Vrste svjetonazora

Vrste svjetonazora

Pogled na svijet ili spoznaja svijeta, drugim riječima čovjekovo objašnjenje i tumačenje svijeta, općenito se odvija na tri načina, tj. moguće je da nadahnuće crpi iz tri izvora: znanja, filozofije i vjere. Prema tome, tri su vrste svjetonazora: naučni, filozofski i vjerski.

Naučni svjetonazor

Sada ćemo vidjeti kako i u kojim granicama nam nauka daje viđenje u uvid u stvarnost. Znanje se temelji na dvije stvari: pretpostavki i eksperimentu. U umu jednoga naučnika, da bi otkrio i protumačio neku pojavu, prvo se stvori pretpostavka, koju on potom u praksi, u laboratorijima podvrgne eksperimentu. Ako je eksperiment potvrdi, ona biva prihvaćena kao naučno načelo, i sve dok se ne pojavi druga, potpunija, koju će potvrditi bolji eksperimenti, na snazi je dato naučno načelo. Čim se pojavi potpunija pretpostavka, otvara se prostor za nju.

Nauka se ovim putem upušta u otkrivanje uzroka, učinaka i posljedica. Naučnim eksperimentom otkriva se uzrok neke pojave ili njeni učinak i posljedica. Iznova se ide do uzroka tog uzroka i posljedice te posljedice, i dokle je to moguće, nauka nastavlja svoja otkrića.

Metoda nauke, budući da je utemeljena na eksperimentu, ima prednosti i nedostatke. Najveća prednost naučnih otkrića je to da su precizna, partikularna i konkretna. Nauka je sposobna da ponudi čovjeku hiljadu podataka o jednom običnom biću, da od jednog lista drveta napravi cijelu knjiga spoznaje. Nadalje, budući da čovjeka upoznaje sa posebnim zakonima svakog bića, nauka mu pokazuje put vladanja i prevlasti nad tim bićem te tako stvara industriju i tehnologiju.

Ali, iako je znanje precizno, konkretno i djelimično, te sposobno podučiti čovjeka hiljadama pitanja o svakoj pojedinačnoj stvari, njegov krug djelovanja je ograničen. Ograničen na šta? Na eksperiment. Ono napreduje do one granice dokle ga možemo praktično podvrgnuti eksperimentu. Ali, zar se cjelokupno postojanje i sve razine postojanja mogu zbiti u granice eksperimenta? Naprimjer, u slijeđenju uzroka i razloga te posljedica i učinaka znanje praktično napreduje do određene granice i potom dolazi do odgovora: “Ne znam”. Znanje je poput jake svjetiljke u tmini najduže noći, koja osvjetljava određen ograničeni prostor, ne izvještavajući pritom o onome šta se nalazi izvan granica osvijetljenog. Može li se podvrgnuti eksperimentu pitanje da li svijet ima početak i kraj, ili je sa obje strane beskrajan, ili pak naučnik, kada dođe do ovog pitanja, svjesno ili nesvjesno “sjeda na krilo filozofije” i iznosi mišljenje?

Sa stanovišta nauke, svijet je stara knjiga kojoj su otpali početak i kraj. Niti je izvjestan njegov početak, niti kraj. Zbog toga je naučni svjetonazor djelimično, a ne cjelovito poznavanje stvari. Znanje nas upoznaje sa stanjem nekih dijelova svijeta, a ne sa oblikom, izgledom i osobenostima čitavog svijeta. Naučni svjetonazor učenjaka je kao prepoznavanje slona pipanjem u mraku. Onaj koji nikada nije vidjeo slona a u mraku napipa slonovo uho, zamišlja slona kao lepezu, onaj koji napipa slonovu nogu, zamišlja ga kao stub, a onaj koji napipa leđa, zamišljao ga kao veliku drvenu površinu.

Sljedeći nedostatak naučnog svjetonazora – kada je u pitanju njegov položaj oslonca za neku ideologiju – jeste to da je nauka nepostojana u pogledu spekulativnog, tj. sa stanovišta predočavanja stvarnosti onakve kakva ona jeste, te u pogledu pridobijanja ljudi da vjeruju u postojanje onakvo kakvo ono jeste. Izgled svijeta sa naučnog stanovišta se mijenja iz dana u dan, jer je znanje utemeljeno na pretpostavci i eksperimentu, a ne na očitim, prvotnim, racionalnim načelima. Pretpostavka i eksperiment imaju privremenu vrijednost. Iz istog razloga naučni svjetonazor je jedan nestalan i nepostojan svjetonazor i ne može biti temelj vjerovanju. Vjerovanje traži temelj, oslonac koji je čvršći i postojaniji, štaviše oslonac koji će imati boju vječnosti.

Naučni svjetonazor, zbog ograničenosti koju su sredstva znanja (pretpostavka i eksperiment) nužno nametnula znanju, nemoćan je da odgovori na niz osnovnih pitanja o spoznaji svijeta na koja, htjeli – ne htjeli, ideologija treba dati čvrst odgovor, kao što su pitanja: Odakle je nastao svijet? Kuda ide? Na kojem smo mi položaju u cjelokupnom postojanju? Da li svijet u pogledu vremena ima početak i kraj ili ne? A kakav je u pogledu mjesta? Da li je cjelokupno postojanje ispravno ili pogrešno? Da li je istina ili je neistina? Da li je ružno ili lijepo? Da li svijetom vladaju nužni i nepromjenjivi zakoni ili ne postoji ni jedan nepromjenjiv zakon? Da li je cjelokupno postojanje jedna živa i “svjesna cjelina”, ili je “mrtvo i bez svijesti”, a čovjekovo postojanje je iznimka i slučajnost? Da li će bića nestati? Da li će ono što je nestalo nastati? Da li je moguće vraćanje u postojanje onoga što je nestalo, ili je to nemoguće? Da li se svijet i historija mogu ponavljati opetovano, dlaku u dlaku, čak i da se to desi nakon više milijardi godina?^[1] Da li, uistinu, vlada jedinstvo ili mnoštvo? Da li se svijet dijeli na materijalni i nematerijalni, a materijalni je samo mali dio cjelokupnog svijeta? Da li je svijet upućen i svjestan, ili je slijep i nesvjestan? Da li svijet i čovjek ostvaruju odnos kupoprodaje? Da li svijet na dobro i zlo koje čovjek učini ima dobar i loš odgovor? Da li nakon ovog prolaznog postoji neprolazni život? Brojna su druga pitanja poput ovih.

Znanje u odgovoru na sva ova pitanja dolazi do izjave: ne znam, jer ih ne može provjeriti. Znanje odgovara na ograničena i partikularna pitanja, ali je nemoćno pred sveopćom slikom svijeta.

Pojasnit ćemo to primjerom.

Moguće je da jedan čovjek ima podatke o jednom dijelu Teherana. Naprimjer, do u tančine poznaje jug Teherana ili neki njegov dio tako da može napamet nacrtati ulice, sokake, čak i kuće tog područja. Drugi čovjek poznaje drugo područje. Treći, četvrti i peti čovjek na isti način poznaju neka druga područja, tako da ćemo, ako sakupimo sve njihove podatke, dobiti dovoljno podataka o jednom po jednom dijelu Teherana. Ali, da li smo mi Teheran, ako ga ovako spoznamo, spoznali iz svih njegovih uglova? Da li možemo ovim putem dobiti cjelovitu sliku o Teheranu, naprimjer kako izgleda Teheran u svojoj cjelovitosti. Da li je okrugao, ili je četvrtast, ili je u obliku lista drveta? Lista kojeg drveta? U kakvom su međusobnom odnosu njegova područja? Kakve su autobuske linije koje međusobno povezuju područja? Da li je Teheran u cjelini jedan ružan ili lijep grad? Naravno da nije ružan. Ukoliko želimo dobiti podatke iz ove oblasti, ako želimo naprimjer shvatiti kakav je oblik Teherana, da li je lijep ili ružan, sjedamo u avion i odozgo sveobuhvatnim pogledom vidimo grad.

Zbog toga je znanje nemoćno da odgovori na najosnovnija pitanja koja su neophodna za svjetonazor, znači opće poimanje cjelokupnog svijeta i njegovih dijelova.

Povrh svega ovoga, vrijednost naučnog svjetonazora je praktična i tehnička, a ne teorijska i spekulativna. Ono što može biti oslonac jednoj ideologiji je teorijska, a ne praktična vrijednost. Teorijska vrijednost znanja ogleda se kroz to da stvarno stanje svijeta bude upravo onakvo kakvim ga znanje predstavlja u svom ogledalu. Njegova praktična i tehnička vrijednost je u tome da znanje, bilo da stvarnost predstavlja onakvom kakva ona jeste ili ne, u praksi čovjeku podari moć i da bude plodno. Današnja industrija i tehnologija je pokazatelj praktične i tehničke vrijednosti znanja.

Jedna od začuđujućih okolnosti vezanih za znanje u današnjem svijetu jeste to da je uporedo s rastom njegove tehničke i praktične vrijednosti, opadala njegova teorijska vrijednost. Oni koji posmatraju sa strane pretpostavljaju da se napredak znanja, u smislu osvjetljavanja čovjekove nutrine i stvaranja vjerovanja i osjećaja sigurnosti kada je u pitanju stvarnost – koja je onakva kakvom je znanje predstavlja – odvijao uporedo sa praktičnim napretkom, dok je stvarnost potpuno suprotna.^[2]

Iz onoga što smo naveli postalo je jasno da ideologija zahtijeva jednu vrstu svjetonazora koji će, kao prvo, odgovoriti na temeljna pitanja o spoznaji svijeta, koja se tiču cijelog svijeta, a ne nekog njegovog posebnog dijela, kao drugo, dati jednu postojanu, pouzdanu i vječnu spoznaju, a ne privremenu i prolaznu, i kao treće, ono što nudi posjedovat će ne samo praktičnu i tehničku vrijednost, nego i teorijsku vrijednost i vrijednost predstavljanja stvarnosti onakvom kakva jeste. Također, postalo je jasno da je naučni svjetonazor, sa svim prednostima koje posjeduje s drugih stanovišta, lišen tri gore navedene potrebe.

[1] Ovo je učenje vjerovatno preuzeto iz jedne istočnoazijske filozofije koja tvrdi da svijet postoji od iskona do vječnosti, s tim da posjeduje različita razdoblja koja traju više milijardi godina. Nakon isteka jednog razdoblja od milijarde godina čeka se da se spreme uvjeti za drugo razdoblje. Svako razdoblje se zove kur i on u sebi sadrži kraća razdoblja, koja se zovu dour. Po ovom učenju, mi se nalazimo u kuru Adema, a.s., i douru Muhammeda, s.a.v.a.

[2] One koje ovo zanima upućujemo da se obrate na knjigu Naučni svjetonazor, djelo Bertranda Russela, poglavlje o ograničenostima naučnog metoda, što je jedan uvažavanja vrijedan naslov za poricanje teorijske vrijednosti znanja.