Neprihvatanje vjerovanja i pokajanja na samrti

Neprihvatanje vjerovanja i pokajanja na samrti

Nevjernici i grješnici u trenutku kada nastupi smrt i kada izgube nadu u ovosvjetski život pokaju se zbog načina svoga života i pokazuju znakove vjerovanja i kajanja zbog grijeha, ali takvo vjerovanje i pokajanje nikada ne bivaju prihvaćeni. U vezi s ovim časni Kur’an kaže:

Onoga dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio.[1]

Kao i: Nemaju ništa od tevbe oni koji čine hrđava djela, sve dok se nekom od njih smrt ne približi, a tada govore: “Sad se zaista kajem!”[2]

U Kur’anu se prenosi da je Faraon u trenutku kada se počeo utapati rekao: “Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!” “Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?!”[3]

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] El-En‘am, 158; Sebe’, 51–53; Gafir, 85; Es-Sedžde, 29.

[2] En-Nisa’, 18.

[3] Junus, 90–91.