Iskonska i odgojna savjest
Iskonska i odgojna savjest
Sve one vrste dobra i zla koje sve nacije i narodi svijeta razumiju i poimaju, i koja su urezana u svako ljudsko biće, jesu ljudski fitrijati, koji se mogu zvati još i iskonska moralna savjest.
S druge strane, sva ona dobra i zla koja čovjek ne prepoznaje po svojoj iskonskoj prirodi, već su ga tome podučili poslanici ili neki drugi učitelji – a to su ona dobra i zla koja su u današnjem svijetu duboko ukorijenjena – nisu iskonska i mogu se nazvati još odgojnom moralnom savješću.
Iznevjeriti povjereno i oženiti se vlastitom majkom nešto je što je savjesti današnjih ljudi ružno i prezreno, s tim što je pronevjera povjerenog odvratna po iskonskoj prirodi, a ženidba vlastitom majkom ružna je po naučavanju i odgoju velikih ljudi čovječanstva. Stoga se može kazati da potreba za čuvanjem povjerenog dolazi iz iskonske savjesti, a neženjenje najbližim srodnicima dolazi iz odgojne savjesti.
Dijete po svojoj nutarnjoj prirodi teži slobodnom kretanju, ali se ova njegova želja od samog početka sukobljava sa društvenim zahtjevima i ustaljenim pravilima. Dijete želi svoje prirodne potrebe upražnjavati na potpuno slobodan način, kako mu se dopada, ali ga, s druge strane, društvena ograničenja tjeraju na red i krepost.
Djetetu ne dozvoljavaju da udari onoga s kim se igra onako kako želi, da ujede svoju majku, ili da polomi igračke. Konačno, spriječeno je da ostvari svoje prohtjeve koji proizlaze iz osjećaja egoizma i samoljublja.
Otuda što svaka težnja postaje određena zahvaljujući posebnom cilju, na tragu toga i dijete odustaje od svoga cilja. Za nas je ovdje važno da vidimo do čega dovodi ovo uskraćivanje djetetu.
Potrebno je u podsvijesti pronaći sve primjere prohtjeva koji su potisnuti zbog neusaglašenosti sa društvenim okolnostima.
Svaka potisnuta želja biva pohranjena u podsvijesti. Treba ipak istaći da ove neostvarene želje zauzimaju samo dio podsvijesti, ne cijelu, jer cjelokupna podsvijest ima mnoštvo drugih sadržaja, među kojima su i neki nasljedni duševni činioci, kao i ono što je zbog neupražnjavanja tokom dječijeg razvoja potisnuto u podsvijest.[1]
Po mišljenju Freuda, moralna savjest nije ništa drugo do društvena uzda nad čovjekom. Moralna savjest nije nikakav predstavnik neke nutarnje pozitivne reakcije iz dubine čovjekovog duha, nego naprosto unutrašnje poimanje društvenih zabrana.[2]
Po Freudovom mišljenju, u ljudskoj historiji, a ni u historiji pojedinaca, ne postoje izvorne predstave o dobru i zlu. Ove predstave dolaze isključivo izvana, iz društvenog okruženja.[3]
Iz ovih nekoliko kratkih rečenica shvata se da, po Freudovom mišljenju, moralna savjest nema nikakva utemeljenja u iskonskoj prirodi i u čovjekovom bitku. Potisnute želje i prigušeni nagoni, kao i nasljedni činioci, u dubini čovjekovog bitka stvaraju učinke i to je ono što, po Freudu, nazivamo moralnom savješću. Upravo kao što uzda obuzdava i kroti nemirnog konja, i moralna savjest, koja je proizvod društvenih zabrana, jeste poput uzde koju društvena zajednica stavlja čovjeku, ne bi li ograničila njegovu slobodu i ne bi li ga stavila pod nadzor.
Mnogo je naučnika u svijetu koji, nasuprot Freudu, moralnu savjest smatraju iskonskim i prirodnim blagom položenim u čovjeka. Moralna savjest ukorijenjena je u dubini čovjekova bića, ona je postojana i neprestano djeluje. U svim razdobljima života i različitim stanjima njen čisti nebeski glas se čuje iz djela duše.
Jean-Jack Rousseau u svojoj knjizi Emil o ovome kaže:
Savjest je neuništivi iskonski nagon, nebeski zov, siguran vodič neukim i ograničenim osobama, ali je isto tako svjesna i slobodna, pošten sudija, dobrohotna i razlučuje dobro i zlo.[4]
S jedne strane, posmatranje duševnih bolesti i, s druge strane, prirodne duševne reakcije pokazuju veliku važnost moralne savjesti u ljudskoj psihi, kao i razliku između nje i društvenih uzda.[5]
Moralna savjest nije vještačka reakcija, već je to najdublji prirodni ljudski činilac. I bez obzira na različitost ispoljavanja, ljudi ne mogu svoju savjest prigušiti ili uništiti. Pored toga, izuzetna postojanost moralne savjesti čak i kod teških bolesti, u slučaju duševnog poremećaja i pada, te njen opstanak nakon što oslabi sjaj inteligencije, kao što smo rekli, svjedoče o njenoj izuzetnoj važnosti i vrijednom položaju u čovjekovom duhu. Manji broj učenjaka se pita da li je moralna savjest proizvod naučavanja, odgoja ili vjere. Treba, međutim, podsjetiti da su u primitivnim ritualima nastali vrijedni tragovi ove savjesti. Strahovi i traženje oprosta prvotnih plemenskih zajednica i mnoštva idolopokloničkih skupina ukazuju na snagu savjesti od samog početka čovječanstva. Poricanje ove zbilje ravno je tome da o ličnosti čovjeka ništa ne razumijemo.[6]
Neka Freudova vjerovanja su neispravna i nebitna prema mišljenju znatnog broja današnjih naučnika u svijetu, koji su, s punom sigurnošću i jakim dokazima, odbacili njegove postavke. Freud je po pitanju moralne savjesti i vjere, umjesto preciznih naučnih dokaza te valjane i duboke analize, stvorio legende. Tako je načela vjere i moralnu savjest istraživao na primjeru nekog zamišljenog plemena, koje je stvorio u svojoj glavi, i kada god bi zapao u bezizlaz, povlačio bi se iz rasprave.
Neki zapadni psiholozi, koji su iskazali sklonost ka Freudovoj psihoanalizi, ipak nisu mogli sakriti nedostatnost njegovih riječi po pitanju vjere.
Oni koji budu iščitavali Freudova djela doći će do zaključka da on nije ponudio zadovoljavajuće odgovore po pitanju vjerskih očekivanja i želja čitalaca. On nije dao valjane odgovore na postavljena pitanja iz ove oblasti, ali treba imati u vidu da Freud nikada nije ustrajavao na tvrdnji da je dao potpuna objašnjenja iz oblasti vjere.[7]
[1] Andišehaje Frojd, str. 33.
[2] Će midanim (Bimarihaje ruhi va asabi), str. 64.
[3] Andišehaje Frojd, str. 105.
[4] Će midanim (Dženajat), str. 15.
[5] Će midanim (Bimarihaje ruhi va asabi), str. 64.
[6] Će midanim (Bimarihaje ruhi va asabi), str. 67.
[7] Andišehaje Frojd, str. 86.
