Pokornost i smekšavanje srca

Pokornost i smekšavanje srca

Ako čovjek želi da njegova dova bude uslišana, on mora nastojati da postigne nježnost srca, kao i da ga razmekša. Jer, kad se srce smekša, ono postane tanahno, pa između njega i Allaha nestanu zastori, te postane blisko Allahu.

Sam način činjenja dove i traženja ima uticaja na smekšavanje srca, a oni izrazi poniznosti koji se navode u tekstovima dati su upravo s tim ciljem.

Ahmed ibn Fahd el-Hilli bilježi u svom djelu ‘Uddetud-da‘i (Oruđe zazivatelja) da je Božiji poslanik, s.a.v.a., kad bi učio dove i skrušeno molio, bio kao siromah koji prosi hranu.[1]

Bilježi se da je Allah Musau objavio i ovo: “Ispruži dlanove ponizno preda Mnom, onako kao što čini slabi rob koji doziva upomoć svoga gospodara. Kad tako postupiš, milost si zadobio, a Ja sam najplemenitiji od svih plemenitih i moćnih!”[2]

Od Muhammeda ibn Muslima prenosi se da je rekao: “Pitao sam Ebu Džafera, a.s., o riječima Allaha Uzvišenog:

Ali oni nisu bili ponizni Gospodaru svom, niti su skrušeno molitve upućivali [3]

i on mi je rekao: ‘Poniznost je u pokornosti, a skrušenost u dizanju ruku i u skrušenom traženju njima!’”[4]

S obzirom na okolnost da ovaj način učenja dove nije jasan ljudima, određeni sumnjičavci pokušali su unijeti sumnje u ovaj vid činjenja dove. Ali, zašto se ruke u dovi dižu ka Nebesima? Je li to Allah u pravcu Nebesa, pa dižemo ruke ka Nebesima? Imami Ehli-bejta, a.s., objašnjavali su ljudima da je Allah na svakom mjestu, ali da mi na ovaj način obznanjujemo slogan poniznosti i potrebitosti pred Allahom, jer dizanje ruku jeste znak poniznosti i potrebitosti, dok sam ovaj slogan u sebi nosi nadahnjujući učinak u smekšavanju srca i odstranjivanju tvrdoće iz njega te njegovog pročišćenja i činjenja prisutnim pred Uzvišenim Allahom.

Tabersi u svom Ihtidžadžu bilježi da je Ebu Kurra upitao Imama Ridaa, a.s.: “Zbog čega vi kad dovu činite dižete ruke ka Nebesima?” Na to mu je Ebul-Hasan, a.s., kazao: “Uzvišeni Allah Svojim robovima propisao je razne oblike ibadeta (…) a pri činjenju dove, traženja i skrušenog moljenja propisao im je širenje ruku i njihovo podizanje ka Nebesima zbog stanja poniznosti, znaka robovanja i potčinjavanja pred Njim!”[5]

Trenuci raznježenosti jesu trenuci spuštanja Božije milosti. Zato čovjek treba iskoristiti ove trenutke da se Allahu posveti dovom, jer se milost u ovakvim trenucima spušta bez ikakvog računa, i to ne zbog toga što spuštanje Božije milosti ima određeno i ograničeno vrijeme, već zbog toga što za čovjekovo primanje milosti postoji određeno i ograničeno vrijeme, a to je vrijeme raznježenosti. Kad se čovjekovo srce smekša, ono tad postaje sposobno primiti Božiju milost.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Iskoristite dovu za vrijeme raznježenosti, jer ona je milost!”[6]

Ebu Basir od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi da je rekao: “Kad se neko od vas raznježi, neka čini dovu, jer srce zaista neće osjetiti raznježenost dok ne bude čisto!”[7]

Od Ebu Abdullaha, a.s., prenosi se da je rekao: “Kad ti se koža naježi i kad ti oči zasuze, iskoristi priliku, jer tvoj cilj je ostvaren!”[8]

Hadis je jasan: odaziv je izravno povezan sa stanjem onog koji čini dovu. Kad god se srce smekša i postane ponizno, onaj koji čini dovu bliži je ispunjenju. I suprotno – kad god srce otvrdne i sustegne se, udaljenije je od odgovora.

U islamskim tekstovima zabilježeno je da se treba okoristiti trenucima slomljenosti duše i smekšanosti srca, zbog ovosvjetskih nevolja i briga koje more čovjeka, i to obraćanjem Bogu dovom i traženjem.

Ovakvi trenuci uistinu pripremaju čovjeka za predano obraćanje Allahu te za primanje Božije milosti. A tajna svega toga jeste u tome da srce nije u stanju predano se obratiti i primiti osim u trenucima raznježenosti. Zato čovjek koji želi Božiju naklonost i predano obraćanje Njemu u dovi treba zadobiti ovu raznježenost.

Bilježi se od Ishaka ibn Amara da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu, a.s.: ‘Činim dovu, pa bih želio i da zaplačem, ali mi plač ne navire. A nekad se sjetim nekih od svojih umrlih, pa se raznježim i zaplačem, a da li je ovakvo šta dozvoljeno?’ On mi je rekao: ‘Da, prisjećaj se, pa kad se raznježiš, zaplači i obrati se dovom Gospodaru svom Uzvišenom!’”[9]

Ako se nekom ne da zaplakati kako bi smekšao srce, neka se onda pretvara da plače, jer to uistinu dovodi do plača, plač dovodi do smekšavanja srca, a smekšanost srca čini srce otvorenim Uzvišenom Allahu.

Od Sa‘da ibn Jesara prenosi se da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu (Sadiku), a.s.: ‘Ja se pretvaram da plačem pri dovi, a zapravo ne zaplačem?!’ On mi je rekao: ‘Uredu je!’”[10]

Od Ebu Hamze prenosi se sljedeće: “Ebu Abdullah, a.s., rekao je Ebu Basiru: ‘Ako strahuješ da će se nešto desiti ili da ćeš željeti ispunjenje neke potrebe, počni s Allahom, pa Ga veličaj i hvali onako kako Njemu dolikuje, zatim donesi salavat na Poslanika i zatraži svoju potrebu te se pretvaraj da plačeš… Moj otac običavao je reći: Čovjek je najbliži svom Gospodaru onda kad je na sedždi i plače!’”[11]

Imam Sadik na sedždi je, pored ostalog, činio i ovaj zikr:

“Palo je na tlo moje ponizno lice Tvom Silnom Licu. Palo je na tlo moje staro lice Tvom Trajnom i Vječnom Licu. Palo je na tlo moje ovisno lice Tvom Licu Neovisnom o bilo kome. Pali su na tlo i moje lice, i moj sluh, i moj vid, i moje meso, i krv moja, i koža moja, i kosti moje, i sve od mene što zemlja nosi – sve je to na sedždu palo Allahu Gospodaru svjetova!”[12]

[1] ‘Uddetu-d-da‘i, str. 139; Medžalis od Mufida, 22.

[2] ‘Uddetu-d-da‘i, str. 139.

[3] El-Mu'minun, 76.

[4] Usulu-l-Kafi, sv. 2, str. 348.

[5] Usulu-l-Kafi, str. 522; Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1101.

[6] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 213.

[7] Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1120; Usulu-l-Kafi, str. 521.

[8] Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1141.

[9] Usulu-l-Kafi, str. 523; Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1121.

[10] Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1122.

[11] Usulu-l-Kafi, str. 524; Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1122.

[12] El-Beledu-l-emin, str. 331.