Aspekti kur’anske mudžize – Rječitost i čistota izraza

Aspekti kur’anske mudžize

Rječitost i čistota izraza

Jedan aspekt kur’anske mudžize jeste rječitost i čistota izraza. Uzvišeni je, da bi kazao ono što želi, na svakom mjestu upotrijebio najrječitiji i najljepši izraz, najodmjerenije i najzvučnije strukture, kako bi na najbolji i najshvatljiviji način dostavio sagovornicima željeno značenje. Odabir ovakvih riječi i sklopova, koji su podudarni sa željenim uzvišenim i preciznim značenjima, moguć je onome koji ima dovoljan uvid u sve osobenosti riječi, odlike značenja, u njihove međusobne veze, te može, uzevši u obzir sve aspekte i dimenzije željenog značenja i poštivanjem onoga što stanje trenutka i prostora iziskuje, odabrati najbolju riječ i izraz. Ovakva naučna sveobuhvatnost nije moguća nijednom čovjeku bez Objave i nadahnuća Božijeg.

Ljepota privlačne nebeske melodičnosti Kur’ana očita je svakom čovjeku, a izvanrednost izraza, uticajnost, rječitost i govorništvo očiti su poznavaocima arapskog jezika i umijeća rječitosti i govorništva. Međutim, spoznaju nadnaravnosti njegove rječitosti i govorništva mogu ostvariti stručnjaci različitih tehnika govorništva, koji bi ga usporedili s drugim rječitim govorima te iskušali vlastite mogućnosti u odnosu na njega. Ovo su mogli da učine vrsni arapski pjesnici, usljed toga što je najveća umjetnost Arapa bila govorništvo, koje je u vrijeme objave Kur’ana dostiglo vrhunac. Iz tog se doba navode dijelovi pjesničkih ostvarenja koja nakon kritičkog osvrta bivaju uvrštena u najbolja i najuspješnija umjetnička ostvarenja.

U osnovi, mudrost i posebna pažnja Božija iziskuju da mudžiza svakog poslanika odgovara savremenim znanostima i aktualnim umjetnostima vremena u kojem se poslanik javlja, kako bi se što bolje mogla uvidjeti nadmoć i nedostižnost mudžize kada se usporedi s ljudskim ostvarenjima. Tako je Imam Sadik u odgovoru na Ibn Sukejtovo pitanje: “Zašto je Bog Musau dao mudžizu bijele ruke i štapa aždahe, hazreti Isau mudžizu liječenja bolesnih a Poslaniku islama mudžizu Kur’an časni?”, rekao: “Za vrijeme Musaa, a.s., bili su veoma prisutni i omiljeni čarolija i sihr, pa mu zbog toga Uzvišeni daje mudžizu koja je bila slična onome što su ljudi toga vremena činili, da bi im ukazao na nemogućnost da učine ono što poslanik može učiniti. Umijeće veoma prisutno i omiljeno u vrijeme Isaa, a.s., bila je medicina pa mu stoga Uzvišeni daje mudžizu liječenja neizlječivih bolesti, kako bi se vrlo lahko moglo uočiti da je posrijedi mudžiza. Umijeće omiljeno u vrijeme Poslanika islama bili su govorništvo i poezija pa zbog toga Uzvišeni objavljuje Kur’an s najljepšim izrazima, kako bi ukazao na nadmoć njegove mudžize.”[1]

Najveći govornici i poznavaoci retorike u vrijeme kada je Kur’an objavljen, poput Velida ibn Mugire Mahzumija, ‘Utbe ibn Rebi‘a i Tufejla ibn Amra, posvjedočili su da su retorika i stil kur’anskog izraza vrhunski i nedostižni za ljudske mogućnosti.[2] Jedno stoljeće nakon toga ljudi poput Ibn Ebi ‘Avdžaija, Ibn Mukaffaa, Ebu Šakira Disanija i Abdul-Melika Basrija odlučili su isprobati svoje mogućnosti u takmičenju sa Kur’anom. Cijelu godinu dana pokušavali su svim svojim snagama, ali nisu mogli ponuditi ni najmanje ostvarenje. Na kraju, svi su priznali vlastitu nemoć i zadivljenost veličinom Božije knjige. Kada je u Mesdžidu-l-haramu bio upriličen skup da pokažu šta su uspjeli u tom vremenu uraditi, Imam Sadik je prošao pored njih proučivši sljedeći kur’anski ajet:

Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.”[3]

قُل لَّئِنِ اجْتَمَعَتِ الْإِنسُ وَالْجِنُّ عَلَىٰ أَن يَأْتُوا بِمِثْلِ هَـٰذَا الْقُرْآنِ لَا يَأْتُونَ بِمِثْلِهِ وَلَوْ كَانَ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ ظَهِيرًا

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] Usuli Kafi, sv. 1, str. 24.

[2] I‘lamu-l-vera’, str. 27; Sire Ibn Hišam, sv. 1, str. 293.

[3] El-Isra’, 88.