Medina pod Jezidovom čizmom
Medina pod Jezidovom čizmom
Period Jezidove vladavine nije bio dug. Međutim, njegovi potezi tokom ovog kratkog perioda su bili tako veliki i bez premca da ga je pretvorio u najcrnji period historije islama. Jedan od njegovih poteza je i zastrašujući događaj “Harre”.[1]
Historičari bilježe da se to desilo ovako: kada je Abdullah ibn Zubejr pozvao ljude Hidžaza da ga slijede, veliki broj ljudi se odazvao. Ta je vijest stigla i do Jezida pa je zatražio od svog namjesnika u Medini da pošalje delegaciju sačinjenu od velikana tog grada u Šam, kako bi on saslušao njihove zahtjeve i pridobio ih. I zaista, medinska delegacija, među kojima su bili i Munzir ibn Zubejr, Abdullah ibn ebi Umejr i Abdullah ibn Hanzale,[2] krenula je prema Šamu. Jezid ih je veoma toplo primio i pri povratku im uručio ogromnu svotu novca. Kada su se vratili u Medinu, izvijestili su ljude:
“Mi dolazimo od čovjeka razvratnika koji konzumira vino. Zabavlja se muzikom i pjesmom, a sluškinje i sluge mu sviraju. Igra se sa psima…”[3]
Ez-Zehebi bilježi da se Abdullah ibn Hanzale, veliki Poslanikov ashab, obratio narodu Medine ovim riječima:
“O, ljudi, bojte se Boga! Tako mi Boga, mi nismo bili ustali protiv Jezida dok se nismo uplašili da će nam s neba sipati kamenje. On je čovjek koji dijeli postelju sa ženama koje imaju djecu, kćerkama i sestrama. Pije vino i ne obavlja namaz…”[4]
Ljudi su se složili da će ga skinuti s položaja hilafeta i da će upraviteljstvo prepustiti Abdullahu ibn Hanzali.
Jezid je na to sakupio vojsku od dvanaest hiljada vojnika na čelu s Muslimom ibn ‘Ukbeom[5] i, pored one sume koja im je pripadala iz bejtu-l-mala, svakome ponaosob dao kao nagradu stotinu zlatnika te ih pripremio za odlazak u Medinu. Komandantu vojske je naredio:
“Uđi u Medinu i tri dana pozivaj ljude na pokoravanje. Ako odbiju, ratuj s njima. Kada ovladaš gradom, tri dana ga učini dozvoljenim svojim vojnicima. Sav imetak, kućne potrepštine, oružje i hrana u gradu neka budu pravo vojnika, ali poslije tri dana ih zaustavi. Vojnicima preporuči da se lijepo odnose prema Aliju ibn Husejnu, jer on nije bio umiješan u ove događaje. Znaj da ideš kod naroda neznalica i umišljenih. Njih je strpljivost vođe pravovjernih, Muavije, učinila svojeglavim i misle da im niko ne može ništa. Šta god vojska Šama bude htjela raditi, nemoj im braniti!…”[6]
Muslim ibn ‘Ukbe je ušao u Medinu i otišao na mjesto zvano Harre. Nakon što im je tri dana data prilika i narod Medine se nije predao, on je počeo veliki rat. Nakon pobjede proglasio je vojnicima dozvoljenim cijeli grad da može raditi šta god ko poželi.
“Vojnici su krenuli u ubijanje, otimanje imetka ljudima, uznemiravanje i nasrtanje na djevojke i žene. Radili su stvari koje Bog ne voli.”[7]
U tom ratu je ubijeno više od sedamsto velikana iz plemena Kurejš i više od šest hiljada i petsto ljudi Medine.[8] Jedan od onih koji su živi uhvaćeni bio je i Jezid ibn Abdullah ibn Zem'e. On je bio unuk Umm Seleme, supruge Božijeg Poslanika. Njega su odveli kod Muslima i rekli mu:
“Daj pristanak da od sada imaš status kupljenog roba Predvodnika vjernika, Jezida, i da on može odlučivati o tvom životu i imetku!” On im je odgovorio: “Ja pristajem na Jezidovu vlast po Božijoj knjizi i Poslanikovom sunnetu.” Muslim je onda naredio da ga ubiju![9]
Ibn Kesir bilježi da je nakon pobjede Muslima ibn ‘Ukbe, koji je, onako kako je Jezid, Bog mu ne dao hajra, naredio, proglasio Medinu tri dana dozvoljenom svojim vojnicima, ubijen veliki broj učača Kur'ana i velikana, opljačkan veliki imetak, desilo se veliko zlo i raširio se nemoral. U tim događajima je ubijeno više od sedam stotina velikana ensarija i muhadžira i više od deset hiljada običnih ljudi. Među ashabima je bio i veliki broj velikana, kao što je Abdullah ibn Hanzale, Ma'kil ibn Sinan, Ubejdullah ibn Zejd, Masruk ibn el-Edžda'…[10] Mnoge žene su bile žrtve nasilja i pričalo se da su tokom tih dana hiljadu neudatih žena ostale trudne… El-Madaini, prenoseći od Hišama ibn Hassana,[11] kaže:
“Hiljadu neudatih iz Medine poslije događaja Harre se porodilo.”[12]
A Muslim ibn ‘Ukbe je s vojskom iz Šama došao u Medinu da mu se ljudi zavjetuju da imaju status Jezidovih “robova”![13] Kada je Jezid saznao za dešavanja u Medini i tragediju Harre te šta su Muslim ibn ‘Ukbe i njegovi vojnici uradili stanovnicima toga grada, bio je veoma sretan i radostan zbog toga.[14]
[1]Na arapskom jeziku riječ ‘harre’ označava zemljište s puno crnog, izgorenog kamenja koje se lahko rasipa. Na istočnoj strani Medine je područje s takvim kamenjem koje je nastalo od vulkanske lave. Ovo područje označava istočnu granicu grada. (Āsāru-l-Medine, str. 210; Merasidu-l-ittila’, sv. 1, str. 395) Spomenuta tragedija dogodila se na ovom području 63. godine po hidžri.
[2]Abdullah ibn Hanzale ibn ebi Amir er-Rahib (3–63 h. / 624–684. god.) nazvan je i Ibnu-l-Gasil jer je sin Hanzale kojeg su meleci ogasulili, velikan od ensarija.
[3]Ensabu-l-ešraf, sv. 5, str. 324; Taberi, sv. 5, str. 481; El-Kamil, sv. 4, str. 104.
[4]Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 28; Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 50.
[5]Taberi i Ibn Esir su zabilježili da je Muavija pred smrt pozvao Jezida i rekao mu: “Desit će ti se s ovim narodom (Medinjanima) kobni dan i kada nastupi taj dan, napadni ih uz pomoć Muslima ibn ‘Ukbe jer je on čovjek koji nam je dokazao svoju odanost.” Kada je Muavija preselio i iz Medine u Šam došla delegacija, u njoj je bio Abdullah ibn Hanzale, plemenit, razborit, velikan i bogoslužitelj… (Taberi, sv. 5, str. 496; El-Kamil, sv. 4, str. 113)
[6]Ensabu-l-ešraf, sv. 5, str. 324; Taberi, sv. 5, str. 481; El-Kamil, sv. 4, str. 113.
[7]El-Isabe, sv. 6, str. 233; El-Kamil, sv. 4, str. 118; Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 2, str. 251.
[8]Ensabu-l-ešraf, sv. 5, str. 333.
[9]Ensabu-l-ešraf, sv. 5, str. 329; Taberi, sv. 5, str. 493.
[10]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 221.
[11]Hišam ibn Hassan el-Ezdi (…–147. h. / …–764. god.) je prenosilac hadisa. Rođen je u Basri i najviše predaja od Hasana Basrija on je prenio. (El-E'lam)
[12]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 221; Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 27; Tarihu-l-Ja‘kubi, sv. 2, str. 251.
[13]Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 30; Taberi, sv. 5, str. 494; Tarihu-l-Ja‘kubi, sv. 2, str. 251; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 222. Na kraju kazivanja o događaju Herre, Ibn Kesir donosi brojne hadise iz Buharijinog, Muslimovog, Sunenu Nisainog i Ahmedovog musneda o svetosti Medine, zabrani nasrtanja na njene stanovnike i njihovog prepadanja.
[14]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 225.
