Kada nauka prevagne nad duhovnom stvarnošću
Kada nauka prevagne nad duhovnom stvarnošću
Već dugo vremena naučnici su duboko u istraživanjima i uspjeli su strgnuti zavjesu sa mnogih prirodnih tajni. Kako sitne zemaljske atome tako i ogromna nebeska tijela oni su stavili u središte proučavanja te su uspjeli riješiti mnoštvo pitanja koja su u prošlosti bila nepoznata. U novoj civilizaciji znanje je sa imaginativne i predodžbene razine prešlo na osjetilnu i empirijsku. Laboratoriji su odredili mjeru prirodnim pojavama i dali odgovore u brojkama.
Moderna nauka je načinila veliku revoluciju u svim oblastima života i utrla put novoj civilizaciji. Čovječanstvo je posredstvom moćnog oružja nauke počelo stavljati prirodu pod svoju kontrolu i uklanjati jednu po jednu nejasnoću. Nauka je proširila uglove gledanja u mračne prostore prirode te je čovjek postajao obavješteniji o skrivenim tajnama prirode. Čovjek je upoznao proste i složene stvari na svijetu, odredio im mjeru i polahko ušao u poredak uzroka i posljedica te svakom tom elementu, živom ili mrtvom, odredio ulogu u svijetu. Zahvaljujući otkrivanju tajni u svijetu čovjek je mogao ovladati silom Zemljine teže te u svemir poslati rakete. Danas čovjek već razmišlja o tome kako da pokori i neka druga nebeska tijela, nada se da će jednog dana doći do njih i da će putem moći znanja i njima zagospodariti.
Do svih ovih pobjeda čovjek je došao posredstvom nauke; nauke oslonjene na iskustvo, osjetila, laboratorije, nauke koja se temelji na proračunu i mjerenju. Empirijske nauke, svojim ogromnim napretkom, ostvarile su veliki uticaj na mišljenje ljudi. Svijet se okrenuo ovom znanju i univerziteti su utemeljeni upravo na osnovama ovih nauka. Malo-pomalo svijet se potpuno okrenuo mjerljivim zbiljama, a one nemjerljive prepuštene su zaboravu.
Nagli napredak ovog mjerljivog znanja ljude ograničenih kapaciteta je potpuno zaslijepio. Toliko su se opili i uobrazili da su odbacili sve nemjerljive činjenice i zbilje. Zaboravili su Boga, vjeru, Božije poslanike, poštovanje prema duhovnom i psihološkom jezgru čovjeka, koje označava najveću riznicu ljudske sreće – sve su to prezrivo i podrugljivo bacili u zaborav. Ovo neznanje je, sa stanovišta realističkih svjetskih učenjaka, najveća nesreća današnje civilizacije.
