Paradoksalni stavovi o zabrani zapisivanja sunneta

Paradoksalni stavovi o zabrani zapisivanja sunneta

1. Prof. dr. Nuruddin ‘Ater u knjizi Menhedžu-n-nekdi fi ‘ulumi-l-hadisi tvrdi da je zabrana zapisivanja sunneta bila po konsenzusu ashaba! Nakon što navodi prvobitnu Omerovu želju da se sunnet zapisuje, njegovo savjetovanje s ashabima i njihov zahtjev da se to uradi, a potom Omerovu promjenu mišljenja, on kaže: „Omer je to objavio u prisustvu ashaba i oni su to potvrdili, što pokazuje da su oni u duši prihvatali ovaj razlog!“[1]

Kao prvo, ovo mišljenje je poteklo iz nekog idealističkog viđenja i pogleda na ashaba, a kao drugo, to je prisvajanje mišljenja ashaba, jer viđenje koje šutnju ashaba pred svakom odlukom koju izda hilafet ilustrira kao potvrdni konsenzus jest idealističko viđenje. Ova predaja je jedan od najvažnijih dokaza za to, budući da su samo mjesec dana prije izdavanja ove odluke ashabi jednoglasno dali svoje mišljenje u korist zapisivanja sunneta i nije se vidjelo ni najmanje razilaženje oko toga, sve dok nije izdata halifina odluka suprotna tom mišljenju. Nisu se suprotstavljali očito zato što, nakon što su mu iznijeli svoje mišljenje, a on odlučio suprotno, više nema prostora za protivljenje.[2]

Ako tvrdimo da je njihova šutnja bila potvrda koja je očitovala konsenzus, kakva će onda biti vrijednost njihovog prethodnog, suprotnog konsenzusa? Hoće li se ovakvim gledanjem na stvar konsenzusu ashaba moći pridati ikakve vrijednosti, ne samo u ovom već u bilo kojem drugom pitanju?

Postoji i praktični dokaz da ashabi nisu potvrdili zabranu: naime, oni su halifi iza leđa počeli pisati hadise i sunnete i od toga su nastale mnoge knjige, o čemu su vijesti napokon stigle i do Omera. On im je onda održao govor rekavši: „Ljudi! Čuo sam da su se pojavile među vama knjige, a najmilija od njih kod Allaha je najpravednija i najčvršća od njih. Sve mi ih donesite, pa ću ja dati svoje mišljenje o tome!“ Ashabi su pomislili da ih on želi vidjeti i urediti ih u jednom obliku kako se ne bi pojavilo razilaženje o njima i zato su mu ih i donijeli, ali ih je on sve spalio![3] Prema tome, ashabi su ostali pri svom prvom mišljenju, a i Omer je ostao pri svom, suprotnom mišljenju!

2. Mahmud Ebu Rije svoju studiju Adva ‘ala-s-sunneti-l-muhammedijje o zabrani pisanja sunneta završava utvrđivanjem zabrane i potpunim pristankom ashaba na to, kako bi donio sud o nestajanju svog sunneta, ne ostavivši ništa osim dva hadisa koja su jedina vjerodostojna kod njega i stižu do stepena mutevatira! Ova dva hadisa su hadis o zabrani zapisivanja hadisa i hadis: „Ko o meni slaže, nek izabere sebi mjesto u Vatri“, naglašavajući da ovaj hadis ne sadrži riječ „namjerno“, kako bi se prenošenje smisla hadisa ubrojalo u laž o Poslaniku, s.a.v.a., pozivajući se na dokaze koji su protiv, a ne za njega.[4]

Jer iz svega što je preneseno od Ebu Bekra, Omera i ashaba u vrijeme njih dvojice jasno se vidi da od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., nije stigla zabrana pisanja sunneta. Upravo suprotno tome, utvrđeno je da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., naredio ili odobrio zapisivanje sunneta, a neki od primjera za to su:

• Sahifa ili knjiga koja je bila u dršci njegove sablje, u kojoj su bili zapisani neki od hadisa, i koja je završila kod Imama Alija, a.s.
• Utvrđeno je da je Abdullah ibn ‘Amr ibn ‘As zapisivao hadise. On prenosi: „Kurejšije su me prvo bili odvratili od pisanja hadisa govoreći mi: ʻZar pišeš sve što čuješ, a Poslanik, s.a.v.a., govori i u zadovoljstvu i u srdžbi?ʼ pa sam odustao od pisanja i spomenuo to Poslaniku, s.a.v.a., a on mi je, pokazujući prstom na svoja časna usta, rekao: ʻZapiši, tako mi Onog u Čijoj je ruci moja duša, ne izlazi iz njih ništa osim istine!ʼ“[5]
• Riječi Ebu Hurejre su: „Abdullah ibn ‘Amr je zapisivao, a ja nisam.“[6]
• Kada je Ebu Šat El-Jemani zatražio od Poslanika, s.a.v.a., da mu napišu Poslanikovu hutbu na dan osvajanja Mekke, a on je bio jedan od učesnika u tom događaju, Poslanik, s.a.v.a., je naredio: „Napišite za Ebu Šata!“[7]
• Enesov hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: „Svežite znanje pisanjem.“[8]
• Enes ibn Malik bio je napisao mnogo hadisa pred Poslanikom, s.a.v.a., i čuvao ih je do vremena ashaba. On je diktirao hadise da ih ljudi zapisuju, a jednom, kad se oko njega okupilo mnogo ljudi tražeći hadis, on je donio dosta ispisanih listova i rekao: „Ovo su hadisi koje sam čuo i napisao od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i pokazao sam ih njemu!“[9]
• Božiji Poslanik, s.a.v.a., svojim je namjesnicima napisao više odredbi o zekatu, krvarini, obavezama i preporučenim djelima.[10]
• U svojoj posljednjoj bolesti govorio je: „Dođite da vam napišem dokument poslije kojeg nećete zalutati.“[11]

Postoje i mnogi drugi slučajevi, a pisanje u njegovo vrijeme obuhvatilo je veliki dio hadisa, što bi ukupno moglo biti veliko autorsko djelo, po mjeri današnjih autorskih djela.[12]

Sa stavom ashaba o pisanju sunneta već smo upoznati, a Ibn Abdulberr i drugi spomenuli su veliki broj knjiga od ashaba, među kojima je i Abdullah ibn Mes'ud, kojeg navode u protivnicima pisanja, iako je njegov sin iznio jednu knjigu i zakleo se da ju je njegov otac svojom rukom napisao.[13] Što se tiče hadisa Ebu Se'ida El-Hudrija koji pripisuje Poslaniku, s.a.v.a.: „Ne pišite od mene ništa osim Kur'ana, i ako je neko napisao nešto mimo Kur'ana, nek to obriše!“ i koji su smatrali najvjerodostojnijim hadisom o zabrani pisanja hadisa,[14] što je najvjerodostojniji hadis kod Ebu Rije, mnogi stručnjaci su ga smatrali stavom Ebu Se'ida, a ne Poslanikovim, s.a.v.a., hadisom. To je mišljenje Buharije i drugih.[15] Štaviše, kod samog Ebu Se'ida je utvrđeno suprotno mišljenje kada je svjedočio da je zapisao namaski tešehhud kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a.[16]

3. Treći stav je stav dr. Muhammeda Selama Medkura. Dr. Medkur je u svojoj knjizi Minhadžu-l-idžtihadi fi-l-islam za razilaženje ashaba oko shvatanja vjerskog teksta kao primjer naveo ono što se desilo u vezi sa zapisivanjem sunneta, kada je Poslanik, s.a.v.a., kako je Muslim zabilježio od Ebu Se'ida El-Hudrija, rekao: „Ne pišite od mene ništa osim Kur'ana, i ako je neko napisao nešto mimo Kur'ana, nek to obriše! Prenosite od mene hadise bez brige, a ko o meni slaže, neka izabere sebi mjesto u Vatri!“ Dr. Medkur kaže: „Učenjaci ashaba su se podijelili u dva oprečna pravca:

• Jedna skupina, a bili su većina, shvatili su to kao opću zabranu, ne kao ograničenu na pisare Objave! Zato su se sustezali od pisanja sunneta, jer je mjerilo općenitost teksta hadisa, a ne ograničenost povoda… i rekli su da je ono što su neki od ashaba napisali bilo privremeno, radi pamćenja, da bi kasnije brisali napisano.
• Druga je skupina shvatila da se taj hadis odnosi samo na pisare Objave, zbog straha da se nešto drugo ne pomiješa s kur'anskim tekstom, a dokaz za to je to što je pisanje dozvoljeno kada nije moglo doći do miješanja, kao što je utvrđeno u hadisu Abdullaha ibn ‘Amra ibn ‘Asa…“[17]

Ova podjela nije zasnovana ni na kakvom ispravnom temelju, nego je ispravan argument potpuno demantuje, kao što ćemo vidjeti u sljedećim frazama.

1. Već je rečeno da hadis koji je Muslim zabilježio od Ebu Se'ida El-Hudrija potiče od njega samog, a ne od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kao što su govorili Buhari i drugi.
2. Prva skupina (po ovoj podjeli), koja je bila većinska, nikad se nije pozivala na to da je Poslanik, s.a.v.a., zabranio pisanje sunneta. To se kod njih nikad nije desilo.
3. Sama ova skupina je ponekad pristupala pisanju sunneta, kao što je to Ebu Bekr činio ili naređivao, a kad se s ashabima posavjetovao o tome, bez dvojbe su se složili da zapisuju sunnet. U svim tim dešavanjima nigdje nije spomenut hadis Ebu Se'ida El-Hudrija… Štaviše, sam ovaj njihov čin, a oni su bili protivnici pisanja, najjasniji je dokaz o tome da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije nikako zabranio pisanje sunneta, ni pojedinačnom niti općenitom zabranom.
4. Spomenuti hadis Ebu Se'ida El-Hudrija također govori: „Prenosite od mene hadise bez brige“, iako je ova protivnička skupina istom snagom kojom je zabranjivala pisanje zabranjivala i prenošenje hadisa. Kako se onda tvrdi da su se oni suzdržali od pisanja sunneta pozivajući se na Poslanikovu zabranu? Šta je s prenošenjem njegovog hadisa i sunneta, što je naredio u svakom slučaju osim laganja o njemu?!
5. Pravdanje strahom od miješanja Kur'ana i sunneta neosnovano je i besmisleno i o tome smo već opširno diskutovali.
6. Razdvajanje pisara Objave od onih koji zapisuju sunnet nije bilo poznato u vrijeme ashaba i niko im to iskreno ne može pripisati, već je to samo opravdanje kasnijih pisaca kako ne bi morali osuditi one koji su zabranili pisanje sunneta i ništa više!

Dvije neophodne opaske:

1. Ova tri stava obuhvataju i sadržavaju ostale, zato smo se zadovoljili njima.
2. Pripisivanje ovih stavova spomenutim velikanima ne znači da su oni bili prvi koji su se tako opredijelili, jer su to stari stavovi koji sežu čak do vremena tabi'ina, neki čak i do vremena samih ashaba. Međutim, spomenuti velikani odabrali su te stavove između ostalih mišljenja i pokušali ih dokazivati i utvrditi argumentima. Zato su njihovim rukama bili promovisani, zbog velike raširenosti njihovih knjiga, i zbog toga smo ih mi i razmatrali.

[1] Menhedžu-n-ekdi fi ‘ulumi-l-hadisi, str. 44.

[2] Naročito kad je Omer ibn Hattab u pitanju.

[3] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 5, str. 188; Tekjidu-l-‘ilme, str. 52.

[4] Pogledajte u njegovoj knjizi Adva ‘ala-s-sunneti-n-nebevijje, kojoj je on u drugom izdanju htio dati naziv Difa'un ‘ani-s-sunne – odbrana sunneta!

[5] Musnedu Ahmed, sv. 2, str. 207; Sunenu Ebi Davud, sv. 3, str. 318, hadis br. 3646; El-Mustedrek ‘ala-s-sahihajn, sv. 1, str. 104 i 105, Hakim je utvrdio vjerodostojnost hadisa, a Zehebi se složio s njim.

[6] Sahihu-l-Buhari, sv. 1, knjiga Znanja, poglavlje 40, hadis br. 113.

[7] Ibid., poglavlje 39, hadis br. 112; Sunenu-t-Tirmizi, sv. 5, hadis br. 2667; Sunenu Ebi Davud, sv. 3, str. 319, knjiga Znanja, hadis br. 3649.

[8] Džami'u bejani-l-‘ilm, sv. 1, str. 86 i 87.

[9] Tekjidu-l-‘ilmi, str. 95 i 96.

[10] Menhedžu-n-nekd, str. 47.

[11] Muttafekun aljeh.

[12] Menhedžu-n-nekd, str. 45. Vidi: dr. Muhammed ‘Udžadž El-Hatib, Usulu-l-hadisi, str. 187–190.

[13] Džami'u bejani-l-‘ilm, sv. 1, str. 87; Usulu-l-hadisi, str. 160–165 i 191–205.

[14] Adva ‘ala-s-sunneti-n-nebevijje, str. 48.

[15] Fethu-l-bari, sv. 1, str. 168; Tedribu-r-ravi, sv. 2, str. 63.

[16] Tekjidu-l-‘ilmi, str. 93.

[17] Menahidžu-l-idžtihadi fi-l-islam, str. 85.