Odgovor Abdullahu ibn Džaferu i Amru ibn Seidu

Odgovor Abdullahu ibn Džaferu i Amru ibn Seidu

Taberi i Ibn Esir prenose od imama Sedždžada, s.a., da je Abdullah ibn Džafer bio četvrta osoba koja je zatražila od Imama da odustane od putovanja prema Iraku. On je, nakon što je imam Husejn krenuo iz Mekke, poslao pismo po dvojici svojih sinova, Avnu i Muhammedu, u kojem je napisao:

“Tako ti Allaha, kada dobiješ ovo pismo, odustani od puta kojim ideš i vrati se u Mekku, jer ja se plašim da ćeš na tom putu biti ubijen i da će tvoja porodica biti zarobljena. Tvojom pogibijom, nestankom tebe, koji si bajrak Upute i nada vjernicima, ugasit će se Božije svjetlo. Nemoj žuriti u svome pohodu jer ja ću te uskoro stići.”[1]

Odmah nakon što je poslao pismo, Abdullah ibn Džafer je otišao do Amra ibn Seida, kojeg je Jezid imenovao kao namjesnika Medine na Velidovo mjesto, a nakratko je bio poslan u Mekku, pod izgovorom da bude emiru-l-hadž (zadužen za organiziranje hadždža), dok je u stvari bio zadužen da ubije imama Husejna u Mekki. Abdullah ibn Džafer je tražio od njega da napiše pismo u kojem imamu Husejnu jamči sigurnost, što bi moglo uticati na to da se on vrati. Kako bi stekao povjerenje i sigurnost imama Husejna, ubijedio je Amra ibn Seida da pošalje svog brata Jahja ibn Seida s Abdullahom da dostave pismo imamu Husejnu. Kada su Abdullah ibn Džafer i Jahja ibn Seid izvan Mekke stigli do Imamovog karavana, predali su mu pismo u kojem mu se jamči sigurnost i ponovili svoje zahtjeve da odustane od odluke da putuje za Irak.

Imam Husejn im je odgovorio:

“Sanjao sam Allahovog Poslanika, s.a.v.a., i u snu me obavezao nečim važnim što moram izvršiti, bez obzira je li mi to na korist ili na štetu.” Abdullah ibn Džafer je tražio od Imama da mu objasni taj san i datu obavezu, ali je on to odbio: “Nikome nisam ispričao ovaj san niti ću ga pričati sve dok ne susretnem svog Gospodara.”

إِنِّي رَأَيتُ جَدِّي رَسُولَ اللهِ، صَلَّى اللَّهُ عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلَّمَ، فِي مَنَامِي و أُمِرْتُ فِيهَا بِأمْرٍ أَنَا مَاضٍ لَهُ، لِي كَانَ أَوْ عَلَيَّ. فَقَالُوا لَهُ: مَا تِلْكَ الرُّؤْيَا؟ فَقَالَ: مَا حَدَّثْتُ‏ أَحَداً بِهَا وَ لَا أَنَا مُحَدِّثٌ بِهَا أَحَداً حَتَّى أَلْقَى رَبِّي، عَزَّ وَ جَلَّ

Kao odgovor na pismo Amra ibn Seida u kojem mu se jamči sigurnost, Imam je napisao:

“Doista, onaj ko poziva ka Allahu Svevišnjem, čini dobra djela i predan Mu je, taj se ne suprotstavlja ni Njemu ni Njegovom Poslaniku. Ja pozivam na vjeru, dobročinstvo i čuvanje rodbinskih veza. Najbolja zaštita je Božija zaštita. Neće dobiti Božiju zaštitu na Sudnjem danu onaj ko Ga se nije bojao na Ovom svijetu. Tražimo od Allaha bojazan na Ovom svijetu kojom ćemo zadobiti Njegovu zaštitu na Sudnjem danu. Ako si ti ovim pismom imao namjeru da sačuvaš vezu sa mnom i da učiniš dobro, neka ti onda Allah podari dobro i na Ovom svijetu i na Ahiretu. Ve selam.” [2]

أَمَّا بَعدُ، فَإِنَّهُ لمْ يُشَاقِقِ اللّهَ وَ رَسُولَهُ مَن دَعَا إِلَى اللّهِ، عَزَّ وَ جَلَّ، وَ عَمِلَ صَالِحًا وَ قَالَ إِنَّنِي مِنَ المُسْلِمِينَ. وَ قَد دَعَوتُ إِلَى الأَمَانِ وَ البَرِّ وَ الصِّلَةِ فَخَيرُ الأَمَانِ أَمانُ اللّهِ، وَ لَنْ يُؤمِنَ اللّهُ يَومَ القِيَامةِ مَن لمْ يَخَفْهُ فِي الدُّنْيَا. فَنَسْأَلُ اللّهَ مَخَافَةً فِي الدُّنْيَا تُوجِبُ لَنَا أَمَانَةً يَومَ القِيَامَةِ، فَإِنْ كُنتَ نَوَيتَ بِالكِتابِ صِلَتِي وَ بِرِّي فَجُزِيتَ‏ خَيرًا فِي الدُّنْيَا وَ الآخِرَةِ، وَ السَّلامُ

Po predajama Belazurija, Taberija i Ibn Esira, kada su Abdullah ibn Džafer i Jahja ibn Seid izgubili nadu u svoje želje i vidjeli čvrstu i jaku odluku imama Husejna, vratili su se u Mekku. Amr ibn Seid je onda, izgubivši nadu u mirno rješenje, ponovo zadužio svog brata da na čelu grupe naoružanih ljudi krene po imama Husejna i silom ga vrati nazad. Nakon što je ova grupa stigla do Imamovog karavana, došlo do prepiranja i udaranja bičevima, ali kako Jahja ibn Seid i njegove pristalice nisu mogli ništa učiniti, vratili su se u Mekku.

Neka zapažanja u riječima imama Husejna

U imamovom odgovoru Abdullahu ibn Džaferu i Amru ibn Seidu na njegovo pismo u kojem mu jamči sigurnost možemo ukazati na dvije stvari.

Kao prvo, imam Husejn u odgovoru Abdullahu ukazuje na obavezu koju je dobio u snu od Allahovog Poslanika, s.a.v.a., i da će je on bez obzira na posljedice izvršiti, a dodao je i da je to tajna koju neće nikome otkriti. O kakvoj se obavezi radi i jesu li u pitanju džihad i šehadet imama Husejna i zarobljeništvo njegove porodice, o čemu je on govorio svom bratu Muhammedu Hanefiji prije polaska iz Mekke i u toku putovanja od Medine do mjesta svog šehadeta, ponekad otvoreno, a ponekad samo išaretom? Kakva je to obaveza i tajna o kojoj imam Husejn toliko odlučno govori da Abdullah ibn Džafer izgubi nadu i da pored svih nastojanja na kraju samo ušuti i vrati se u Mekku? Mi to ne možemo znati kada je sam rekao da neće o tome govoriti sve dok ne susretne svog Gospodara.

Kao drugo, u odgovoru Amru ibn Seidu na njegovo pismo u kojem mu jamči sigurnost imam Husejn prvo ukazuje na svoje nastojanje u pozivanju ka Allahu, a potom na prelijep način posredno govori Amru ibn Seidu da će na Sudnjem danu On zaštititi samo one koji na Ovom svijetu postupe po svojim obavezama potaknuti strahom od Njega. Na kraju svog pisma, koristeći pogodbenu rečenicu, otkriva Amrovu pritajenu namjeru, jer upotreba pogodbene rečenice u dovi i moljenju sadrži ukor i osudu.

[1] Tarihe Taberi, sv. 7, str. 279; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 277.

[2] Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 164; Tarihe Taberi, sv. 7, str. 280; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 277.