Odnos znanja i vjerovanja

Odnos znanja i vjerovanja

Shvatili smo kakav je odnos između čovjekove ljudskosti i životinjskog aspekta u njemu, drugim riječima odnos civiliziranog i duhovnog života sa materijalnim životom. Postalo je jasno da ljudskost u čovjeku ima izvornost i neovisnost.

Ona nije puki odraz njegovog životinjskog života.

Također je jasno da su znanje i vjerovanje dva glavna stuba čovjekove ljudskosti.

Sada želimo vidjeti kakav međusobni odnos imaju ili mogu imati ova dva stuba i ove dvije strane ljudskosti.

U kršćanskom učenju posredstvom nekih dijelova Starog zavjeta (Tevrata) u umovima se uvriježila misao koja je bila pogubna za znanje i vjerovanje.

To je misao o oprečnosti znanja i vjerovanja. Glavni korijen ove misli je upravo ono što se nalazi u Starom zavjetu, u Knjizi postanka.

U drugom poglavlju, u 16. i 17. stihu, vezano za Adema, Džennet i “zabranjeno drvo”, stoji sljedeće: “Bog zapovjedi čovjeku: ‘Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!’”

Od prvog do osmog stiha u trećem poglavlju se kaže: “Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvorio Bog. Ona reče ženi: ‘Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?’ Žena odgovori zmiji: ‘Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u njega, da ne umrete!’ Na to će zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kada budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.’ Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se oboma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.”

U 23. stihu istog poglavlja se kaže: “Zatim reče Bog: ‘Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!’”

Po ovom shvatanju čovjeka, Boga, obaviještenosti i grijeha, Božije su naredbe (vjera) da čovjek ne spoznaje dobro i loše, da ne bude obaviješten. “Zabranjeno drvo” je drvo obaviještenosti. Čovjek griješenjem i neposlušnošću Božijoj naredbi (ili odbijanjem da se povinuje šerijatskim i poslaničkim učenjima) stiže do obaviještenosti i spoznaje te upravo iz tog razloga biva protjeran iz Dženneta. Po ovom shvatanju, sve vesvese su vesvese obaviještenosti. Prema tome, šejtan koji pravi vesvese jeste upravo razum.

Za muslimane, koji su iz Kur'ana naučili da je Bog podučio Adema svim imenima, a onda naredio melecima da mu se poklone, i da je šejtan protjeran iz predvorja jer se nije poklonio Allahovom namjesniku obaviještenom o zbiljama; za nas koje sunnet uči da je zabranjeno drvo bilo gramzivost, pohlepa i sl. (znači, spada u one kategorije koje su povezane sa životinjskom razinom Adema, a ne sa njegovom ljudskošću), da šejtan obmanjivač neprestano pravi vesvese protiv razuma, a u skladu sa prohtjevima životinjske duše, i da je mjesto očitovanja šejtana u čovjekovom biću duša koja navraća na zlo, a ne ljudski razum – nama koji smo ovako naučeni veoma je čudno ono što vidimo u Knjizi postanka.

Upravo ovo shvatanje dijeli povijest civilizacije Evrope u posljednjih hiljadu i pet stotina godina na razdoblje vjere i razdoblje nauke te postavlja znanje i vjeru jedno naspram drugog, dok se povijest islamske civilizacije dijeli na razdoblje procvata, što predstavlja razdoblje znanja i vjerovanja, i razdoblje nazadovanja, kada su znanje i vjerovanje zajedno doživjeli nazadovanje. Mi muslimani trebamo sebe držati podalje od ovog pogrešnog shvatanja koje je nanijelo nenadoknadivu štetu znanju, vjerovanju i ljudskosti, i ne smijemo slijepo prihvatati oprečnost znanja i vjerovanja kao jednu neospornu činjenicu.