Otkrivanje relacije sa Bogom (1)

Robovanje ili ibadet je čovjekova iskonska potreba. Mi trebamo imati jasnu sliku o pojmu ibadeta. Ta slika i predodžba koji mi trebamo imati prema ibadetu i djelima vezanim za ibadet treba posjedovati nekolike karakteristike. Osim toga što taj pojam ne smije biti neki imaginarni i nestvarni pojam, on mora biti takav da čovjeku pruža osjećaj užitka, da mu je lijep i omiljen. Kada god pomisli na njega da ga obuzme neki lijep osjećaj. Ako sebi predstavimo ibadet na način da ne posjeduje ove nekolike karakteristike, ili nismo shvatili i predstavili sebi ispravno značenje ibadeta ili u duši postoje problemi zbog kojih ne možemo lahko osjetiti ljepotu i užitak koji nam ibadet nudi. Treba vremena i rada dok čovjek dođe do tog stanja da mu ibadet postane omiljen, sladak, prijatan. To ne može svako ni postići, ali čovjek treba imati ispravnu sliku o ibadetu da osjeti da u tome ima nešto lijepo, ugodno i prijatno. Ono značenje koje mi shvatamo iz pojma ibadet treba nas podstaknuti na ibadet. Ma koliko se umarali od samog ibadeta, slika i predodžba o ibadetu mora biti jasna i lijepa. Kao kada trebamo krenuti na fakultet. Imamo neku sliku o fakultetu.

Ibadet je ključna stvar u našem životu.

Kakva je naša spoznaja o tom pojmu? Šta mi znamo o njemu? Šta mi zapravo radimo putem ibadeta? Šta očekujemo od ibadeta?

Neki imaju tako iskrivljenu sliku da se pitaju: Kakvu potrebu Allah ima prema našem ibadetu?

Ovdje nećemo govoriti o ibadetu u općem smislu koji obuhvata pokornost u svim aspektima života. Ovdje ćemo govoriti o ibadetu u posebnom smislu riječi, a to obuhvata namaz, itikaf, hadž, zikr, noćno bdijenje.. Svako dobro djelo koje činimo je ibadet, ali ponekad moramo ostaviti sva dobra djela i posvetiti se posebnom vidu ibadeta. Tada direktno uspostavljamo vezu sa Gospodarom. Ponekad je ovaj vid ibadeta u koliziji sa dobrim djelima. Moramo ostaviti dobra djela da bi obavili taj ibadet. To ne radimo kad se nam ćefne. To je propisani ibadet i on ostavlja svoje tragove na našu dušu.

Šta ja tokom ibadeta radim sa svojom dušom? Jasno je da Bog nema potrebu za mojim ibadetom, ali šta ja radim sa samim sobom dok ibadetim? Da li je smisao ibadeta samo to da ne zaboravimo svoja uvjerenja, da ih ponovimo i potsjetimo se? Da je to smisao mogli bismo ih lijepo napisati na papir i povremeno gledati. Ne bi ih zaboravili. Zašto je nama ibadet učinjen vadžibom? Šta ibadet čini sa našom dušom?

Kada mi dođemo na ovaj svijet vidimo da smo mi u odnosu i u vezi sa svojim roditeljima. Malo pomalo naše veze se šire. Kada krenemo u školu uspostavljamo veze i odnose sa vršnjacima, sa učiteljicom… Uspostavljamo vezu sa društvom ali u svemu tome jedna veza ostaje izgubljena. Mi moramo pronaći tu vezu. Pronalazak te veze je težak posao, a to je veza i odnos sa Bogom. Taj odnos se ne može vidjeti, a ne može se lahko ni osjetiti dušom. Ponekad se u našim dušama javljaju iskrice koje nam daju do znanja da ima neko iza zastora ko nas štiti, ali to ne zadovoljava onu vezu koja se treba uspostaviti sa Njim, jer se mi trebamo hraniti tom vezom sa Njim. Ja se uspostavom veze sa Njim trebam osjećati toplo i sigurno.

Ja trebam doći dotle da u odnosu sa Njim pronađem svoj identitet i da sa sebe definišem putem Njega. ja trebam da dođem dotle da kažem: budući da sam sa Njim u vezi i odnosu pa onda ja postojim.

Ako mi sebe budemo vidjeli u ovoj relaciji onda smo Njegovi robovi, a potom sve drugo: student, supruga, majka, sestra, mladić, starica, muškarac, žena…

Relacija sa Gospodarom je relacija prema kojoj ja imam potrebu i u okrilju te relacije ja pronalazim svoj identitet. Ko sebe ne pronađe u ovoj relaciji izgubio je svoj identitet. Ko god želi da o sebi kaže nešto neka kaže, ali ako ne uspostavi ovu vezu on ne govori o sebi. Nije stigao do svoje zbilje. Dok čovjek ne shvati i ne prizna da je njegova zbilja da bude rob koji je povezan sa svojim Gospodarom on sebe nije definisao. Sve do tada on sebi daje ime svoje košulje, svojih cipela, svojih naočala, svoga automobila, svoga mobitela, ali to nije on. Među svim relacijama u svijetu koje čovjek može pretpostaviti i uspostaviti imamo jednu koja je osnovna. Za otkrivanje te relacije potreban je ibadet.

Da bismo otkrili  vezu i relaciju sa Bogom ponekad nam pomažu neki događaji u životu.

Allah u Kur'anu navodi primjer lađe koja se nađe među valovima.

Jedan od načina pronalaska ove relacije jeste upravo taj. Kada se prekinu sve relacije čovjek tek tada shvata da može uspostaviti i tu, osnovnu relaciju. Sve one iskrice koje su se do tada povremeno javljale od tog trenutka trebaju da se pretvore u svjetiljku koja se ne gasi.

Sigurno ste vidjeli mlade ljude kad “zaglave” u ljubavi. Imam Sadik kaže: Ko ne ispuni svoje srce ljubavlju prema Allahu, Allah ga kažnjava tako što mu ispuni srce ljubavlju prema nekom drugom.

Takav čovjek svu svoju egzistenciju vidi u relaciji sa tom osobom u koju je zaljubljen. Zaglavio je u njoj.

U kakvoj smo mi relaciji sa Gospodarom? Sjetite se u kakvoj ste relaciji bili sa majkom ili babom kad ste bili mali. Čim bi vas neko pogledao trčali ste joj u krilo i pitali je: ko je onaj što ne gleda. Tražili ste smiraj i sigurnost u njenom krilu. Kad bi se smjestili u njeno krilo ponosno bi gledali u tu osobu i pogledom joj govorili: ne možeš mi ništa. Zašto se ne sjećamo svoga djetinjstva?

Mi smo ista ona djeca koja trebaju sebe sada vidjeti u relaciji sa Bogom, ali nažalost ta veza je oslabila. Mislimo da smo postali neko i nešto, da nam niko ne treba. Ne, mi smo ona mala djeca koja umjesto babe trebaju Gospodara i ta relacija treba biti hiljadu puta jača. Ali ne zbog toga da bi osigurali ovosvjetske potrebe i ne zbog toga da bi postali (samo) dobri ljudi i drugima činili dobro. Zar je nas Allah stvorio da budemo dobri? Allah je imao dobre i bolje robove od nas prije nego je nas stvorio. Ne želim negirati dobrotu. Dobrota je samo jedan plod i rezultat odnosa i relacije koju mi imamo sa Gospodarom.

Mi ovdje govorimo o relaciji sa Gospodarom i nemojmo se zadržavati na ahlaku, na pravu ili nekim drugim stvarima. Ako neko kaže da želi imati relaciju sa Bogom kako ne bi postao drogeraš to je toliko ružno da se ne može objasniti. Jedna od hiljadu koristi koja proizlazi iz relacije sa Bogom je da čovjek poprima lijepu narav. Mi nismo stvoreni samo da nikom ne nanosimo štetu i da budemo poput mrava. Je li naše  savršenstvo u tome da budeš na nivou mrava?!

Ako se kaže da čovjek treba biti dobar to se ne kaže zato što je to cilj, ne to nije cilj već dobar preduvjet da se pronađe i otkrije relacija sa Bogom.