Šta nam daje znanje a šta vjerovanje

Šta nam daje znanje a šta vjerovanje

Znanje nam daje osvijetljenost i sposobnost, a vjerovanje nam daje ljubav, nadu i toplinu. Znanje gradi sredstva, a vjerovanje odredište. Znanje daje brzinu, a vjerovanje smjer. Znanje znači moći, a vjerovanje znači dobro htjeti. Znanje predočava šta jeste, a vjerovanje nadahnjuje šta treba raditi. Znanje je vanjski prevrat, a vjerovanje unutrašnji. Znanje čini svijet ljudskim, a vjerovanje čini dušu ljudskom. Znanje čovjekovo biće širi horizontalno, a vjerovanje ga uzdiže vertikalno. Znanje gradi prirodu, a vjerovanje čovjeka. I znanje i vjerovanje čovjeku daju snagu, ali znanje nestalnu, a vjerovanje neprekidnu snagu. Znanje je ljepota, i vjerovanje je ljepota. Znanje je ljepota uma, a vjerovanje ljepota duše. Znanje je ljepota misli, a vjerovanje ljepota osjećanja. I znanje i vjerovanje daju čovjeku sigurnost. Znanje daje vanjsku, a vjerovanje unutrašnju. Znanje daje sigurnost pred napadima bolesti, poplavama, potresima, olujama, a vjerovanje pred uznemirenošću, samoćom, osjećajem nezaštićenosti i besmisla. Znanje čovjeka čini saglasnim sa svijetom, a vjerovanje sa njim samim.

Čovjekova istovremena potreba za znanjem i vjerovanjem ozbiljno je potaknula na razmišljanje mnoge naučnike, i religiozne i nereligiozne.

Muhammed Ikbal Lahori kaže: “Danas su čovječanstvu potrebni: duhovno tumačenje svemira, duhovna emancipacija ličnosti i temeljna načela univerzalnog domašaja, koji usmjeravaju evoluciju ljudskog društva na duhovnoj osnovi. Moderna Evropa je, bez sumnje, izgradila idealističke sisteme na takvim načelima, ali iskustvo pokazuje da istina, otkrivena čistim razumom, nije sposobna proizvesti onaj plamen živog uvjerenja koji može donijeti isključivo lično osvjedočenje. To je razlog zašto je čista misao tako malo djelovala na ljude, dok je vjera još uvijek odgajala pojedince i mijenjala čitave zajednice.

Evropski idealizam nije nikad postao snažan činilac u njenom životu i posljedica toga je izopačeni ego koji se sam traži kroz netolerantne demokratije, čija se jedina uloga ogleda u iskorištavanju siromašnih u korist bogatih. Vjerujte mi, današnja Evropa je najveća prepreka na putu moralnog napretka čovjeka. Musliman, opet, posjeduje ove prvobitne ideje na osnovu Objave koja, govoreći o najskrivenijim dubinama života, njegovom izvanjskom postojanju daje boju nutrine. Za njega je duhovna osnova života stvar uvjerenja, za koju i najmanje prosvijećen čovjek među nama može lahko dati svoj život.” (Obnova vjerske misli u islamu, prijevod Ahmed Aram, str. 203.)

Will Durant, poznati autor Historije civilizacije, iako nije religiozan, kaže: “Razlika između starog svijeta i novog mašinskog svijeta je samo u sredstvima, a ne u ciljevima… Šta ćete reći ako svi naši napreci budu samo unapređenje metoda i sredstava, a ne poboljšanje ciljeva?” (Užici filozofije, str. 292)

Također, on kaže sljedeće: “Bogatstvo donosi zamor, razum i mudrost su slaba i hladna svjetlost; ali ljubav je ta koja uz neopisivu darežljivost stvara toplinu u srcima.”

Danas su ljudi većinom shvatili da su scijentizam^[1] i čisti znanstveni odgoj nemoćni da izgrade potpunog čovjeka. Čisti znanstveni odgoj gradi polovinu čovjeka, a ne čovjeka u cijelosti. Proizvod ovakvog odgoja je sirova materija čovjeka, a ne izgrađen čovjek. Ovakav odgoj gradi moćnog i snažnog čovjeka, a ne čovjeka sa vrlinama. Gradi jednostranog, a ne svestranog čovjeka.

Danas su svi ljudi shvatili da je došao kraj vremenu čiste nauke i da društvu prijeti praznina ideala. Neki pojedinci žele ovu prazninu popuniti čistom filozofijom. Neki su se uhvatili književnosti, umjetnosti i humanističkih nauka. I u Iranu se, manje-više, razmatra prijedlog humanizma, naročito gnostičke književnosti poput Mevlanine, Sadijeve i Hafizove, kako bi se popunila ta duhovna praznina i praznina ideala, pri čemu se zaboravlja da je ova književnost dušu i primamljivost dobila iz vjere. Humanistička duša ove književnosti je upravo islamska vjerska duša jer, u suprotnom, zašto je savremena književnost, uprkos svim oponašanjima humanizma, toliko hladna, bezdušna i neprimamljiva?! Humani sadržaj naše gnostičke književnosti proizvod je jedne vrste promišljanja o svijetu i čovjeku, a to je upravo islamsko promišljanje. Oduzmemo li islamski duh ovim književnim remek-djelima, neće ostati ništa osim ljuske i beživotnog tijela.

Will Durant spada među one pojedince koji osjećaju ovu prazninu i predlaže književnost, filozofiju i umjetnost za njeno popunjavanje. On kaže: “Šteta i gubitak koji se nanose našim školama i fakultetima većim dijelom potiču od Spencerovog odgojnog mišljenja koje je definiralo odgoj kao prilagođavanje čovjeka njegovom okruženju. Ova definicija je mrtva i mehanička, proizašla je iz ‘nadmoćnosti mehanike’, a omražena je svakom kreativnom umu i duši. Posljedica toga je da su naše škole postale pune spekulativnih i mehaničkih nauka, a ostale uskraćene za književna, historijska, filozofska i umjetnička pitanja, koja su, po njihovim riječima, beskorisna… Proizvod odgoja koji bude samo naučni neće biti ništa drugo do oruđe. On pojedinca čini otuđenim od ljepota i odvaja ga od mudrosti. Za svijet bi bilo bolje da Spencer nije ni napisao knjigu.”

Zanimljivo je da iako Will Durant priznaje da je postojeća praznina na prvom mjestu jedna “praznina ideala”, praznina iz područja krajnjih odredišta, ciljeva i težnji, praznina koja okončava u nihilizmu, on potvrđuje da je ova praznina – praznina jedne vrste promišljanja i jedne vrste vjere u krajnja odredišta i ljudske ciljeve. Ipak, unatoč svemu, on ima predodžbu da će svakom vrstom duhovnosti – bez obzira što ne prelazi granice moći imaginacije – ova teškoća biti rješiva. On tvrdi da će čovjek, zaokupivši se historijom, umjetnošću, estetikom, poezijom i muzikom, moći popuniti ovakvu prazninu, koja proizlazi iz dubine čovjekove iskonske prirode (fitret) koja teži idealima i traga za poželjnim savršenstvima.

[1] Učenje zasnovano na iskustveno-naučnom posmatranju svijeta, a suprotstavlja se učenju zasnovanom na vjeri.