Neopozivo Božije obećanje

Autor: Muhammed Teki Misbah Jazdi
Izvor: Amuzeše akaid
Share

Neopozivo Božije obećanje

Časni Kur’an događanje Sudnjeg dana i proživljenje svih ljudi na Budućem svijetu smatra nesumnjivom činjenicom. On kaže:

Zaista Čas oživljenja dolazi, u to nema nimalo sumnje.[1]

Također, naziva ga istinitim i neopozivim Božijim obećanjem:

A hoće, to je Njegovo istinito obećanje.[2]

Više puta zaklinje se da će se to dogoditi i između ostalog kaže:

Reci: “Hoćete, Gospodara mi moga, sigurno ćete biti oživljeni, pa o onome šta ste radili, doista, biti obaviješteni!” – a to je Allahu lahko.[3]

Upozoravanje ljudi u vezi s ovim događajem ubraja u najvažnije obaveze poslanika, pa se kaže:

Koji šalje Ruh, po naredbi Svojoj kome hoće od robova Svojih, da upozori na Dan susreta međusobnog.[4]

Poricateljima ovog Dana opetovano nagovještava vječnu nesreću i džehennemsku kaznu:

Mi smo za one koji Čas oživljenja poriču pripremili vatru razbuktalu.[5]

U skladu s ovim ajetima, čovjek koji vjeruje u istinitost Kur’ana nema nikakvo opravdanje da porekne proživljenje i da sumnja u njega. U prethodnom poglavlju objašnjeno je da je istinitost Kur’ana lahko dokučiva svakom čovjeku koji želi istinu i koji je pravedan. Upravo zbog toga, niko nema opravdanje za neprihvatanje ako nije umno ograničen ili ako iz nekog drugog razloga ne može shvatiti kur’ansku istinitost.

Osvrt na racionalne dokaze

Veliki broj kur’anskih ajeta ima prizvuk racionalnog argumentiranja nužnosti proživljenja i kao takvi mogu se smatrati dokazima mudrosti i pravednosti. Između ostalog, u obliku pitanja kaže se:

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?[6]

Ovaj časni ajet sasvim jasno ukazuje na činjenicu da ukoliko ne bi bilo proživljenja i povratka Gospodaru – u tom bi slučaju stvaranje čovjeka na Ovom svijetu bilo uzaludno. Međutim, Mudri Bog ne čini uzaludna ni nesuvisla djela. Dakle, bit će Drugog svijeta na kojem će ljudi biti Njemu vraćeni. Ovaj argument je rastavljena dedukcija, u kojoj prva premisa – koja je kondicionalni sud – ukazuje na to da će stvaranje čovjeka na Ovom svijetu imati mudar cilj ako se čovjek nakon ovog života bude vratio svome Gospodaru i na Onom svijetu dođe do rezultata svojih djela. Ovu uzajamnu nužnost objasnili smo u dokazu o mudrosti i nema potrebe da ponavljamo objašnjenje. Što se druge premise tiče (Bog ne čini uzaludno djelo), ona ukazuje na pitanje Božije mudrosti, zatim na to da Božija djela nisu uzaludna, što je dokazano u poglavlju o spoznaji Boga, a objašnjeno prilikom razlaganja dokaza mudrosti. Ovu činjenicu možemo razumjeti iz ajeta koji postojanje Onog svijeta predstavljaju kao nešto što iziskuje utemeljenost stvaranja svijeta na mudrosti. Sada, uzevši u obzir činjenicu da stvaranje čovjeka predstavlja svrhu i cilj stvaranja svijeta, dodajemo da ukoliko bi čovjekov život na Ovom svijetu bio uzaludan i bez mudrog cilja, u tom bi slučaju i stvaranje svijeta bilo uzaludno i nesuvislo. Ovu činjenicu možemo razumjeti iz ajeta koji postojanje Drugog svijeta smatraju nužnošću mudrog stvaranja Kreacije. Između ostalog, kada se opisuju razumni ljudi, kaže se:

…Razmišljaju o stvaranju Nebesa i Zemlje. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!”[7]

Iz ovog ajeta može se shvatiti da razmišljanje o načinu stvorenosti svijeta čovjeka upravlja ka tome da shvati mudrost Božiju, tj. da je Mudri Bog stvaranjem Ovog svijeta imao mudar cilj, dakle nije ga uzalud stvorio. Ukoliko ne bi bilo Drugog svijeta, koji bi bio krajnji cilj stvaranja Kreacije, u tom slučaju Božije stvaranje bilo bi nesuvislo.

Druga skupina kur’anskih ajeta koji ukazuju na racionalni argument nužnosti postojanja proživljenja može biti poistovjećena sa dokazom pravednosti.[8] Dakle, pravednost Božija zahtijeva da dobročinitelji i nasilnici stignu do nagrade i kazne za svoja djela i da ih to međusobno odvoji. Budući da na Ovom svijetu nema takvog odvajanja, neizbježno se mora stvoriti Drugi svijet da bi Bog dao objektivitet Svojoj pravdi.

Između ostalog, u suri Džasije u 21. i 22. ajetu kaže se:

Misle li oni koji čine zla djela da ćemo s njima postupiti jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela čine, da će im život i smrt biti isti? Kako loše rasuđuju! A Allah je Nebesa i Zemlju mudro stvorio i zato da bi svaki čovjek bio nagrađen ili kažnjen prema onome što je zaslužio, nikome neće biti učinjeno nažao.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] Gafir (Mu’min), 59; pogledati i: Ali ‘Imran, 9, 25; En-Nisa’, 87; El-En‘am, 12; El-Kehf, 21; El-Hadždž, 7; Eš-Šura, 7; El-Džasije, 26, 32.

[2] En-Nahl, 38; pogledati i: Ali ‘Imran, 9, 191; En-Nisa’, 122; Junus, 4, 55; El-Kehf, 21; El-Enbija’, 103; El-Furkan, 16; Lukman, 9, 33; Fatir, 5; Ez-Zumer, 20; En-Nedžm, 47; El-Džasije, 32; El-Ahkaf, 17.

[3] Et-Tegabun, 7; pogledati: Junus, 53; Sebe’, 3.

[4] Gafir (Mumin), 15; pogledati: El-En‘am, 130, 154; Er-Ra‘d, 2; Eš-Šura, 7; Ez-Zuhruf, 61; Ez-Zumer, 71.

[5] El-Furkan, 11; pogledati: El-Isra’, 10; Sebe’, 8; El-Mu’minun, 74.

[6] El-Mu’minun, 115.

[7] Ali ‘Imran, 191.

[8] Sad, 28; Gafir, 58; El-Kalem, 35; Junus, 4.

  • 23 Februara, 2019