Konjanici gube svoje konje – šehadet Muslim ibn ‘Avsadže

Autor: Mustafa Kamali
Izvor: Sunce pod Kopitama
Share

Konjanici gube svoje konje – šehadet Muslim ibn ‘Avsadže

Desno neprijateljsko krilo na čelu s Amrom ibn Hadždžadž Zubejdijem navalilo je prema Imamu i njegovim prijateljima, uzvikujući:

“Borite se protiv onih koji su izašli iz vjere i uništili cjelovitost zajednice.”

Imam Husejn mu je odgovorio:

“Teško tebi, o, sine Hadždžadžov, je li to huškaš ljude na borbu protiv mene? Jesmo li to mi izašli iz vjere, a ti ostao? Kada nam se duše odvoje od tijela, saznat ćeš ko je od nas preči da gori u vatri.”[1]

Kada su se približili, Imamovi prijatelji su sjeli na koljena i postavili koplja pred napad. Konji nisu mogli preći preko ove prepreke. Povlačeći se nazad pokušali su još jedanput snažno napasti. Imamova vojska je strijelama nekoliko njih ubila, a nekoliko ranila. Konjanici Imamove vojske izuzetno hrabrim i jakim napadom na neprijatelja razbili su njihove redove.[2] Konjanici, Imamovi prijatelji, kojih je bilo samo trideset dvojica, takvom su hrabrošću i čvrstinom ratovali da u koji god neprijateljski dio da su udarali, probili bi ga i natjerali neprijatelja u bijeg.[3]

Tako je bilo i kad je Šimr ibn zil-Dževšen s lijevog krila neprijateljske vojske napao na lijevo krilo Imamove vojske koja je hrabro pružila otpor i napala kopljima Šimra i njegove snage, neke ubivši, a neke samo ranivši.[4] Konjanici Imamove vojske su se tako hrabro branili da su oduzeli svaku priliku neprijatelju.[5] ‘Azreh ibn Kajs, zapovjednik neprijateljskih konjanika, bio je primoran da pošalje nekoga kod Omera ibn Sa'da i poručio mu je:

“Zar ne vidiš šta bi s mojim snagama zbog ove nekolicine ljudi? Pošalji u pomoć pješadiju i strijelce!”

Omer ibn Sa'd je na to zatražio od Šebesa ibn Rib'ija[6] da sa snagama kojima on zapovijeda ide u pomoć ko-njanicima, ali je ovaj odbio da to učini.[7] Omer ibn Sa'd je zatim pozvao Husejna ibn Tamima i s njim poslao grupu konjanika opremljenih štitovima za konje i pet stotina strijelaca. Oni su se približili Imamu i njegovim prijateljima i kišom strijela oborili im sve konje, čime su se Imamovi konjanici pretvorili u pješadiju.[8] Amr ibn Hadždžadž je još jedanput s desne strane napao Imamove prijatelje iz pravca Eufrata i počela je teška borba. Nakon oštrog sukoba, Amr ibn Hadždžadž se povukao sa svojom vojskom i slegla se prašina koja se bila digla.

U tom trenutku su primijetili da je Muslim[9] ibn ‘Avsadže el-Esedi, jedan od velikana među Imamovim prijateljima, pao na zemlju. Imam mu je prišao, vidio da još uvijek ima malo daha i rekao mu: “Neka ti se Bog smiluje, Muslim ibn ‘Avsadž.”

فَمِنْهُم مَّن قَضَىٰ نَحْبَهُ وَمِنْهُم مَّن يَنتَظِرُ ۖ وَمَا بَدَّلُوا تَبْدِيلًا

Pa ih ima koji su poginuli, a i onih koji to očekuju, i nimalo se promijenili nisu. (El-Ahzab, 23)

 Habib ibn Mazahir mu je prišao i rekao:

“Veoma mi je teško da te vidim na zemlji. O, Muslime, nosim ti radosnu vijest o Džennetu.”

Muslim mu je jako slabim glasom odgovorio:

“Da ti Bog da dobro zbog te radosne vijesti.”

Habib mu je uzvratio:

“Da ne znam da ću ja za koji trenutak doći za tobom, volio bih da izvršim sve što kažeš zbog blizine koju imamo zahvaljujući vjeri i rodu.”

Muslim je, pokazujući na imama Husejna, oporučio Habibu:

“Neka ti se Bog smiluje, preporučujem ti da umreš na njegovom putu.”[10]

Habib je spremno prihvatio:

“Kunem se Gospodarom Kabe da ću to uraditi.”[11]

Kako je samo brzo duša Muslima ibn ‘Avsadže uzletjela Gospodaru! Do ušiju neprijateljskih vojnika je dopro gromki plač Muslimove sluškinje koja je govorila:

“O, sine ‘Avsadže! O, moj gospodaru!”

Oni su se obradovali i uzvikivali: “Ubili smo Muslima ibn Avsadža!” Šebes ibn Rib'ij je rekao ljudima koji su bili oko njega:

“Majka vas oplakivala, svojim rukama ubijate sebe i ponižavate se zbog drugih. Radujete se što ste ubili velikog čovjeka kao što je Muslim ibn ‘Avsadže?”[12]

 


[1]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 195; Taberi, sv. 5, str. 439; El-Kamil, sv. 4, str. 70; MektelulHusejn (Harezmi), sv. 2, str. 37.

[2]Ensabu-l-enšaf, sv. 3, str. 191; Taberi, sv. 5, str. 431.

[3]Taberi, sv. 5, str. 437; El-Kamil, sv. 4, str. 68.

[4]Ensabu-l-enšaf, sv. 3, str. 191; Taberi, sv. 5, str. 437.

[5]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 183; Taberi, sv. 5, str. 437.

[6]Šebes ibn Rib'ij et-Temimi el-Jerbu'i (…– oko 70. h. / oko 690. god.). O njemu je preneseno da je nekoliko godina kasnije govorio: “Neka Allah nikada ne podari dobro Kufljanima. Zar nije čudno da smo se mi uz Alija i njegovog sina, Hasana, borili protiv porodice Ebu Sufjanove, a zatim smo ustali protiv njegovog drugog sina, koji je bio najbolji čovjek na zemlji, i u redovima Muavijine porodice i sina Sumejje, te razvratnice, ratovali protiv njega. Jao, koliko je to velika zabluda!” (Taberi, sv. 5, str. 438; El-Kamil, sv. 4, str. 70). O njemu je zanimljivo i ovo: doživio je vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a, kasnije je izašao iz vjere i stupio u slijeđenje lažne proročice Sedždžahe. Poslije nekog vremena se vratio u islam. Bio je od pobunjenika i ubica Osmana. Kao što smo već vidjeli, bio je jedan od onih koji su pisali pisma imamu Husejnu i pozivali ga u Kufu, a na Kerbeli jedan od važnjih komandanata Ibn Zijadove vojske protiv njega. Nakon Kerbele je bio komandant policije u Kufi. Kada je Muhtar krenuo da kažnjava zločince Kerbele, on mu se pridružio! Brzo se okrenuo protiv njega i u redovima Ibn Zubejra ratovao protiv Muhtara.

[7]El-Kamil, sv. 4, str. 70; Taberi, sv. 5, str. 438.

[8]Ensabu-l-enšaf, sv. 3, str. 195; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 183; Taberi, sv. 5, str. 438; El-Kamil, sv. 4, str. 70.

[9]Muslim ibn ‘Avsadže el-Esedi (…– 60. h. / …– 681. god.) jedan od najvećih muslimanskih junaka i poglavar učača Kur'ana u Kufi.

[10]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 183; El-Kamil, sv. 4, str. 69.

[11]Taberi, sv. 5, str. 436; ElFutuh, sv. 5, str. 107.

[12]Ensabu-l-enšaf, sv. 3, str. 194; Taberi, sv. 5, str. 437.

  • 7 Septembra, 2019