovorila:
‘Nikada to ne možeš učiniti, osim da izađeš iz naše vjere i uđeš u drugu.’ Jezid, bespomoćan zbog žestine srdžbe, rekao joj je: ‘Razgovaraš li sa mnom tako? Otac i brat su ti izašli iz vjere!’, a Zejneb mu je uzvratila: ‘Ti, tvoj otac i tvoj djed ste upućeni posredstvom vjere moga brata, oca i djeda.’ Jezid se razbjesnio: ‘Lažeš, o neprijatelju Božiji!’, a Zejneb mu se mirno suprotstavila istinom: ‘Ti si upravitelj koji ima vlast u rukama. Nepravedno si izrekao ružne riječi i služeći se silom savladavaš ostale’, na što se Jezid postidio i ušutio zbog ovih riječi moje tetke.
Čovjek iz Šama je još jednom ponovio svoju molbu, ali Jezid ga je ovaj put ljutito odbio: ‘Gubi se, Bog ti poklonio sigurnu smrt!’”[10]
[1]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 197.
[2]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 195; Taberi, sv. 5, str. 462.
[3]Tazkiretu-l-havās, str. 236; Musiru-l-ahzan, str. 79; Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 489; Es-Seva'iku-l-muhrike, str. 278.
[4]Tazkiretu-l-havās, str. 236,
[5]Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 489; El-Kamil, sv. 4, str. 87.
[6]Taberi, sv. 5, str. 462; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 194; El-Muntezem, sv. 5, str. 344; Tazkiretu-l-havās, str. 234.
[7]Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 20; El-Kamil, sv. 4, str. 87; Musiru-l-ahzan, str. 78; Medžme'u-z-zevaid, sv. 9, str. 311.
[8]El-Futuh, sv. 5, str. 133; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 139; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 67.
[9]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 218; Taberi, sv. 5, str. 462; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 195; El-Kamil, sv. 4, str. 87.
[10]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 195; El-Kamil, sv. 4, str. 87; Taberi, sv. 5, str. 462.