Nastanak dvije glavne struje za života Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Nastanak dvije glavne struje za života Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Dvije glavne struje koje su od početka pratile nastanak islamskog ummeta u periodu života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., su:

• prva struja, koja je vjerovala da se treba doslovno držati vjere, u njenu apsolutnu prevlast i potpunu predanost vjerskom tekstu u svim aspektima života[1] i
• druga struja, koja nije mislila da se treba doslovno držati zahtjeva vjere, osim u posebnom polju ibadeta i nevidljivih pojava, nego je u ostalim poljima života vjerovala u mogućnost idžtihada i na osnovu toga dozvoljenost izmjena ili korigovanja vjerskog teksta u skladu s interesima i dobrobiti.[2]

Uprkos tome što su ashabi, kao početna, pobožna i osviješćena skupina koju je formirao Poslanik, s.a.v.a., bili najbolji i najvrjedniji rasadnik za nastanak odgovornog ummeta, od koje historija čovječanstva nije vidjela sjajniju, plemenitiju i čišću generaciju, vidimo da je nužno prihvatiti postojanje velike struje još za života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koja je preferirala davanje prednosti idžtihadu u određivanju i zaključivanju o dobrobiti i koristi iz okolnosti, nad striktnom i doslovnom predanosti vjerskom tekstu. Božiji Poslanik, s.a.v.a., u mnogim je situacijama trpio gorčinu zbog ove struje, čak i kad je ležao na samrtnoj postelji u posljednjim časovima svog života, kao što ćemo spomenuti.[3] Isto tako je postojala i druga struja, koja je vjerovala u apsolutnu prednost vjeri u svemu, potpunoj predanost njoj i doslovno držanje do svih vjerskih tekstova u svim aspektima života.

Možda je jedan od razloga raširenosti idžtihadijske struje u redovima muslimana to što je u skladu s prirodnom težnjom čovjeka da postupa s ciljem vlastite koristi, kako sam shvata i procijenjuje, umjesto po nekoj odluci čiju svrhu i ne shvata. Bilo je suđeno da ova struja dobije smjele predstavnike iz reda velikana ashaba, kao što je Omer ibn Hattab, koji se prepirao s Božijem Poslanikom, s.a.v.a., i u mnogim mjestima upotrijebio idžtihad naspram jasnih vjerskih rješenja, vjerujući da ima pravo na to. S tim u vezi kao primjer možemo navesti njegov stav o primirju Hudejbija[4] i njegovo suprotstavljanje ovom primirju, njegov stav o ezanu i izbacivanju odlomka hajje ‘ala hajra-l-‘amal ili njegov stav o Božijem Poslaniku, s.a.v.a., kada je uveo šerijatski propis o hadž temetu’ i još mnogo slučajeva.[5]

Obje struje su bile prisutne u jednom od posljednjih dana časnog života Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Buhari je u svom Sahihu zabilježio od Ibn Abbasa da je rekao: „Kada je Allahov Vjerovjesnik, s.a.v.a., bio na samrti – a u kući su bili neki ljudi, među kojima i Omer ibn Hattab – rekao je: ‘Dođite da vam napišem knjigu (oporuku) poslije koje nećete zalutati!’ Omer je tada rekao: ‘Vjerovjesnika savladala je bolest, a vi imate Kur'an. Allahova nam je Knjiga dovoljna.’ Oni koji su bili prisutni u kući podijelili su se i počeli prepirati. Neki od njih su govorili: ‘Primaknite se Vjerovjesniku, da vam napiše oporuku poslije koje nećete zalutati’, a drugi ponavljali Omerove riječi. Kada se pojačalo naklapanje i razmimoilaženje u blizini Vjerovjesnikovoj, on ih je otjerao: ‘Ustanite (idite)!’“[6] Sam ovaj događaj je dovoljan pokazatelj dubine oprečnosti dviju struja, stepena kontradiktornosti i sukoba među njima.

Kako bismo pokazali ukorijenjenost idžtihadske struje među ashabima, možemo dodati i događaj kad su se ashabi razišli i prepirali oko komande Usame ibn Zejda nad vojskom, uprkos nedvojbenoj jasnoći Poslanikove, s.a.v.a., riječi o tome, do te mjere da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bolestan morao izaći i obratiti im se: „O ljudi, kakve su ove riječi koje su mi stigle od nekih od vas o mom postavljanju Usame kao zapovjednika? Ako ste potcijenili Usamino zapovjedništvo – pa i prije ste potcjenjivali zapovjedništvo njegovog oca. Tako mi Allaha, on je bio dostojan zapovjedništva, a njegov sin je nakon njega također dostojan zapovjedništva…“[7]

Sukob između ove dvije struje, koji je počeo još za života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ogledao se u stavovima muslimana o ideji da Imam bude vođa nakon preseljenja Poslanika, s.a.v.a. Zato su predstavnici opredjeljenja doslovnog držanja do vjerskih tekstova za ovakvo vođstvo u riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., našli razlog da ga bez ikakvog dvoumljenja ili prilagođavanja prihvate. S druge je strane idžtihadska struja smatrala da se ona može osloboditi od onog što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odredio ukoliko njen idžtihad završi u nekom drugom obliku koji bi, po njenom mišljenju, bio primjereniji okolnostima.[8]

Ovako vidimo da su šiije, kao jedan islamski entitet, rođeni u trenutku preseljenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i očitovani u muslimanima koji su se u praksi predali planu vođstva Imama čije je sprovođenje odmah po njegovom preseljenju sam Poslanik, s.a.v.a., učinio obaveznim. Šiitska struja se od prvog trenutka manifestirala u odbacivanju onog što je donijela Sekifa, tj. suspendiranja plana vođstva Imama Alija, a.s., i prepuštanja vlasti nekom drugom.