Imam Mehdi i tajna skrivenosti

Imam Mehdi, alejhi selam

Predaje

Predaje koje od Poslanika prenose i šiije i sunije u vezi sa hazreti Mehdijem prelaze stepen mutevatira. Predaje koje prenose samo sunije, u skladu sa ocjenom jednog dijela sunijskih alima, postižu stepen mutevatira.[1] Jedna skupina sunijskih učenjaka vjerovanje u hazreti Mehdija smatra zajedničkim vjerovanjem svih mezheba.[2] Neki od njih pišu knjige o hazreti Mehdiju i predznacima njegovog dolaska.[3] Evo nekoliko primjera sunijskih rivajeta. Između ostalog, prenosi se veliki broj hadisa u kojima je Poslanik rekao: “Kada bi ostao samo jedan dan Ovome svijetu, Uzvišeni Bog bi taj dan učinio toliko dugačkim da čovjek iz Ehli-bejta koji ima moje ime stigne na vlast (i ispuni Zemlju pravdom, kao što je prije toga bila ispunjena nepravdom).”[4] Od Ummi Seleme prenosi se da je Poslanik rekao: “Mehdi je moj potomak i od djece je Fatimine.”[5] Od Ibn Abbasa prenosi se da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ali je imam ummeta nakon mene, a od njega će biti i očekivani Kaim, koji će kada se bude pojavio ispuniti Zemlju pravdom, kao što je bila ispunjena nepravdom.”[6]

Skrivenost i tajna skrivenosti

Jedna od odlika dvanaestog Imama koja je naglašena u predajama Ehli bejta jeste skrivenost. Između ostalog, Abdulazim Hasani prenosi od Imama Muhammeda Tekija, a on od svog oca i od Zapovjednika pravovjernih da je rekao: “Naš Kaim imat će dugotrajnu skrivenost. Kao da gledam šiije kako poput gladnog stada koje traži ispašu idu u potragu za njim, ali ga ne nalaze. Dobro znajte, svaki od njih koji ostane čvrst u vjerovanju i koji usljed dugotrajne skrivenosti svoga Imama ne postane okorjela srca, na Sudnjem danu bit će sa mnom na istom stepenu.” Zatim je rekao: “Kada naš Kaim ustane, neće biti pod teretom ničije prisege (nijedan nasilni vladar neće imati vlast nad njim), upravo zbog toga krišom je rođen i skriven je od pogleda ljudi.”[7] Imam Sedždžad prenosi od svog oca, a on od Zapovjednika pravovjernih sljedeću predaju: “Naš Kaim ima dvije skrivenosti, jedna je duža od druge. Samo oni koji imaju jako uvjerenje i ispravnu spoznaju ostat će čvrsto pri njegovom imametu.”[8]

Da bi nam postala jasna tajna skrivenosti, potrebno je da uputimo pogled u sudbinu čistih imama.

Kao što znamo, nakon Poslanika, s.a.v.a., većina ljudi dala je prisegu Ebu Bekru, zatim Omeru, pa Osmanu. Nakon hilafeta trećeg halife ljudi daju prisegu hazreti Aliju. On, koji je bio halifa postavljen od Boga i Poslanika, za vrijeme vlasti trojice prethodnih halifa, da bi očuvao interese tek utemeljenog islamskog društva, povukao se i govorio je samo onda kada je trebalo da se nad ljudima upotpuni dokaz, ali u isto vrijeme nije se libio ničeg što je bilo u korist islama i muslimana. Međutim, doba od nekoliko godina njegove uprave prošlo je u sukobima sa onima koji se okupiše oko deve, s Muavijom i haridžijama, da bi na kraju postigao stepen šehadeta ubijen rukom jednog haridžije. Imam Hasan Mudžteba također je bio otrovan Muavijinim naređenjem. Nakon Muavijine smrti njegov sin Jezid, koji nije čak poštovao ni formu islama, sjeda na vladarsku stolicu Emevija. Na taj način dogodio se takav pad da od islama nije ostalo ni traga. Usljed toga, Imam Husejn nije imao izlaza osim da ustane i da šehadetom do određene mjere osvijesti i probudi muslimane i na taj način spasi islam od nestajanja. Međutim, nisu ostvareni uvjeti za uspostavljanje pravedne islamske vlasti. Zbog toga su se ostali čisti imami bavili učvršćivanjem temelja vjerovanja i širenjem nauka i propisa islama te odgajanjem nadarenih pojedinaca, dajući im nadu da će se ostvariti pravedna Božija vlast. Na kraju, jedan po jedan postali su šehidima. U svakom slučaju, čisti imami su u razdoblju od dva i po stoljeća, trpeći velike teškoće i nepodnošljive pritiske, uspjeli objasniti istine islama. Jedan dio javno, a drugi pojedinačno, svojim sljedbenicima i svojim posebnim prijateljima. Na taj način islamska učenja u različitim dimenzijama bila su proširena u društvu tako da je opstanak Poslanikovog Šerijata zajamčen. Uz sve to, na različitim mjestima u islamskim državama osnivane su skupine koje su se borile protiv nepravednih vladara, pa su na taj način – ako ništa drugo – uspjele do određene granice stati na put njihovom nasilju i svojeglavosti. Međutim, ono što je stvaralo veliku brigu nasilnicima jeste vijest o pojavi hazreti Mehdija, što je bila neposredna prijetnja njihovoj egzistenciji. Zato savremenici Imama Hasana Askerija, a.s., veoma revnosno i odlučno prate svaki njegov pokret, da bi u slučaju da mu se rodi sin on bio na vrijeme smaknut. Ipak, volja Božija htjela je nešto drugo: da se Imam Mehdi, a.s., rodi kako bi spasio ljudsko društvo i da zbog toga bude i spašen i sačuvan. Upravo iz tog razloga za vrijeme života njegovog oca, do njegove pete godine, samo ograničen broj posebnih prijatelja imao je dodir s njim, a nakon smrti njegovog oca on je s ljudima imao vezu posredstvom četverice ljudi, koji su jedan za drugim postajali njegovi posebni zastupnici.[9] Nakon toga počinje velika skrivenost, čije trajanje nije poznato, a trajat će sve dok društvo ne bude spremno prihvatiti Božiju svjetsku vlast, kada će se on, Božijim određenjem, pojaviti. Iz predočenog zaključujemo da se tajna njegove skrivenosti ogleda u okolnosti da je bio sačuvan od zla osionih i nasilnih ljudi. U nekim se predajama ukazuje i na druge mudrosti i razloge skrivenosti, pa se između ostalog spominje i ispit ljudi, da se vidi koliko će nakon upotpunjenja dokaza ostati postojani i čvrsti. Svakako, u vrijeme skrivenosti ljudi nisu u cijelosti uskraćeni za njegovo dobro, već je, kako se to kaže u predajama, on trenutno poput Sunca koje je iza oblaka,[10] čijim svjetlom se ljudi i dalje koriste, kao što je bezbroj pojedinaca, iako ga ne poznaju, došlo u doticaj s njim, pa su im riješene materijalne i duhovne teškoće i na taj način su vidjeli korist od njega. Njegov život jeste važan činilac koji budi nadu i optimizam kod ljudi te im pomaže da se poprave i pripreme za njegov dolazak.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] Pogledati: Sava‘ik Ibn Hadžer, str. 99; Navaru-l-ebsar Šeblendži, str. 155, Is‘afu-r-ragibin, str. 140; El-Futuhatu-l-islamiijje, sv. 2, str. 311.

[2] Šarhe Ibn Ebi El-Hadid bar Nehdžu-l-belaga, sv. 2, str. 535; Sabaiku-z-zeheb od Suvejdija, str. 78; Gajetu-l-me’mul, sv. 5, str. 362.

[3] Poput knjige El-Bejan fi ahbari sahibi-z-zeman, od Hafiza Muhammeda ibn Jusufa Gandžija Šafiija, koji je živio u 7. stoljeću, te knjiga El-Burhan fi ‘alamati Mehdi ahiri-z-zeman, od Muttekija Hindija, koji je živio u 10. stoljeću.

[4] Sahih Tirmizi, sv. 2, str. 46; Sahih Ebu Davud, sv. 2, str. 207; Musned Ibn Hanbel, sv. 1, str. 378; Jenabi‘u-l-meveddeh, str. 186, 258, 440, 488, 490.

[5] Is‘afu-r-ragibin, str. 134, preneseno iz Sahihu Muslima; a bilježe i Ebu Davud, Nesai, Ibn Madždže i Bejheki.

[6] Jenabi‘u-l-meveddeh, str. 494.

[7] Muntehabu-l-eser, str. 255.

[8] Isto.

[9] Bili su to: Osman ibn Said, Muhammed ibn Osman ibn Said, Husejn ibn Ruh i Ali ibn Muhammed Samari.

[10] Biharu-l-envar, sv. 52, str. 92.