Bitka na Bedru između kur’anskih ajeta i prenesenih predaja
Bitka na Bedru između kur’anskih ajeta i prenesenih predaja
Poslanikova, s.a.v.a., sira bez ikakve sumnje spada u glavne izvore razumijevanja vjere. Upravo zbog toga od velike je važnosti da sira bude precizna, ispravna i da se ispravno razumije. Naravno, činjenica da je Poslanik, s.a.v.a., uzor, i neophodnost spoznavanja tog unikatnog uzora, nalaže da svaki musliman na ispravan način spozna Poslanikovu dražesnu i izvanrednu siru.
Bez sumnje najosnovniji, najčvršći i najtačniji izvor njegove sire je časni Kur’an. Jer kur’anski ajeti su ti koji nisu pali ni pod kakav utjecaj nijednog emotivnog, političkog, kulturnog, civilizacijsko-ljudskog faktora i ajeti su ti koji su istinu objasnili bez umanjivanja i oduzimanja i koji su do nas stigli isti onakvi kakvi su i objavljeni. Kur'anski izraz je precizan i uravnotežen.
Drugi izvori, bilo hadis bilo povijest, na prvom mjestu potrebno je dokazati ono što je preneseno i dokazati da je to u potpunosti ispravno, što je zbog različitih faktora veoma teška stvar. Ukoliko se i dokaže ispravnost prenošenja, slijedi nešto što ako nije nemoguće a ono je veoma teško, a to je dokazati ispravnost značenja i sadržaja toga što je preneseno. Jer prenošenje je prihvaćena stvar među učenjacima prenošenja. Danas smo veoma dobro svjesni kakvu temeljnu ulogu u značenju rečenice ima premještanje samo jedne riječi sa svoga mjesta. Nema sumnje da su rasprostranjena i komplicirana politička dešavanja kroz povijest islama, posebno zabrana prenošenja i zapisivanja hadisa, učinili katastrofalnu štetu “prenesenom” naslijeđu islama.
Jedan od važnih, poučnih i utjecajnih događaja s početka islama koji je ponad toga da bude samo historijski događaj, već je više vječna škola, jeste Bitka na Bedru. Niko ne sumnja u ključni značaj ovog događaja za islam i muslimane, i islamski poziv. Položaj ovog događaja kod muslimana bio je tako visok da je kasnije, učešće u Bitki na Bedru bilo jedno od važnih mjerila vrline i reputacije pojedinca, a u muslimanskom društvu je za njih to uzimano kao društvena i materijalna privilegija.
Neki su muslimani u davanju značaja Bedru, otišli predaleko te zbog razloga koji zahtjevaju temeljitu raspravu, u vezi sa učesnicima Bitke na Bedru, sukobljavaju se čak očitim kur’anskim i hadiskim načelima. Naprimjer u predaji koju prenose Buharija, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed ibn Hanbel, Nesai, Ibn Hibban…, u toj dužoj priči koju Buharija više puta spominje, stižemo do rečenice: “Omer je rekao: “O Allahov poslaniče, dozvolite mi da odsječem glavu ovom licemjeru.” Poslanik, s.a.v.a., reče: “On je učesnik Bedra, šta znamo možda je Allah, dž.š., bacio pogled na učesnike na Bedru i rekao: “Radite šta vam je srcu volja, vama Sam oprostio!”[1]
Ne želimo sada dokazivati da je ova predaja lažna niti da se otvoreno protivi kur’anskim načelima i Poslanikovom sunnetu, međutim, predaja kao prvo daje do znanje da je ruka krivotvorenja stigla čak i do velikog događaja Bitke na Bedru, a drugo, kao da su neke osobe imale posebne interese u pretjerivanju i uzdizanju ovog događaja iznad njegovih granica. Prema tome, da bi se događaj Bedra ispravno spoznao, neophodno je biti oprezan i svako pitanje vezano za njega pažljivo razmotriti.
Bez sumnje jedan od važnih razloga pridavanja pažnje Bitki na Bedru od strane muslimana jesu kur’anski ajeti. U brojnim surama časni Kur’an, različitim povodima ukazuje na Bedr kao veoma važan događaj. Tom pitanju posvetio je veliki broj ajeta. Međutim, Kur’an na Bedr gleda sasvim drugačije od načina kako na njeg gledaju predaje. Kur’an Bedr predstavlja poprištem na kojem su se pokazali Božiji znakovi i Njegovi historijski zakoni, kao događaj u kojem su se kao i u svim važnim društvenim događajima, ljudi pokazali u velikom koloritu različitih izdanja. Neki su ostali potpuno lojalni, pokazavši dobro suštinu svog vjerovanja. Neki su pak na ovom ispitu pali, a opet oni se nalaze na različitim nivoima. Dok se u predajama svi učesnici na Bedru predstavljaju svecima i to apsolutno i u mjeri pretjerivanja, tako da činjenica da su se našli na tom mjestu i učestvovali u tom događaju postaje razlog da se predstave svecima.
Kao primjer, razmotrit ćemo dva važna pitanja na koje ukazuje Kur’an:
1 – Ajeti od 5. do 8. sure El-Enfal govore:
Tako je to bilo i onda kada te je Gospodar tvoj s pravom iz doma tvoga izveo – što jednoj skupini vjernika nikako nije bilo po volji. Raspravljali su se s tobom o borbi; nakon što je bilo očito da će pobijediti, kao da se naočigled svoj u smrt gone. I kada vam je Allah obećao da će vaša biti jedna od dvije skupine – a vi ste više voljeli da vam padne šaka ona koja nije bila naoružana – Allah je htio da riječima Svojim istinu utvrdi i nevjernike u korijenu istrijebi. Da utvrdi Istinu i uništi neistinu, makar to prestupnicima ne bilo po volji.
كَمَا أَخْرَجَكَ رَبُّكَ مِنْ بَيْتِكَ بِالْحَقِّ وَإِنَّ فَرِيقًا مِنَ الْمُؤْمِنِينَ لَكَارِهُونَ يُجَادِلُونَكَ فِي الْحَقِّ بَعْدَمَا تَبَيَّنَ كَأَنَّمَا يُسَاقُونَ إِلَى الْمَوْتِ وَهُمْ يَنْظُرُونَ وَإِذْ يَعِدُكُمُ اللَّهُ إِحْدَى الطَّائِفَتَيْنِ أَنَّهَا لَكُمْ وَتَوَدُّونَ أَنَّ غَيْرَ ذَاتِ الشَّوْكَةِ تَكُونُ لَكُمْ وَيُرِيدُ اللَّهُ أَنْ يُحِقَّ الْحَقَّ بِكَلِمَاتِهِ وَيَقْطَعَ دَابِرَ الْكَافِرِينَ لِيُحِقَّ الْحَقَّ وَيُبْطِلَ الْبَاطِلَ وَلَوْ كَرِهَ الْمُجْرِمُونَ
Ovi časni ajeti otkrivaju da:
Kao prvo, bile su najmanje dvije grupe vjernika sa Poslanikom, s.a.v.a. Jedna grupa je ona koja je mrzila borbu protiv nevjernika.
Drugo, njihova mržnja nije samo na ravni unutarnjeg osjećaja, već iako im je istina postala jasna, oni su se raspravljali sa Poslanikom, s.a.v.a., kako bi ga spriječili od ratovanja sa njevjernicima.
Treće, nisu se čak zadovoljili samo s raspravom, već su svoje negodovanje pokazali i praktično.
Četvrto, iako je Allah, dž.š., obećao da će muslimani sigurno imati jedan od dva pozitivna rezultata: ili će im u ruke doći kurejšijska karavana, ili će pobijediti kurejšijske nevjernike, ali, jedna grupa muslimana željela je samo domoći se karavane, a kada im je ona pobjegla, potpuno su izgubili motivaciju ne pridavajući nikakav značaj Božijem obećanju da će pobijediti svoje neprijatelje. Sve to u stanju kada je Allah, dž.š., htio da Bedr bude poprište na kojem će istina pobijediti zabludu.
Međutim, predaje i povijesne bilješke, nažalost iako je Kur’an bio prisutan i kod prenosilaca predaja i kod povjesničara, vođene su naporom da se Bedr predstavi u drugačijoj slici, i da se svim učesnicima na Bedru izgrade likovi potpune svetosti, da bi nakon toga bilo koji grijeh i zločin da počine, bili slobodni jer im je Bog oprostio!
Kada je riječ o vjernicima koji su mrzili prisustvo u bici na Bedru i koji su u pokušaju da spriječe Poslanika, s.a.v.a., od borbe o tome s njim čak i raspravljali, pokazavši svoje nezadovoljstvo što idu na poprište tako što su se kretali poput onih koje odvode u smrt, knjige hadisa i povijesti o tome ili šute ili čak i njih prikazuju kao potpuno pozitivne ličnosti koje Poslanik, s.a.v.a., potvrđuje.
Od onih koji se otprilike spominju u svim knjigama sire zbog svojih stavova o borbi, a mogu biti vezani za spomenute ajete jesu tri veoma poznate ličnosti. Ebu Bekr ibn Ebi Kuhafeh koji je postao prvi halifa nakon Poslanika, Omer ibn Hattab, koji je kasnije postao drugi halifa i Mikdad ibn Amr ibn Esved.
Ni u jednoj knjizi sire napisane u posljednjim stoljećima, nisu spomenute riječi koje su izgovorili Ebu Bekr i Omer u odgovoru na Poslanikovo, s.a.v.a., pitanje kojim je od ashaba tražio mišljenje o ratu. U svim knjigama napisano je otprilike ovako:
Poslanik, s.a.v.a., je pitao ashabe za mišljenje o ratu. Ebu Bekr je ustao i govorio. Poslanik mu pokaza da sjedne. Zatim ustade Omer i govorio je, i Poslanik mu pokaza da sjedne.
U nekim knjigama su napisali: Ebu Bekr je ustao i govorio je, a lijepo je govorio. Poslanik mu naredi da sjedne. I Omer ustade i govorio je a lijepo je govorio, i Poslanik i njemu naredi da sjedne. Zatim ustade Mikdad i reče: O Allahov poslaniče, mi vjerujemo u tebe i tebi smo pokorni, gdje god da nas povedeš i u bilo koju teškoću da nas uvedeš mi smo sa tobom, i nećemo biti poput Beni Israilćana… Poslanik se puno obradova Mikdadovim riječima, lice mu se ozari i uputio je dovu za njega.
Međutim, u najstarijim knjigama sire i povijesti, prenesen je dio Ebu Bekrovog i Omerovog govora. Iako to nije sve, ali može nam rasvijetliti dio gore navedenih ajeta. Riječi kojima njih dvojica pokušavaju opisati kurejšijske nevjernike izvanrednim hvalama, te zaplašiti i spriječiti Poslanika i muslimane od rata i suočavanja s njima, povod su povrijeđenosti Poslanika, s.a.v.a., i njemu lojalnih ashaba vjernika. Prije svega Mikdadove riječi bile su odgovor Ebu Bekru i Omeru.
Riječi Ebu Bekra i Omera u El-Magazi, El-Vakidi su prenešene ovako:
„…Poslanik, s.a.v.a., je tražio mišljenje svojih ashaba, da li da ratuju ili da idu u potragu za trgovačkim povorkama, pa je ustao Ebu Bekr i rekao: ‘Božiji Poslaniče, u pitanju je Kurejš i njegova umišljenost! Nikad nije povjerovao otkako je porekao. Nikad nije ponižen otkako je postao dostojanstven! A ti nisi došao onako kako bi trebalo kada se krene u rat!‘ Poslanik, s.a.v.a., mu na to reče: ‘Sjedi!’ i on sjede. Poslanik zatim ponovo reče: ‘Dajte još mišljenja!’ Ustade Omer i ponovi Ebu Bekrove riječi. Poslanik, s.a.v.a., i njemu naredi da sjede pa i on sjede. Tad ustade Mikdad i reče: ‘Božiji Poslaniče, u pitanju je Kurejš i njegova umišljenost! Mi smo povjerovali u tebe, potvrdili smo istinitost tvog poziva i posvjedočili smo da je istina ono što si donio. Tako mi Allaha, ako nam narediš da se popnemo na trnovito drvo… ići ćemo s tobom i nećemo ti reći ono što su Benu-Izraelćani rekli Musau: Idite i ti i tvoj Bog pa se borite, a mi ćemo ovdje sjediti. Ne, mi tebi kažemo: Idi ti sa svojim Gospodarom, pa se borite, a i mi ćemo se boriti uz vas. Tako mi Allaha, borit ćemo se s tvoje desne i s tvoje lijeve strane i ispred tebe.’ Ozari se lice Božijeg Poslanika, s.a.v.a., te on prouči dovu za njega, radostan!…“[2]
Ove riječi ukazuju na veliki strah ove dvojice od kurejšijskih nevjernika. Pokušali su svoj strah prenijeti i na druge. Kur’an o njihovom stanju kaže: kao da se naočigled svoj u smrt gone!
Nažalost, politika nije dozvolila da se Poslanikova, s.a.v.a., sira prenese bez izmjena i iskrivljavanja. Na taj način postaje jasno zašto se kroz povijest radilo na tome da se svi učesnici na Bedru prikažu kao sveti ljudi. Iz nekih kur’anskih ajeta uviđa se da su se neki Poslanikovi saputnici tog dana čak udaljili od islamske vojske, čekajući da ukoliko pobijede nevjernici da im se brže-bolje priključe. Sigurno bi neki rekli da su oni licemjeri, međutim nije tako jer Kur’an na Bedru ne govori o licemjerima, jer struja licemjerja još nije nastala.
2 – Ajeti od prvog do 4., sure El-Enfal:
Pitaju te o ratnom plijenu. Reci: “Ratni plijen pripada Allahu i Poslaniku.” Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku, ako ste pravi vjernici. Pravi su vjernici samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se ajeti Njegovi uče, vjerovanje im povećaju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji namaz obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih kod Gospodara njihova čekaju počasti, i oprost, i opskrba divna.
يَسْأَلُونَكَ عَنِ الْأَنْفَالِ قُلِ الْأَنْفَالُ لِلَّهِ وَالرَّسُولِ فَاتَّقُوا اللَّهَ وَأَصْلِحُوا ذَاتَ بَيْنِكُمْ وَأَطِيعُوا اللَّهَ وَرَسُولَهُ إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللَّهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ آيَاتُهُ زَادَتْهُمْ إِيمَانًا وَعَلَى رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَمِمَّا رَزَقْنَاهُمْ يُنْفِقُونَ أُولَئِكَ هُمُ الْمُؤْمِنُونَ حَقًّا لَهُمْ دَرَجَاتٌ عِنْدَ رَبِّهِمْ وَمَغْفِرَةٌ وَرِزْقٌ كَرِيمٌ
U ovim časnim ajetima govori se o:
Prvo, o traženju ratnog plijena u vezi s čim im se kaže da budu bogobojazni i da se čuvaju međusobnih svađa i rasprava!
Drugo, naređuje im se pokornost Allahu i Poslaniku.
Treće, vjernici se dijele na prave vjernike i one koji to nisu.
U 27. i 28. ajetu sure El-Enfal čitamo: O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne proigravajte, i neka znate da su imeci vaši i djeca vaša samo iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَخُونُوا اللَّهَ وَالرَّسُولَ وَتَخُونُوا أَمَانَاتِكُمْ وَأَنْتُمْ تَعْلَمُونَ وَاعْلَمُوا أَنَّمَا أَمْوَالُكُمْ وَأَوْلَادُكُمْ فِتْنَةٌ وَأَنَّ اللَّهَ عِنْدَهُ أَجْرٌ عَظِيمٌ.
Prema tome neki su bili vjernici a varali su Allaha i Poslanika, a kao da je za to glavni razlog bio novac i ratni plijen.
Ahmed ibn Hanbel u svome Musnedu prenosi od Ubade ibn Samita: “U Bici na Bedru, nakon što je Allah, dž.š., porazio neprijatelja, jedna grupa od nas je pošla juriti neprijatelje. Jedna grupa je počela iskupljati ratni plijen, a jedna grupa je ostala oko Poslanika, s.a.v.a., štiteći ga da neprijatelj ne bi na prevaru napao. Kada je nastupila noć i svi smo se okupili, oni koji su iskupili ratni plijen rekoše: “Mi smo ga iskupili i pripada nama, i vi u tome nemate udjela!” Oni koji su jurili neprijatelje govorili su: “Vi ga ne zaslužujete više od nas, jer mi smo otjerali neprijatelje da biste ga vi iskupili!” Treća grupa su rekli: “Nijedna od vas dvije grupe nije dostojnija od nas da mu pripadne plijen. Mi smo ostali da štitimo Poslanika da ga neprijatelj ne bi na prevaru napao…” Tada su objavljeni početni ajeti sure El-Enfal.
I pored svega ovog, knjige sire i hadisa, sve njih prave svecima koji ako nakon Bitke na Bedru počine bilo koji grijeh, slobodni su i Bog im je oprostio!
Sva ova izvrtanja, laži, izmišljanje autoriteta, sakrivanje istina, jesu zarad pokrivanja zala političara nakon života časnog Poslanika, s.a.v.a. Razmjera ove izdaje postaje jasna kada vidimo da je kroz povijest u svim generacijama muslimana dovela do potpuno iskrivljenog razumijevanja vjere.
[1] Sahihu Muslim, hadis broj 2494; Sahihu-l-Buhari, hadis broj 2845; Sunenu-n-Nisai, hadis broj 17868; Sunenu Ebu Davud, hadis broj 2850; El-Mustedreku ‘ala-s-sahihajn, hadis broj 7049; Sunenu-t-Tirmizi, hadis broj 3305; Musnedu Ahmed, sv. 1, hadis broj 601…
[2] Vidi: El-Megazi, El-Vakidi umro 207. po hidžri, dio o Bici na Bedru; Es-Siretu-l-halebijja, sv. 2, str. 160.