Sunnet u periodu hilafeta Imama Alija, a.s.
Sunnet u periodu hilafeta Imama Alija, a.s.
Odnos Imama Alija, a.s., prema sunnetu bio je drugačiji i prepoznaje se s dva aspekta. Prvi aspekt predstavlja njegovo potpuno i detaljno znanje o sunnetu, koje obuhvata sve njegove slučajeve i poznaje njegove granice i mjesta. Ovo nije čista tvrdnja, već utvrđena istina koja nije ostala sakrivena. Stalno je otkrivao svoje znanje u rječitim govorima koje je održavao pred velikim skupovima ljudi, među kojima su bili mnogi od ashaba koji su živjeli s njim i s Poslanikom, s.a.v.a., i koji su poznavali i njega, a i druge ashabe. Jedan od tih govora je i onaj u kojem prenosioce hadisa dijeli u četiri kategorije, a zatim poredi sebe s ostalim ashabima riječima: „Nisu svi Poslanikovi – mir i blagoslovi Božiji neka su s njim! – drugovi imali običaj pitati ga o nekim stvarima ni raspitivati se o značenjima – oni su više voljeli da dođe neki beduin ili stranac pa da ga – mir neka je na nj! – nešto upita kako bi i oni čuli odgovor. A meni nije promaklo ništa što nisam upitao i to upamtio.“[1]
Iznad svega toga, njemu je bila ukazana posebna božanska pažnja koja ga je pratila. Kada je Uzvišeni Allah objavio ajet:
لِنَجْعَلَهَا لَكُمْ تَذْكِرَةً وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ
da bi vam je poukom učinili i da je zapamte uši koje pamte!,[2]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: „Molio sam Allaha da to učini za tvoje uši, Ali!“ Zato je Imam Ali, a.s., govorio: „Nije se nikad desilo da sam nešto čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pa onda to zaboravio!“[3]
On je ljudima dokazao svoje precizno i detaljno znanje o sunnetu i o Kur'anu u jednom dirljivom govoru kakav ljudi nikad nisu čuli ni od jednog ashaba. Govorio je: „Ostavio vam je Knjigu od Stvoritelja vašeg, razjasnio dozvole i zabrane njezine, dužnosti izričite i odluke slobodne, opozivajuće i opozvane naloge njezine, dopustive i obaveze stroge, pojedinačno i općenito, pouke i primjere njezine, sveukupnosti i djelimičnosti, jasnosti i nejasnosti njezine, potanko objašnjavajući kratice i rasvjetljavajući sve nejasnoće.
U njoj postoje neki ajeti čije je poznavanje obavezno i neki čije nepoznavanje ljudima može biti dopušteno. Sadrži i ono što je, po njoj, obavezno, a čiji je opoziv sunnetom obznanjen ili ono što je po sunnetu obavezno činiti, ali ona dopušta nečinjenje toga. Ili, postoji ono što je obavezno u dato vrijeme, ali ne i poslije toga vremena. Zabrane njezine također se razlikuju. Neke su velike i zbog njih se prijeti vatrom. Druge su male i za njih postoje izgledi za oprost. Neke će On, opet, oprostiti otkupom, malim ili velikim.“[4]
Ovo su razne kapije sunneta koje su se otvorile za različita znanja koja je on posjedovao, uz razboritost s kojom nema straha od pogreške ili iluzije. Ovo je slika o njegovom sveobuhvatnom i detaljnom znanju o sunnetu – na stepenu do kojeg nije stigao nijedan od ashaba. Poznate su riječi njegovog učenika Ibn Abbasa o njemu: „Aliju je dato devet desetina znanja, a on je najučeniji i u preostaloj jednoj desetini!“[5]
Drugi aspekt je njegov pristup sunnetu, pristup koji određuje položaj sunneta kod njega i način njegovog postupanja s njim, kako u prenošenju tako i u zapisivanju… Sunnet je kod njega uživao položaj na koji su ga Allah i Njegov Poslanik i postavili, koji vlada i nije potčinjen, kojeg nikakva dobrobit ne derogira. Jer je dobrobit, sva dobrobit, u ovladavanju sunnetom i njegovom slijeđenju. On je stalno žrtvovao položaj hilafeta radi očuvanja sunneta od omalovažavanja ili pogrešnog shvatanja njegovog istinskog mjesta.
On je odbio primiti prisegu za hilafet po dogovoru koji će sjediniti sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., s nekakvim drugim sunnetima. Tako, kada mu je Abdurrahman ibn ‘Auf ponudio da mu dadne prisegu pod uvjetom da postupa „po Božijoj Knjizi, sunnetu Njegovog Poslanika i načinu vladanja dvojice šejhova, Ebu Bekra i Omera“, on je odbio sjediniti časni Kur'an i sunnet Njegovog Poslanika, s.a.v.a., s nečim drugim, žrtvujući hilafet da bi očuvao položaj sunneta i tako nam dao lekciju čiju suštinu ovaj ummet nije dokučio do danas! On je odbio da stabilizaciju svoje vlasti u periodu svog hilafeta kupi popuštanjem novotarima i zalutalima koji su skrnavili sunnet i obustavili vjerski određene kaznene mjere, u jednoj neusporedivoj lekciji koju formalisti još uvijek smatraju političkim neuspjehom!
On je odbio ojačati svoju vojsku jedinicom koja je došla da mu da prisegu suprotnu sunnetu na dan kada su se „otpadnici“ – marikun – pobunili protiv njega i govorili: „Dajemo prisegu na rad po Božijoj Knjizi, sunnetu Njegovog Poslanika i načinu ponašanja dvojice šejhova – Ebu Bekra i Omera!“ On je odbio da sjedini Kur'an i sunnet s nekim uvjetom, iako je njegovo odbijanje prouzročilo njihovu pobunu i priključivanje „otpadnicima“!
Nijednom on nije postupio suprotno sunnetu ni prema svojim neprijateljima, a oni su kovali zavjere, kršili zavjete i iznevjerili su ga. Doista, on je bio čovjek čiji je metod bio metod Kur'ana i sunneta. On je bio živo utjelovljenje Kur'ana i sunneta. Po ovom ćemo metodu, iako vrlo skraćeno, vidjeti druge stavove i politike prema sunnetu, mimo onog što smo već vidjeli. Zbilja, sunnet je u njegovom vremenu ušao u novu etapu svoje historije.
Ove etape ukratko ćemo razmotriti u okviru tri diskusije u kojima će nas živi primjeri osloboditi dugih navođenja i citiranja:
- Zapisivanje sunneta,
- Prenošenje sunneta i
- Oživljavanje sunneta.
[1] Staza rječitosti, govor 210.
[2] El-Hakka, 12.
[3] Eš-Ševkani, Fethu-l-kadir, sv. 5, str. 882; Tefsiru-t-Taberi, sv. 29, str. 55; Tefsiru-l-Maverdi, sv. 6, str. 80; Tefsiru-l-Kurtub, sv. 18, str. 171.
[4] Staza rječitosti, govor 1. Vidi i: Mesadiru Nehdži-l-balaga ve esaniduh, sv. 1, str. 295–297.
[5] Tabekatu-l-fukeha, str. 42.
