Monoteistička i moralna savjest
Monoteistička i moralna savjest
و نَفْسٍ وَ مَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَ تَقْوَاهَا
I duše, i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade šta zlo joj je, a šta dobro je.[1]
U dubinu bića svakog čovjeka položene su sklonosti od kojih svaka igra stanovitu ulogu u njegovoj sreći. Ispravan i uravnotežen odgoj svakog od ovih nagona i prirodnih sklonosti istovjetan je rastu jedne grane na drvetu sreće, a gušenje bilo kojeg od ovih nagona jednako je nesreći i zastranjenju. Stoga je potrebno da odgajatelj odmah na početku postavi svoje odgojne programe na temelju prirodnih sklonosti i razumijevanja dječije prirode te da praktično slijedi zakone stvaranja. Odgoj koji je utemeljen na iskonskoj prirodi i izvornoj čovjekovoj prirodi bit će postojan i trajan.
Savjest predstavlja perceptivnu moć ljudske duše, a svjesne komponente savjesti predstavljaju zbilje i istine koje savjest razumijeva (percipira).
Prilikom valjanog vjerskog i moralnog odgoja treba se koristiti sljedećim dvjema iskonskim snagama (prirodnim savjestima):
- iskonska priroda spoznaje (ma‘rifet), koja se još naziva i tevhidskom, tj. monoteističkom savješću (vidždane tevhidi),
- iskonska priroda razlikovanja dobra i zla, još poznatija kao moralna savjest (vidždane ahlaki).
Monoteistička savjest sastoji se iz toga da svi narodi i nacije, sve klase i rase, shvataju po svojoj iskonskoj prirodi i unutarnjoj spoznaji da Univerzumom ravna i upravlja neograničena, postojana i nepromjenjiva Zbilja i Sila. Ova nevidljiva i nespoznata zbilja koju svaki čovjek shvata jeste Uzvišeni Bog, i svaka ona zbilja, posredstvom koje čovjek percipira, jeste Bog, a ona perceptivna moć koja se nalazi u nutrini svakog čovjeka i koja percipira tu zbiljnost jeste monoteistička savjest.
Moralna savjest je perceptivna moć koja se nalazi u čovjekovoj nutrini i posredstvom koje se, bez upućivača, percipira prvotno dobro i zlo. Drugim riječima, u nutrini svih naroda i nacija svijeta, počevši od Azije, Evrope, Afrike, do obje Amerike, svaki čovjek, pobožan ili ne, posjeduje jednu skrivenu snagu, jednu nevidljivu perceptivnu moć putem koje bez učitelja, odgajatelja, knjige i škole može shvatiti i raščlaniti mnoga dobra i mnoga zla. Psiholozi su ovu moć nazvali moralnom savješću.
Moralna savjest, poput oštrovidnog i moćnog sudije, svog posjednika dovodi u sudnicu zbog prekršaja, sudi mu i zadavanjem teško podnošljivih udaraca njegovoj duši i nervnom sistemu ona ga kažnjava za njegova loša djela.
Nijedan sud na svijetu u pogledu moći i slobode nije ravan sudu savjesti. Koliko god zločinac bio snažan i moćan, on je pred sudijom savjesti slabašan i nemoćan te se ni na kakav način ne može spasiti od kazne suda savjesti.
Maloumnost, nervne i duševne bolesti imaju raznolike uzročnike. Bez sumnje, jedan od ključnih razloga mentalnih bolesti i duševnih ili nervnih poremećaja krije se u nutarnjim pritiscima ili nutarnjim tegobama zbog korenja i pritiska koji potiču iz savjesti. Moralna savjest griješniku uništava mir i spokoj u životu i donosi mu gorčinu i nepodnošljivu duhovnu patnju. Osjećaj izdaje i grijeha je poput usijanog plamena koji neprestano plamti u nutrini prestupnika i prži mu tijelo i dušu.
Ponekad kazne koje izazove savjest dovedu do tolikih poremećaja u duševnim stanjima čovjeka da ni jedan psihijatar, ma koliko bio spretan, ne može učiniti ništa. Nijedno naučno i djelatno tumačenje također ne može ovakvog bolesnika vratiti u prirodno stanje. Pojedinci koje osudi savjest, kao njihov sudija i koji, pod uticajem unutrašnjih pritisaka, zapadaju u psihičke bolesti, ili čak ludilo, nalaze se u jako teškom i opasnom stanju. Ponekad se takvi pojedinci upuštaju u velike zločine i zajednici nanose nenadoknadive gubitke.
Jedna od osnovnih razlika između čovjeka i divlje životinje jeste u tome što zvijer smireno dere i jede svoju lovinu i nakon toga biva zadovoljna i smirena, a kada čovjek ubije pripadnika svoje vrste, on zapada u stanje straha i tegobe i ne može od sebe odagnati bolne pritiske. Da bi dokazao ispravnost svojih postupaka, potvorama ponižava svoju žrtvu. Iako to i ne osjeća, postaje osuđenik koji se neprestano brani. Kao posljedicu toga, uvijek osjeća da ga drugi kore te ih stoga napada. Na ovaj način, prvotne greške ne samo da postaju izvorište velikih poremećaja, već postaju osnova brojnih novih zločina i nedjela, koji su ovisni o stepenu patnje izazvane moralnom savješću i osjećajem krivice.
Upravo zbog ove moralne savjesti, od čijeg korenja nema izbavljenja, čovjek postaje gori i od krvoločne zvijeri. Njegovi strahovi i panična stanja nisu posljedica nagona za napadanjem, već svjedoče o ogromnoj moći i snazi i jakom zovu moralne savjesti.[2]
Moguće je da tajne zločina budu skrivene te da zločinci ne budu privedeni pravdi, ili da zločinac obmane sudiju pa da on slučaj u potpunosti preinači, ili da se optuži drugi čovjek umjesto pravog krivca, te da se krivac na taj način zaštiti od zakonskih kazni. Ali, zločinac nikad ne može prevariti ni obmanuti svoju savjest i nikakva varka neće biti u stanju da na sudu savjesti opravda krivca pred stvarnošću.
Moralna savjest punom snagom i punom zbiljnošću izvodi na sud i osuđuje prestupnika. On se u usamljenom kutku u svojoj postelji, na mjestu gdje ga niko ne vidi, uvija poput onog koga je ujela zmija te na ovaj način otplaćuje kaznu za svoje grozno djelo.
Monoteistička i moralna savjest sa vjerskog i djelatnog stanovišta predstavljaju dva velika odgojna oslonca ljudske sreće. Prvotna osnova poslaničkog poziva počiva na ova dva prirodna načela, koje podržava i razum. Vjera u nutrini čovjeka ima iskonski korijen. Poslanici su vjeru predstavljali uzimanjem u obzir prirodnih potreba ljudi i upravo zato je vjera ostala čvrsta, uprkos svim poteškoćama i preprekama na svom putu.
Proteklo je dosta stoljeća od pojave Božijih poslanika, a.s., na zemlji, ali se plamenovi vjere i vjerovanja, koje su oni upalili u srcima ljudi, još nisu ugasili. Zato što osnovna snaga ovih plamenova leži u iskonskoj ljudskoj prirodi. Dokle god bude čovječanstva i iskonske prirode, plamenovi vjere neće se ugasiti.
U ovoj raspravi prije svega treba pojasniti da monoteistička i moralna savjest – zbilje koje opstoje u ljudskim nutrinama – nisu nikakve vještačke tvorevine i ne nastaju kao posljedica društvenog nasljeđivanja, vjerskog podučavanja niti bilo kakvog odgoja. Naprotiv, one su prirodna stvar i glas iskonske ljudske prirode koja je stvorena stvaranjem čovjeka i pratit će ga do njegova kraja.
Moguće je da neki pojedinci u posebnim okolnostima dođu u sukob sa nekim od svojih iskonskih poriva te da ih u svom biću guše i gase, ali taj njihov čin nikada ne može uništiti iskonsku zbilju i prirodne osobine čovjekove vrste.
Naprimjer, seksualni prohtjevi predstavljaju jedan neporecivi dio iskonske prirode čovjeka. Međutim, u toku dugih vjekova milioni ljudi su se, u Evropi i Indiji, kao isposnici i askete, borili protiv ovih iskonskih sklonosti te su ih nasilu i pod pritiskom gušili i zaboravljali, sve dok nisu došli do stanja da neki od njih nisu osjećali ni najmanji spolni nagon. Da li pojedinci ovakvim postupanjem mogu dokinuti prirodnu zbilju spolnog nagona? Da li ovi ljudi uopće imaju pravo da poriču postojanje tjelesnih prohtjeva u čovjeku? Isto tako, neki ljudi su zanemarivali vjersku i moralnu iskonsku prirodu, nisu slušali njen glas i cijeli život su se borili protiv zahtjeva svoje savjesti te su na taj način postali nevjernici. Oni ipak ne mogu poreći postojanje vjerske i moralne iskonske prirode u čovjekovoj nutrini. Njihovo skretanje sa iskonskog Pravog puta nema veze sa stvarnošću prirodne savjesti niti sa vjerskim i moralnim iskonskim ustrojstvom.
Islam glavne osnove vjerovanja i morala smatra iskonskim bogatstvima čovjeka, a i čovječiju sposobnost spoznaje Boga, kao i moć raspoznavanja prvobitnog moralnog dobra i zla, smatra ljudskom prirodom.
Jedna od velikih poslaničkih dužnosti jeste buđenje čovjekovih iskonskih potencijala i pokretanje ovog od Boga datog ljudskog blaga. Imam Ali, a.s., je u vezi s ovim kazao:
فبعث الله فيهم رُسُلَهُ و وَاترَ إليهمْ أنبيائهُ لِيَسْتَأدُوهُمْ مِيثاقَ فِطْرَتِهِ و يُذكِّرُوهُمْ مَنْسيَّ نِعْمَتِهِ و يَحْتَجُّوا عليهمْ بِالتَّبْلِيغِ و يُثِيرُوا لَهمْ دَفائنَ العُقُولِ
“Pa im je Allah uputio poslanike svoje i niz vjerovjesnika Svojih da bi ispunili prisegu stvaranja prvotnog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni, da bi ih potakli svojim poučavanjem i da bi im otkrili skrivene razume.”[3]
Prije dvadeset godina, naprimjer, naučili ste neku pjesmu, ali ste je vremenom cijelu zaboravili i sada ni najmanje ne obraćate pažnju na nju. Slučajno neki čovjek zna tu pjesmu i izrecituje vam je. Čim čujete prvi stih te pjesme, osjetite da vam je poznata. Vaše pamćenje se pokreće i uz trud i nastojanje zaboravljenu pjesmu izvlačite iz zaborava. U biti, onaj što je ispjevao pjesmu usmjerio je vašu pažnju prema postojećoj stvari, koju ste imali u dubini duše i koju ste zaboravili. U arapskom jeziku onaj koji je čitao pjesmu i koji vas je podsjetio naziva se muzekkir (onaj koji podsjeća), a njegovo djelo tezekkur (podsjećanje). Ali, ako neko danas načini novu pjesmu, pred vama je ispjeva i riječ po riječ vas poduči, onda se takva osoba naziva mu‘allim (učitelj), a njegovo djelo ta‘lim (podučavanje).
Uzvišeni Bog u časnom Kur'anu Poslanika ponekad naziva opominjaocem, a ponekada učiteljem, stoga što je Vjerovjesnik u svom vjerskom programu ispunjavao obje obaveze. U primjerima kada časni Poslanik, s.a.v.a., podsjeća čovjeka na njegove unutarnje iskonske osobine i kada uklanja zastor nemara i zaborava te upoznaje ljude s njihovom podsviješću, tada je u ulozi onoga koji podsjeća:
فَذَكِّرْ إِنَّمَا أَنتَ مُذَكِّرٌ
Pa podsjeti! Ti si samo onaj koji podsjeća.[4]
A u primjerima kada ljude podučava novim znanjima i činjenicama koje nisu postojale u ljudskoj prirodi, Poslanik se naziva učiteljem:
وَيُزَكِّيكُمْ وَيُعَلِّمُكُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُعَلِّمُكُم مَّا لَمْ تَكُونُوا تَعْلَمُونَ
I da vas očisti, i Knjizi i Mudrosti poduči, i da vas nauči onome što vi niste znali.[5]
Prva iskonska savjest i prvi prirodni potencijal koji islam smatra sastavnim dijelom čovjekove prirode jeste njegova spoznaja Boga. Časni Kur'an te predaje od Poslanika i njegove porodice spoznaju Boga smatraju najočiglednijom i najjasnijom prirodnom spoznajom čovjeka.
Postojanje mnoštva različitih vjera i ideologija u svim vremenima i među svim narodima i nacijama ukazuje na činjenicu da je osnovna i temeljna supstanca vjerovanja u Boga ugrađena u ljudsko biće i da svi tragaju za svojim izgubljenim.
[1] Eš-Šems, 7-8.
[2] Će midanim (Bimarihaje ruhi va asabi), str. 65.
[3] Nehdžu-l-belaga, str. 37.
[4] El-Gašije, 21.
[5] El-Bekare, 151.
