Da li je čovjek osuđen na polovičnost
Da li je čovjek osuđen na polovičnost
Želimo analitički pristupiti ovoj raspravi i posvetiti joj se kroz znanstveni pogled, da vidimo da li se, zbilja, svaka od ove dvije pojave i ova dva temelja ljudskosti odnosi na određeno razdoblje. Da li je čovjek osuđen da uvijek ostane polovičan i da u svakom razdoblju posjeduje samo polovinu ljudskosti? Da li je stalno osuđen na jednu od dvije nesreće; nesreće koje proizlaze iz neznanja i neukosti te nesreće koje proizlaze iz nevjerovanja?
Poslije će postati jasno da je svako vjerovanje, htjeli mi to ili ne, utemeljeno na jednom posebnom promišljanju i poimanju svijeta postojanja. Bez sumnje, mnoga poimanja i tumačenja svijeta, iako mogu biti temelj nekom vjerovanju i privrženosti, ne slažu se sa logičkim i znanstvenim načelima i kao takva moraju se odbaciti. Ali, nije riječ o tome, već o pitanju da li postoji način promišljanja i poimanja svijeta i način tumačenja egzistencije koji će biti podržan od strane i znanja, i filozofije, i logike, i koji će moći biti čvrst temelj za vjeru koja će darovati sreću.
Ako se ispostavi da postoji ovakvo poimanje, promišljanje i svjetonazor, onda čovjek nije osuđen na jednu od dvije nesreće.
O odnosu znanja i vjere može se govoriti iz dva ugla.
Jedan je da li postoji tumačenje i poimanje koji će uvećavati vjeru i oživiti ideale, a da istovremeno bude potvrđeno od strane logike, ili su sva promišljanja koja nam nude nauka i filozofija oprečna vjerovanju, privrženosti, nadi i optimizmu.
Drugi smjer je smjer uticaja znanja na čovjeka, s jedne, i vjerovanja, s druge strane.
Da li znanje poziva na nešto, a vjerovanje na nešto drugo, što je oprečno znanju?
Da li nas znanje želi izgraditi na jedan način, a vjerovanje na njemu suprotan?
Znanje nas odvodi na jednu stranu, a vjerovanje na drugu?
Ili se znanje i vjerovanje međusobno upotpunjuju?
Znanje gradi jednu našu polovinu, a vjerovanje drugu, koja je u saglasnosti sa prvom?
