Nije dozvoljeno upućivati dovu protiv vjernika

Nije dozvoljeno upućivati dovu protiv vjernika

Zadaća dove i njen cilj jeste jačanje veze unutar vjerničke porodice te otklanjanje naslaga u duši koje se obično nakupe u životnim okolnostima. Dova u tajnosti jedan je od činilaca uljepšavanja ove veze koja se, kako rekosmo, nekad pomuti na poprištu života. A kad je u pitanju suprotno stanje, koje unosi negativnost u veze, to je, nedvojbeno, ono što Bog ne voli čuti u dovi.

Allah voli kad vjernici mole jedni za druge u tajnosti, ali i u njihovom prisustvu, i voli kad vjernici daju jedni drugima prednost u svojim dovama te kad iznose potrebe i imena onih za koje mole prije samih sebe.

On ne voli da čovjek u dovi želi nestajanje blagodati kod njegovog brata, kako smo to maloprije kazali.

Ne voli da čovjek u dovi moli za zlo svom bratu vjerniku, pa čak i ako mu je brat učinio nepravdu (ako je on njegov brat u vjeri i ako nepravdom nije izašao iz okvira vjerničkog bratstva). On ne voli da Njegovi robovi po zlu spominju jedni druge pred Njim.

U knjizi Da‘vat od Ravendija stoji da je Allah u Tevratu Svom robu rekao: “Kad god ti se nepravda učini, ti Me dozivaš protiv jednog od Mojih robova zato što ti je nepravdu učinio, ali ima robova koji Mene dozivaju zbog nepravde koju si ti njima nanio. Pa ako želiš, odazvat ću ti se, ali i onom protiv tebe ću se odazvati, a ako želiš, odgodit ću vaš sud do Sudnjeg dana!”[1]

Od Sadika Džafera ibn Muhammeda, a.s., prenosi se da je rekao: “Ako čovjeku bude učinjena nepravda, pa on počne neprestano moliti protiv onog koji mu je to učinio, Uzvišeni Allah kaže: ‘Ima ovdje jedan koji moli protiv tebe i koji tvrdi da si mu ti nepravdu učinio, pa ako želiš, odazvat ću ti se, a i njemu protiv tebe, a ako želiš, odgodit ću vaš slučaj, pa ću vas obuhvatiti Svojim oprostom!’”[2]

Od Hišama ibn Salima prenosi se sljedeće: “Čuo sam Ebu Abdullaha, a.s., kako kaže: ‘Čovjeku se nekad učini nepravda, pa ne prestane proklinjati sve dok i sam ne postane nasilnik!’”[3]

Od Alija ibn Husejna, a.s., prenosi se da je rekao: “Uistinu, kad meleci čuju vjernika kako spominje svog brata po zlu i protiv njega moli, kažu mu: ‘Loš li si ti brat svom bratu, okani se toga, o ti kome su prekriveni grijesi i sramote, i povedi računa o sebi samom, te se zahvali Allahu Koji ti je sramote pokrio! Znaj da Allah Uzvišeni o Svom robu zna više od tebe!’”[4]

Uzvišeni Allah je Es-Selam,[5] i Njemu se vraća mir, i od Njega dolazi mir. Njegovo prisustvo podrazumijeva prisustvo mira, pa kad stanemo pred Uzvišenog Allaha srca ispunjenih mirom, moleći jedni za druge, i kad tražimo od Njega – neka je Uzvišen! – milost jedni za druge, dajući prednost u molitvama za milost jedni drugima (…), tad se na nas sve skupa izlijeva Božiji rahmet, jer Božiji rahmet se spušta na staništa ljubavi i mira, na srca koja se vole i žive u miru. Njihova djela, namazi, dove i srca uspinju se Allahu, i to zato što je svojstvo lijepih riječi i srca ispunjenih lijepim riječima to da se penju Allahu.

K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo ih uzdiže![6]

Međutim, ako stanemo pred Allaha nejedinstvenih srca, punih mržnje i prezira, u kojima nema ljubavi i mira, pa Allahu počnemo iznositi svoja razilaženja, teškoće, žalbe (mi vjernici jedni protiv drugih), pa Allaha počnemo moliti za neprijateljstvo jednih protiv drugih (…), svima ostaje uskraćena Božija milost. A od Božije milosti koja sve obuhvata na nas se više ni kap neće spustiti, dok se naša djela – namazi, dove i srca – neće uspinjati Allahu.

To je zato što samo srca ispunjena međusobnom ljubavlju prizivaju Božiju milost, i odagnavaju nevolje i kaznu od vjernika, kao i suprotno – srca koja se međusobno ne slažu i preziru među vjernicima zastiru Božiju milost, a privlače kaznu i nevolje.

Sadik, a.s., posredstvom svojih očeva, prenosi sljedeće riječi Božijeg poslanika, s.a.v.a.: “Kad Uzvišeni Allah vidi stanovnike nekog naselja da su ogrezli u griješenju, a među njima i tri vjernika, Gospodar ih tad doziva: ‘O vi prema Meni neposlušni, da među vama nema vjernika koji se međusobno vole Mojom moći, koji ispunjavaju svojim namazima Moju Zemlju i džamije, i koji oprost traže u ranim zorama zbog straha od Mene, na vas bih spustio kaznu!’”[7]

Džemil ibn Derradž prenosi sljedeće Sadikove, a.s., riječi: “Čovjek kod Allaha ima povlaštenost i zbog ljubavi prema svojoj braći, a koga Allah upozna s ljubavlju prema braći, On ga i zavoli, a koga Allah zavoli, ispuni mu do kraja njegovu nagradu na Sudnjem danu!”[8]

Od Poslanika, s.a.v.a, prenosi se da je rekao: “Moj ummet neprestano će biti u dobru dok god se vjernici budu voljeli, povjereno ispunjavali i zekat davali, a doći će vrijeme mom ummetu kad će biti ružna nutrina njihova, a lijepa vanjština njihova, pa ako ih Allah bude nevoljom obuhvatio, te oni budu molili baš kao što utopljenik moli, neće im se odazvati!”[9]

[1] Biharu-l-envar, 93/326.

[2] Vesailu-š-ši‘a, 4/1177, hadis 8972; Sadukov El-Emali, 191.

[3] Usulu-l-Kafi, 438; ‘Ikabu-l-a‘mal, 41, Vesailu-š-ši‘a, 4/1164, hadis 8926.

[4] Usulu-l-Kafi, 535; Vesailu-š-ši‘a, 4/1164, hadis 8927.

[5] Es-Selam je jedno od Allahovih imena a znači mir, onaj koji daruje mir, onaj kod kog je mir i spas.

[6] Fatir, 10.

[7] Biharu-l-envar,  sv. 74, str. 390.

[8] Sevabu-l-a‘mal, str. 48; Biharu-l-envar, sv. 74, str. 397.

[9] ‘Uddetu-d-da‘i, str. 135; Biharu-l-envar, sv. 74, str. 400.