Oživljavanje sunneta 

Oživljavanje sunneta

Sunnet se, kako nam kažu precizne predaje, pored prenošenja i zapisivanja, suočio i s drugim problemima, pa ih je Imam Ali, a.s., uklonio.

1. Ebu Musa El-Eš'ari je rekao: „Ali ibn Ebu Talib nas je podsjetio na namaz koji smo klanjali s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., pa smo ga bili zaboravili ili namjerno napustili!“[1] Dakle, i namaz je bio izobličen u formi i načinu obavljanja!

Postoji još svjedočenja o tome. Svjedok je veliki ashab Ebu Derda, koji je preselio na Ahiret za vrijeme Osmana.[2]

Umm Derda je ispričala: „Ebu Derda je došao jako ljutit. Upitala sam ga ko ga je naljutio i odgovorio mi je: ʻTako mi Allaha, ne vidim u njima ništa od Muhammeda, osim što zajedno klanjaju!ʼ“[3]

Dakle, poslije Muhammeda, s.a.v.a., sve se promijenilo i više se nije mogao vidjeti sunnet po kojem se društvo prepoznavalo za vrijeme Poslanika, s.a.v.a. Među njima nije ostalo ništa drugo osim forme okupljanja radi namaza. Dakle, samo forma okupljanja, a ne forma namaza o kojoj je govorio Ebu Musa El-Eš'ari.

2. Ranije smo se upoznali s Osmanovim i Aišinim namazom koji su njih dvoje obavljali na putu potpuno, a ne skraćeno, a Imam Ali, a.s., je to odbio. Neki od ashaba su to osudili. Kada je Osman bio bolestan i kada su pozvali Alija, a.s., da im predvodi namaz, on je rekao: „Ako hoćete, ja ću vam klanjati namaz onako kako je to činio Božiji Poslanik, s.a.v.a.“ Većina njih je rekla: „Ne, samo namaz zapovjednika vjernika (Osmana)!“

I tako se sunnet mijenjao i nestajao da bi ga zamijenile novotarije koje su podržavali mnogi selefi, pa su prenesene na naredne generacije koje su ih sa zadovoljstvom uzele od svojih selefa – prethodnika, zbog pretjeranog povjerenja u njih, do te mjere da ih je rasteretilo od bilo kakvog provjeravanja ili pravila istraživanja i studije.

3. Iskustvo Imama Alija, a.s., s obavljanjem teravih namaza u džema'tu u njegovo vrijeme još je jedan primjer. Kada je Imam, a.s., naredio da se teravija ne klanja u džema'tu, kako bi vratio pređašnje stanje, kao u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., oni su burno reagovali uzvikujući: „Avaj, Omerov sunnet!“[4] Dakle, oni su znali da je obavljanje teravije u džema'tu Omerov sunnet i da je ono u šta Ali, a.s., poziva Poslanikov, s.a.v.a., sunnet![5]

I u Buhariji i drugim izvorima jasno i nedvojbeno se čita da je to Omerov sunnet![6] U Sahihu-l-Buhari stoji da je Omer, kada je okupio narod da obave teravih namaz u džema'tu, rekao: „Dobra li je ova novotarija!“[7] El-Kastalani, komentator Buharije, u svom komentaru je rekao: „Omer je to nazvao novotarijom zato što im to Poslanik, s.a.v.a., nije odobrio – niti je to postojalo za vrijeme Ebu Bekra, niti je vrijeme za taj namaz bilo početkom noći, niti je imao ovoliki broj rekata!“[8]

4. U Omerovim „inovacijama“ čitamo: „On je prvi koji je mut'u proglasio haramom“, ali o tome smo već govorili.[9]
5. Također, o Omerovim „inovacijama“ čitamo: „On je prvi koji je sakupio narod da uče četiri tekbira u dženazi namazu.“[10] Ahmed ibn Hanbel je zabilježio da je Huzejfa ibn Jeman obavio dženazu namaz proučivši pet tekbira, potom se okrenuo ljudima i rekao: „Nisam zaboravio niti pogriješio, već sam proučio onoliko tekbira koliko je Božiji Poslanik, s.a.v.a., učio!“[11] Huzejfa ih je želio podsjetiti na stvar koju su zaboravili i zamijenili je nečim novim, na što su navikli i zaboravili prvu. Koliko se samo Huzejfa uznemirio zbog ovog zaborava ili zanemarivanja!

Slično je zabilježeno od Zejda ibn Erkama, koji je također bio proučio pet tekbira u dženazi namazu pa su ga kritikovali za to, a on rekao: „To je sunnet vašeg Poslanika! … i neću ga napustiti zbog bilo koga … nikad ga neću izostaviti!“[12] Pet tekbira je bila praksa Imama Alija, a.s.,[13] a tako je postupao i Imam Hasan, a.s.,[14] i tako je u fikhu Ehli bejta, a.s.

6. Osmanov stav o pitanju zekata: Imam Ali, a.s., mu je poslao pismo u kojem je bila napisana odluka Poslanika, s.a.v.a., o zekatu. Poslao ga je po svom sinu Muhammedu Hanefijju, kojem je Osman rekao: „To nama ne treba!“ Ovaj je onda vratio pismo svom ocu, a.s., koji mu je rekao: „Ostavi pismo tamo gdje si ga našao.“[15]

Ovo su bili slučajevi sunneta koji su bili izmijenjeni i zamijenjeni, i zato je njihovo vraćanje da bi se oživio utvrđeni Poslanikov sunnet bilo jedan od najvažnijih zadataka koje je Imam Ali, a.s., bio preuzeo na sebe kada je preuzeo vlast: „Kako bismo oživjeli znamenje vjere Tvoje!“[16] I tako je sunnet povratio svoj duh i svoju ulogu u njegovo vrijeme kako bi bio put ka njegovom očuvanju od nestajanja i očuvanju njegovog mjesta u vjerskom zakonodavstvu.

 

[1] Musnedu Ahmed, sv. 4, str. 392, preko dva lanca prenosilaca.

[2] Vidi: Njegova bibliografija u Sijeru a'lami-n-nubela, sv. 2, str. 353 i El-Isabe, sv. 3, str. 46.

[3] Musnedu Ahmed, sv. 6, str. 443, preko dva lanca prenosilaca.

[4] Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 12, str. 283.

[5] Kao što danas svi znaju da je to Omerov „sunnet“ i da je suprotno Poslanikovom sunnetu!

[6] Sahihu-l-Buhari, knjiga Teravih namaz.

[7] Sahihu-l-Buhari, sv. 2, knjiga Teravih namaz, hadis br. 1906.

[8] Iršadu-s-sari fi šerhi-l-Buhari, sv. 4, str. 656.

[9] Prethodno smo govorili o tome. Također vidi: Ebu Hilal El-‘Askeri, El-Evail, str. 112 i dalje i Sujuti, Tarihu-l-hulefa, str. 128 i dalje.

[10] Ebu Hilal El-‘Askeri, El-Evail, str. 113; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 59; Sujuti, Tarihu-l-hulefa, str. 128.

[11] Musnedu Ahmed, sv. 5, str. 406.

[12] Ibid., sv. 4, str. 370 i 371; Sunenu Darkutni, sv. 2, str. 75.

[13] Abdurrazzak, El-Musannef, sv. 2, str. 481; Muntehabu Kenzi-l-ummal, na margini Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 221 i 222.

[14] El-Ahbaru-t-tival, str. 216; Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 6, str. 122.

[15] Ibn Hazm, El-Ahkam, sv. 1, str. 253.

[16] Staza riječitosti, govor 131, str. …

[17] Menhedžu-n-ekdi fi ‘ulumi-l-hadisi, str. 44.

[18] Naročito kad je Omer ibn Hattab u pitanju.

[19] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 5, str. 188; Tekjidu-l-‘ilme, str. 52.

[20] Pogledajte u njegovoj knjizi Adva ‘ala-s-sunneti-n-nebevijje, kojoj je on u drugom izdanju htio dati naziv Difa'un ‘ani-s-sunne – odbrana sunneta!

[21] Musnedu Ahmed, sv. 2, str. 207; Sunenu Ebi Davud, sv. 3, str. 318, hadis br. 3646; El-Mustedrek ‘ala-s-sahihajn, sv. 1, str. 104 i 105, Hakim je utvrdio vjerodostojnost hadisa, a Zehebi se složio s njim.

[22] Sahihu-l-Buhari, sv. 1, knjiga Znanja, poglavlje 40, hadis br. 113.

[23] Ibid., poglavlje 39, hadis br. 112; Sunenu-t-Tirmizi, sv. 5, hadis br. 2667; Sunenu Ebi Davud, sv. 3, str. 319, knjiga Znanja, hadis br. 3649.

[24] Džami'u bejani-l-‘ilm, sv. 1, str. 86 i 87.

[25] Tekjidu-l-‘ilmi, str. 95 i 96.

[26] Menhedžu-n-nekd, str. 47.

[27] Muttafekun aljeh.

[28] Menhedžu-n-nekd, str. 45. Vidi: dr. Muhammed ‘Udžadž El-Hatib, Usulu-l-hadisi, str. 187–190.

[29] Džami'u bejani-l-‘ilm, sv. 1, str. 87; Usulu-l-hadisi, str. 160–165 i 191–205.

[30] Adva ‘ala-s-sunneti-n-nebevijje, str. 48.

[31] Fethu-l-bari, sv. 1, str. 168; Tedribu-r-ravi, sv. 2, str. 63.

[32] Tekjidu-l-‘ilmi, str. 93.

[33] Menahidžu-l-idžtihadi fi-l-islam, str. 85.