Ebu Talib – ogledalo razboritosti i postojanosti

Ebu Talib – ogledalo razboritosti i postojanosti

Predgovor knjige “Ebu Talib”

Božiji sunnet je zasnovan na tome da se veličina svake osobe prikaže na stranici ili stranicama historije sukladno njenim zaslugama. Veličina tih osoba nikad se ne zaboravlja, već oni idu ukorak s historijom čovječanstva, živi, prisutni, svjedoče i nadahnjuju. Zapravo, ko god bude mogao sebe osloboditi okova sebičnosti i na putu činjenja dobra ljudima upotrijebiti dragocjeni kapital svoga života, iskoračio je iz predvorja vječnosti i vinuo se iznad vremena i mjesta, ta dva svojstva prirode koja guše čovjeka.

Ebu Talib, jedan od rijetkih velikana u historiji čovječanstva, izuzetno je poučan primjer za ovu ugodnu priču. Vrlo je čudesna njegova jedinstvena mudrost, istinoljubivost, dalekovidnost, pravičnost, postojanost i čvrstina tokom četrnaest minulih stoljeća. Njegova priča je uistinu jasno svjedočenje o vječnosti istine i njene konačne pobjede.

Nema sumnje da je Ebu Talib bio jedina i najveća prepreka drskosti džahilijetskog svjetonazora predvođenog kurejšijskim uobraženim silnicima kao što su Ebu Sufjan, Ebu Džehl, Ebu Leheb, ‘As ibn Vail… u mekanskom periodu pojave islama. On je bio jedini oslonac i potpora islama i Poslanika i brana tim ljudima koji, dok je ona postojala, nikada nisu imali smjelosti da pokažu drskost prema Poslaniku, s.a.v.a., i njegovom pozivu. Njegove su mudre mjere svaki put vrlo jednostavno osujetile njihove planove i zavjere. Kada gledamo njegove mjere, njegove postupke i osvješćujuće poteze, nesvjesno prihvatamo da sve to nije ništa drugo do li planiranje iz uzvišenog svijeta, a on nije ništa drugo do li povjerenik kojeg je Uzvišeni Gospodar odabrao da bi izvršio poslanicu Svog dragog i plemenitog Poslanika. Ebu Talib je svojom ličnošću i djelovanjem bio neodvojivi dio nebeske poslanice i bez toga ovaj najveći projekat Uzvišenog Gospodara za spasenje čovjeka ne bi opstao.

Nema sumnje da je paganstvo kao svjetonazor jedna od najprljavijih, najopasnijih i najrazornijih bolesti s kojima se čovjek ikad suočio kroz svoju historiju ispunjenu usponima i padovima. Borbi s ovim svjetonazorom dubokih korijena koje je pustio u paganskom i bolesnom društvu, naspram silnika kao što su Ebu Sufjan, Ebu Džehl, Ebu Leheb, ‘As ibn Vail… trebala su adekvatna i učinkovita sredstva. Niko u tom vremenu osim Ebu Taliba nije imao sposobnost da stane na čelo takve borbe. On je bio jedina ličnost pred kojom su se svi buntovni silnici željni apsolutne moći klanjali, priznavajući njegovo poglavarstvo nad svima. Ebu Talib, taj čudesni čovjek svog vremena, uzeo je na svoja pleća tu tešku i opasnu ulogu i u Božijem velikom planu upute ljudi postao ključna karika. On na tom putu nikada sebi nije dopustio sumnju. Njegovi vječni stihovi koji su slamali četrnaestostoljetne krivotvore i ubice istine, nasljednike paganstva, koji su stigli i do nas, zapravo su jasan svjedok njegove jedinstvene dalekovidnosti kada je u pitanju budućnost i ishod Poslanikovog poziva. Ovi stihovi, koji se ubrajaju u izuzetno vrijedno blago izvorne arapske književnosti, pokazuju nam da Ebu Talib nikada nije bio opterećen time šta će drugi reći o njemu jer je on bio dio velikog Božijeg plana predviđenog za čovjeka koji seže u vječnost.

Nema sumnje da je on od onoga dana kada je požrtvovano preuzeo starateljstvo nad biserom stvaranja i jedinstvenom svetom tajnom nebesa na zemlji svjesno prihvatio tu ključnu ulogu. Ebu Talib od Poslanikovog djetinjstva, pa sve do osnivanja samostalne porodice, nije uskratio nikakvu požrtvovanost Muhammedu, kojeg je Bog još od praiskona odabrao da vječno upućuje ljude. Obaviješten o neprestanim radosnim vijestima od Boga vezanim za Muhammeda, s.a.v.a.,[1] prije i više od bilo koga drugog pazio je i čuvao taj neprikosnoveni emanet skrivenog svijeta, a sebe pripremao za taj lijepi, iako i tužni period života. Život Ebu Taliba i Poslanika, s.a.v.a., prije poslanstva svjedok je te stvarnosti. Ni u kom slučaju nije daleko od stvarnosti ako kažemo da je Ebu Talib sebe, svoj život, svoju ličnost, svoj ugled potpuno posvetio Muhammedu, a.s. Šta je to on vidio u Muhammedu da je ne samo svako svoje dijete pojedinačno već sve njih zajedno smatrao žrtvom za Muhammeda, s.a.v.a., i da ih je svaku večer više puta budio iz ugodnog sna i ustupao njihovo mjesto Muhammedu, s.a.v.a., te da je njih, umjesto Muhammeda, s.a.v.a., isturao pred eventualne životne opasnosti, da zadese njih, a ne njega?[2]

Nema sumnje da ni nakon zvaničnog poraza i pada paganskog uređenja oslobađanjem Mekke taj svjetonazor nije u potpunosti uništen. Sa sociološkog gledišta nije bilo ni realno očekivati njegov nestanak i iskorjenjivanje. Paganstvo se moglo više od dvadeset godina aktivno i jako, različitim putevima i različitim sredstvima, boriti protiv islama. Ovaj jak i sveobuhvatan otpor govori o ukorijenjenosti tog pogleda među ljudima. I časni Kur'an, ukazujući na tu činjenicu, krajnje ozbiljno upozorava i opominje muslimane na opasnost povratka paganskog svjetonazora među njih.

﴿وَمَا مُحَمَّدٌ إِلَّا رَسُولٌ قَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِهِ الرُّسُلُ أَفَإِن مَّاتَ أَوْ قُتِلَ انقَلَبْتُمْ عَلَى أَعْقَابِكُمْ﴾

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?[3]

I časni Poslanik, s.a.v.a., je također, zabrinut zbog ove opasnosti, napravio korake koji su imali za cilj iskorjenjivanje paganskog pogleda na svijet.[4] On se, također, posvetio osvješćavanju muslimana i više je puta izvještavao ljude o takvoj opasnosti.[5] Međutim, Poslanik, s.a.v.a. nije poživio dugo nakon oslobađanja Mekke, kada je većina islamskog društva bila sačinjena od sljedbenika poraženog džahilijetskog poretka.[6]

Nema sumnje da se nakon Poslanikovog, s.a.v.a., preseljenja – zbog gaženja važnih i temeljnih Poslanikovih, s.a.v.a., naredbi koje su trebale da čuvaju ummet od zalutalosti – paganski svjetonazor i paganske vrijednosti ne samo nisu iskorijenile već su iznova oživjele i malo pomalo našle mjesto u središtu društva i centru moći.[7] Priče o upravljanju i vladanju Kurejšija, njihovoj minorizaciji onih koji nisu iz Kurejša, a malo poslije i o minorizaciji Arapa nad nearapima, iako nikada nisu napustile dubine duša većine muslimana,… ipak su se mogle čuti od prvih dana nakon Poslanikovog, s.a.v.a., preseljenja. Jasno je da se pod Kurejšijama i njihovom minorizacijom ne misli ni na šta drugo do li na oživljavanje paganskog poretka.[8] Poslanikov Ehli bejt, s.a.v.a., kojeg Uzvišeni Gospodar i Njegov Poslanik predstavljaju kao ravne Kur'anu i jamce upute muslimana,[9] potpuno je izbačen sa scene. Pravi i vjerni muslimani su se također našli na margini. Nasljednici paganstva, zbog pasivnosti većine muslimana, ne samo da su se nametnuli kao predmet posebnog poštovanja već su našli mjesto i na važnim zvaničnim funkcijama.

Nema sumnje da su nasljednici paganstva, uzimajući u svoje ruke poslove muslimana, dobro odvaganim i dugoročnim planom krenuli da pod imenom islama iznutra razore Poslanikov, s.a.v.a., islam. U toj su namjeri posegli za različitim mjerama. Fizičko likvidiranje istinskih Poslanikovih, s.a.v.a., nasljednika, mijenjanje vjerskih pojmova, širenje onoga što je suprotno pravim vrijednostima, poput razvrata, opojnih pića, plesa, igranki, zabave, raskalašenog načina života… što su bile istaknute odlike paganskog načina života, potom kreiranje novih pojmova koje su onda proglasili svetim, stvaranje lažnog kulta ličnosti, a s druge strane rušenje ključnih ličnosti izvornog islama i propagiranje mržnje prema njima, bio je dio ovog zloslutnog programa. Ono što je proizašlo iz zbira tih postupaka zapravo je stvaranje novog islama koji se suštinski razlikovao od onoga što je Poslanik, s.a.v.a., donio i utemeljio.[10] Glavni element u ovoj novoj vjeri i novom islamu bio je apsolutna vladavina idžtihadskog viđenja vladara koji je halifi ili vladaru davao pravo da na osnovu dobrobiti za koju on procijeni da je ispravna može promijeniti svaku vjersku naredbu, proglasiti je zabranjenom ili je izbaciti, pa čak i kazniti one osobe koje djeluju po toj Božijoj naredbi.

Nema sumnje da je u tom smislu jedan od najučinkovitijih poteza u formiranju džahilijetskog islama bilo rušenje ključnih ličnosti islama, koje su imale glavnu ulogu u borbi s paganskim svjetonazorom i naspram njih vještačko uzdizanje ličnosti kurejšijskih političara. Zabranom prenošenja rivajeta, pisanja hadisa i borbom s Poslanikovim, s.a.v.a., hadisima, koju su izdali halife nakon Poslanika, muslimanima je oduzeta mogućnost preciznog i ispravnog bilježenja i pisanja hadisa, a širom su otvorena vrata onima koji su pričali besmislice, iznosili laži i pripisivali ih Poslaniku, s.a.v.a. Na taj način, pred Emevijama i njihovim istomišljenicima, dokraja je utaban put rušenju temeljnih ličnosti islama i izgradnji lažnih ličnosti namjesto njih. Najružnije, najnemoralnije, najnemilosrdnije i najprljavije stvari poput pokušaja da se izvrši samoubistvo,[11] općenja sa jedanaest supruga u jednom satu bez gusula dženabeta,[12] unakažavanje tijela i vađenje očiju iz očne duplje zarobljenicima,[13] upućivanje psovki nevinim ljudima[14]… u obliku „hadisa“ pripisujući to najčistijem, najsvetijem, najsavršnijem  čovjeku, predvodniku islama, Muhammedu, s.a.v.a., primjeri su tog šejtanskog zalaganja za rušenje prve i temljne ličnosti islama.

Sa druge strane, osobe čije bi se crne i sramne prošlosti prije prihvatanja islama postidio svaki čovjek, a ni u islamu od njih nije viđen nikakav istinski utjecaj, osim okrutnosti, grube naravi i nemilosrdnosti, toliko su uzdignute lažima i izmišljenim hadisima da ispada da je i Gospodar u Kur'anu više puta njih slijedio![15] Od svih muslimana samo je deset osoba, i to iz plemena Kurejš, proglašeno dženetlijama. Glavna odlika većine njih bila je samo to što su iz Kurejša. Osobe poput Ammara ibn Jasira, Ebu Zerra, Selmana, Ibn Mes'uda, Ubejja ibn Ka'ba… iako su u pobožnosti i odanosti Poslaniku i njegovom čistom islamu bili bolji i na većim položajima od većine, gotovo svih tih deset osoba, budući da nisu bili iz plemena Kurejš, u očima nasljednika paganstva nisu bili dostojni Dženneta. Ni od Ensarija, koji su bili vjerniji Poslaniku, s.a.v.a., od svih ostalih, na osnovu klasifikacije kurejšijske partije niko nije bio zaslužan niti dostojan Dženneta.[16] Čak ni osobe koje je Poslanik, s.a.v.a., decidno predstavio kao stanovnike Dženneta, ali su se suprotstavljali nasljednicima paganstva, nisu ubrojane u “one kojima je Džennet obećan“. Naprimjer, Poslanik je hazreti Fatimu, s.a., predstavio kao predvodnicu žena Dženneta, a Imama Hasana, a.s., i Imama Husejna, a.s., kao predvodnike džennetskih mladića, ali budući da su bili iz Poslanikovog Ehli bejta, nisu ubrojani među osobe kojima je obećan Džennet. Oni su, naspram Uzvišenog Gospodara, koji je Poslanikov, s.a.v.a., Ehli bejt predstavio pročišćenim i čistim od svake vrste ukaljanosti[17] i koje je Poslanik predstavio kao nešto što je vrijedno koliko i sam Kur'an i kao jamac ostajanja na pravom putu, napravili zanimljivu teoriju pod nazivom pravednost ashaba.[18] Ashab je po njihovom mišljenju svaki musliman koji je vidio Poslanika, s.a.v.a., čak ako i samo jedanput. Pravednost ashaba podrazumijeva da bilo kakav grijeh i zločin koji oni počine ne nanosi štetu njihovom ugledu i da imaju kompetenciju da budu vjerski lideri. Njihove riječi i njihov govor imaju vjersku vrijednost i kredibilitet.

Nema sumnje u to da nasljednici paganstva nisu nikoga toliko mrzili koliko Alija ibn Ebu Taliba i njegovog oca hazreti Ebu Taliba, koje su proglasili neprijateljima. Zato što niko kao ove jedinstvene ličnosti nije pomogao Poslaniku i njegovoj božanskoj misiji. Niko nije imao, niti je mogao imati, ulogu koju je prema Poslaniku imao Ebu Talib u periodu njegovog djetinjstva pa sve do poziva u islam u Mekki. Niko nije imao niti je mogao imati ulogu Alija u medinskom periodu i u čuvanju izvornosti islama nakon Poslanika. Svi oni koji su u Mekki uvijek doživljavali poraze zbog mudrih poteza i promišljanja Ebu Taliba, što im je rušilo nadu u njihove zle planove te godinama nisu mogli zaustaviti Poslanikov poziv, u medinskom periodu su u krvavim bitkama poput Bedra, Uhuda, Ahzaba, Hunejna… koji su vođeni protiv islama, pobijeni, ranjeni ili zarobljeni i poniženi Alijevim zulfikarom.[19]

Nasljednici džahilijeta i predvodnici džahilijetskog “islama” uložili su sve svoje napore u rušenje ličnosti ove dvojice velikana i izbacivanje njihovih imena iz okvira islama. Imam Ali, a.s., je zvanično proklinjan u džamijama i s minbera oko stotinu godina. Hiljade muslimana vladajući režim je ubijao, zatvarao ili progonio iz vlastite domovine samo zbog toga što su gajili ljubav prema Aliju. Prenošenje vjerodostojnih hadisa o Alijevim vrlinama bio je zločin, prenosilac bi bio optužen za različite zločine, a njegov ugled kao prenosioca bio bi uništen.[20] Svaka knjiga i svaki autor koji bi pokazivao veću dozu neprijateljstva prema Imamu Aliju, a.s., dobivao bi veći značaj i vrijednost. Muhammed ibn Ismail Buhari u svojoj knjizi nije zabilježio nijedan od dva najznačajnija hadisa u vezi Imama Alija, a.s., hadis Gadir i hadis Sekalejn, koji su, gledano sa aspekta vjerodostojnosti hadisa, na nivou mutevatira.[21] On Imama Alija, a.s., ne smatra četvrtim pravednim halifom. Isto tako svaki hadis koji na neki način kalja ličnost Imama Alija, a.s., on prenosi od njegovih neprijatelja.[22] Također je zabilježio hadise i od Haridžija, koji su Imama Alija, a.s., smatrali nevjernikom.[23] Upravo zbog toga njegovoj je knjizi, po politici emevijske džahilijetske vlasti, dat značaj odmah iza Kur’ana. U skladu s mišljenjem stručnjaka, nijedan od pisaca hadiskih knjiga nije bio stručan, učen i pažljiv kao imam Nesai. Međutim, kad je on na jednom svom putovanju uočio ogromnu mržnju i neprijateljstvo nekih muslimana, svojih savremenika, prema Imamu Aliju, a.s., napisao je knjigu u kojoj je sakupio hadise koji govore o vrlinama Imama Alija, a.s. Zbog te knjige muslimani privrženi Emevijama su ga u džamiji toliko isprebijali da je od posljedica tih batina odmah umro. No, nije se stalo na tome, već je njegovom Sunenu, koji je najpreciznija i najznanstvenija među hadiskim knjigama poput Buharije i Muslima, oduzet kredibilitet.

Hazreti Ebu Talib je druga ličnost koju već četrnaest stoljeća unižavaju. Ebu Talib je s jedne strane u mekanskom periodu jedini štitio Poslanika od Kurejšija i njihovih silnika, a s druge strane, bio je otac Imama Alija i Džafera Tajjara, mir s njima. Kurejšijski poglavari, poput Ebu Sufjana i posebno ‘Amra ibn ‘Asa ibn Vaila, nikada nisu zaboravili poraz koji im je Džafer Tajjar nanio u prisustvu Nedžašija, etiopskog kralja. Veoma ružan i neistinit hadis o hazreti Hamzi, zabilježen u Buhariji, daje nam do znanja da emevijski fanatici nisu zaboravili kazniti nijednog od onih koji su imali ulogu u rušenju džahilijetskog pogleda i poretka.[24] Ebu Talibu nisu našli nijedan izgovor da bi mogli uniziti njegovu ličnosti, osim da ga optuže da je idolopoklonik. Tokom četrnaest stoljeća, sve do dana današnjeg, iz usta baštinika poraženog džahilijeta s minbera slušamo kako dvolično, sućutnom intonacijom govore: “Ebu Talib, Poslanikov amidža, koji mu je bio najveći zaštitnik i za koga je Poslanik jako želio da prihvati islam i spasi se, nažalost, nije se mogao odreći vjere svojih predaka te je ovaj svijet napustio kao idolopoklonik!”

Da bi dokazali ovu nepravednu i prljavu optužbu, nisu se ustezali nijednog napora i poteza. Dokazivanje Ebu Talibovog nevjerstva predstavljano je tako važnim da se stiče dojam da od toga čak zavisi i opstanak islama. Ne samo da su izmislili lažne hadise, i zapisali ih u poznatim knjigama, već su bez straha od Uzvišenog Boga i bez imalo stida svaki ajet u časnom Kur’anu o nevjernicima koji su na neki način mogli povezati s njim, bez obzira da li je taj ajet objavljen prije njegove smrti ili deset godina nakon smrti, predstavili kao ajet koji je vezan za njega i njegovo preseljenje.

U knjizi koja se nalazi pred vama imate priliku vidjeti koliko su te optužbe nepravedne i neutemeljene. Želim sada ukazati samo na dvije tačke.

Prvo – sljedbenici emevijskog islama prihvatanje islama jednog od Kurejšija dovode u vezu s Poslanikovom, s.a.v.a., dovom, ističući to kao jednu od vrlina tog čovjeka. U vezi s njim govore da je, prije nego je prihvatio islam, u neprijateljstvu prema islamu bio poput Ebu Džehla, pa je Poslanik, s.a.v.a., zarad jačanja islama, od Boga tražio da jedan od njih dvojice, dakle ili Ebu Džehl ili taj čovjek, postane musliman, što je ujedno i način jačanja islama. Kako njegovu dovu Bog nikad ne odbija, prihvatio ju je u vezi s tim čovjekom. Mada, nema povijesnog dokumenta koji bi mogao posvjedočiti da je taj čovjek, prije negoli je postao musliman, imao ikakvu ulogu u džahilijetskom društvu, niti da je učestvovao, ili bio pozvan, niti je sudjelovao i u jednom kurejšijskom skupu, ili da je bio poznat po nekoj vrlini, štaviše ni u neprijateljstvu prema islamu nikoga nije mogao uznemiravati, osim svoju robinju koja nije imala snage braniti se. Ne postoji nijedan povijesni dokaz koji govori o njegovoj ulozi zbog koje bi islam bio ojačan nakon što ga je on prihvatio. Već, na temelju Buharijinih hadisa, on je u posljednjim godinama mekanskog perioda bio jedini čovjek koji je “islam primio pod zaštitom najvećeg i najprljavijeg Poslanikovog neprijatelja ‘Asa ibn Vaila”, koji je u suri Kevser proklet od Boga! Da je Poslanik, s.a.v.a., učio dovu za takvu osobu da prihvati islam, i da islam na taj način ojača i da mu je dova prihvaćena, zašto onda nije učio dovu za svoga amidžu, koji ne samo da je bio najveći i najjači zaštitnik i Poslanika i islama već je čak u odnosu na njega imao ulogu i pravo jednog oca? Da li je na temelju emevijskih tvrdnji Ebu Talib bio veći neprijatelj Boga i islama od onog Kurejšije političara? Koji od njih dvojice po Božijim aršinima više zaslužuje da bude upućen? Da li prljava prošlost tog čovjeka više nalaže da on bude upućen na Pravi put ili pak čista prošlost Ebu Talibova koji je štitio i izdržavao Poslanika i bio je poznat u pomaganju i činjenju dobra prema slabima? Ili je pak Poslanik, s.a.v.a., postupio nezahvalno i nije učio dovu da Ebu Talib bude upućen? Ili je učio dovu ali ona nije uslišana u vezi njega?

Drugo – kako jedan musliman može prihvatiti da je Ebu Sufjanov, Hindin i Muavijin islam bio ispravan, a znamo da je na dan oslobađanja Mekke Ebu Sufjan iz straha zatražio zaštitu od Abbasa, Poslanikovog amidže, pa ga je Abbas odveo Poslaniku, a Poslanik je od njeg tražio da izgovori: “Svjedočim da nema božanstva osim Allaha”, na što je on rekao: “Da je bilo drugog boga, ja se ne bih našao u ovoj situaciji!” Ali kada mu je rekao da kaže: “Svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanik”, on je rekao: “Vi ste plemenit čovjek, ali ja u svom srcu ne osjećam takvo što!” Abbas mu je tada zaprijetio: “Ako ne kažeš, ubit će te”, a on se onda složio: “Pa, ako je tako, onda prihvatam!”

Kako to da prihvataju islam takvih ljudi, a uglavnom niko od onih koji su prihvatili islam na dan oslobađanja Mekke nije bio bolji od njega, ali da ništavnim smatraju svu zaštitu, žrtvovanje života, porodice, časti i imetka od strane Ebu Taliba i stotine stihova koje je Ebu Talib sročio u cilju potvrđivanja Poslanika i ispravnosti njegove vjere?

Kako to da Ebu Sufjan, Hinda, Muavija, Halid ibn Velid… postanu ne samo muslimani već i ashabi koji obukoše odore pravednosti, dotle da je arapski daroviti mislilac Ali El-Verdi kazao: “Ebu Džehl nije imao sreće da bude živ na dan oslobađanja Mekke, u suprotnom, i on bi sada bio jedan od pravednih ashaba”, a da Ebu Talib ostane nevjernik i idolopoklonik? Zar uputa i zabluda nisu u Božijim rukama? Zar Božija pravda dozvoljava takvo što?

U predaji koja se nalazi u relevantnoj knjizi sljedbenika ashaba prenosi se ponašanje Poslanika, s.a.v.a., i njegovih iskrenih prijatelja i vjernika prema Ebu Sufjanu nakon što je prihvatio islam; isto tako u njemu se lijepo ilustrira i pristupanje kurejšijske partije Ebu Sufjanu. U Sahihu-l-Muslimu, knjizi o vrlinama ashaba, ‘Aiz ibn ‘Amr prenosi da je Ebu Sufjan s nekom skupinom prošao pored Selmana, Suhejba i Bilala. Oni su jednoglasno rekli: “Tako nam Allaha, Allahove sablje još uvijek nisu sasjekle vratove Allahovih neprijatelja (Ebu Sufjana)!” Ebu Bekra je to pogodilo pa je rekao: “Zar to govorite kurejševićkom velikanu i predvodniku?!” Potom je otišao Poslaniku, s.a.v.a., da se požali na ta tri vjernika! Poslanik, s.a.v.a., kada je čuo šta se desilo, upitao je Ebu Bekra: “Ebu Bekre, da ti nisi šta tu trojicu ljudi rasrdio?! Ako si ih rasrdio, trebaš znati da si time rasrdio i svog Gospodara!” Zatim je Ebu Bekr – čuvši tako oštar i ozbiljan Poslanikov stav – otišao do ta tri prava ashaba i upitao: “Braćo moja, jesam li vas rasrdio?” Odgovorili su mu: “Nisi. Da ti Allah oprosti, brate naš!”

Ova predaja na lijep način pokazuje da je stav Poslanika, s.a.v.a., prema Ebu Sufjanu bio isti kao i stav njegovih istinskih ashaba, da su ga i dalje smatrali Božijim neprijateljem. A stav Ebu Bekra bio je onaj džahilijetski pristup prema kojem je Ebu Sufjan bio kurejšijski velikan i poglavar.

Na ovaj način vidimo da Ebu Talib, taj veliki mudrac i jedinstveni Poslanikov zaštitnik, i dalje svojom obespravljenošću sramoti kurejšijsku partiju i džahilijetski pristup stvarima i odvaja liniju Muhammedovog, s.a.v.a., islama od linije islama koji je nastao na Sekifi, iz džahilijetske baštine i kurejšijskog sistema vrijednovanja, da bi blještao poput sjajne zvijezde na temeljima Božijeg sunneta na nebu vječne istine.

Brojne i različite knjige, koje su ispisane o Ebu Talibu, i njegov vrijedni Divan, koji je iza sebe ostavio četrnaest stoljeća uspona i padova, cenzura i skrivanja, izvrtanja i izobličenja, pokazatelji su da Allah, dž.š., neće dozvoliti da velikani historije budu zaboravljeni zbog spletki baštinika džahilijeta, ili da njihova blistava lica budu ukaljana. Časni sin Ebu Taliba, Imam Ali, a.s., kojeg su više od sto godina proklinjali s muslimanskih minbera, i čije je ime naglas izgovoreno bilo ravno zločinu, danas je, nakon svoga brata i predvodnika Allahovog Poslanika, najdostojanstvenija ličnost islama diljem svijeta, a njegova veličina, mudrost, znanje, moral, duhovnost i neviđena ličnost postali su bogatstvo čovječanstva, prevazilazeći na taj način okvire islama i muslimana.

Knjiga pred vama, iako obimom mala, stvara jasnu sliku o hazreti Ebu Talibu, zaštitniku Allahovog Poslanika, velikom ashabu i ocu velikih islamskih zapovjednika Imama Alija, a.s., i Džafera Tajjara. Knjiga je pisana naučnim metodom, korištenjem dokumenata iz važnih i relevantnih izvora, kao i korištenjem hazreti Ebu Talibovih stihova kao dokaza, trudeći se da se na taj način skine prašina s ovog dragocjenog temeljca islamske baštine.

Ovaj skromni korak poklon je hazreti Ebu Talibu, mir s njim, i njegovom čestitom sinu Imamu Aliju, mir s njim, očekujući od njih pažnju i zauzimanje pred Svevišnjim Allahom na Sudnjem danu.

22.03.2018. god.

Mustafa Kamali